Ne umire narod što u muci pjeva

Rajmund Kupareo u Uskrsnim slavopojima sa svega šesnaest naslova dao je dosta gustih koncentrata ili jakih misli za naša duža razrjeđivanja i vjerska dublja razmišljanja. Gospodinov uskrsni Veledogađaj s našim, i uz dobru volju, nemoćnim zvonima i pjesmama, potom pouskrsni događaji Spasova, Duhova i Tijelova, narod naš kod kuće sa svojim životnim i vjerskim navadama i od kuće vječnim bjegovima, narod u kriku u svome Emausu za Božjom blizinom, dok je ne samo večer nego je, bjelodano, i teška noć, kada i svaka nada se gasi, već tu.

Zastajući nad spomenutim naslovima, a i šire kroz Kupareovu poeziju i oglede, bivam zadivljen čovjekom koji, makar s mnoštvom akademskih naslova, na vrlo jednostavan način izriče svoje iskreno domoljublje, osobnu vjeru i tako snažne istine o Bogu i čovjeku, Zemlji i Nebu.

Njegov uskrsni Aleluja – kô da u nama pjeva tisuću slavuja, a naša uskrsna radost – kô kad rijeka buja, i oni oko Groba uvijek plaćeni grobari koji bježe, jer njegov je Uskrs i Aleluja naša pobjedonosna oluja…

I zvona koja su bila zastala od velika straha po Gospodinovu Uskrsnuću od silne sreće skoro poludješe: samo zvone i zvone. No, istovremeno je Pjesnik svjestan kako i tada kad zvone zvona i kada ih svatko može čuti… govor njihov shvaća tek manjina, iskreno tugujući za tolikim zvonima rastopljenim i pretočenim u smrtonosne topove u Prvom svjetskom ratu, s početcima koga se je nažalost po svome rođenju (1914.) i sam mogao vršnjačiti.

Kupareo, kao vjernik k tome redovnik i svećenik, više vidi snagu naroda upravo u zvonima koja pozivaju na molitvu i usmjeruju nas na ono nevidljivo, objavljeno i vjerujuće – ono što je gȍre: kad budeš došô da nam mjeriš srca i da nas sa Sobom vodiš u visinu, nego u našoj topovskoj moći i svemu ovome vidljivome i svemu ovome u čemu se ovdje natječemo, svemu što je dolje. Zato i poziva gotovo zapovjedno: Zvonite zvona!… Kaleži muka i čaše ushićenja… ispovjedno svjedočeći kako: Ne umire narod što u muci pjeva!

Pjesnik s istančanim unutarnjim strunama zamjećuje sve oko sebe: i laticu od trešnje, i njezin vjetrom razasuti cvijet, i djevojku sa cvijetom u kosi, i oblake kô meke jastuke ili ih izuzetno gleda kô čipke neba, i ono modro more… i puno toga drugoga i iz svega izvlači duhovnu poruku nenamješteno prelazeći iz fizike u metafiziku – sa svime transcendira ili dotiče onostranost zaključujući kako: bez neba ni more ne bi bilo modro, niti srce mirno, niti oko zdravo. U cjelokupnoj ljepoti oko sebe, kako nas poučava sv. Toma Akvinac, zacijelo i Kupareo gleda udio svih stvari i sličnost sa samom božanskom ljepotom.

Čovjek koji je, između ostaloga, i profesor etike i estetike, i doktor teologije i filozofije, i akademik među strancima kojima je silom pristigao… po tijelovskom ophodu, kada je nekim selom, kako sam kaže, prošô Gospodin… i gdje se u tom i takvom trenutku čini da je nebo otvoreno… i da selo puno Gospodnje je slave… zapaža sirotu baku koja ni slova ne zna i od nje, takve već kakva jest, uči se mudrosti i kako se treba Bogu moliti ili s njime govoriti. Isto tako bilježi, i na taj način prenosi sve do nas, nadamo se i dalje, savjete svetih žena kako se treba osloboditi sumnja i straha, odvažan biti i ne bojati se groba i njegova praha što ga svaki za života kopa, jer grob je mjesto gdje vječnost silazi, mjesto odahnuća i mjesto gdje anđeo nasmijan prilazi, anđeo uskrsnuća!

Svenarodnu tragediju u koju smo upali po Drugom svjetskom ratu, tragediju koja je uzrok, a bio je u svekolikoj životnoj snazi, njegova duga (1946.–1971.) izbjeglička lutanja po Europi sve do, pod južnim nebom, Argentine, u molitvi Duhu Svetome, koji je za njega i Vihor, i Voda, i Ljubav, i Sloboda, i od mirisa koga padaju u zanos mudraci, pjesnici i sveci, ispovijeda daleke 1948. godine i otvoreno govori svima kako smo u ona vremena samo htjeli u zanosu ludu graditi gnijezda u slobodi. Međutim, nastavlja kako svuda nas, prate čudni samokreti koji nam žele presaditi srca, i osjećaje, i misli, i želje, i uzdisaje.

Vrativši se u Domovinu u vrijeme Hrvatskoga proljeća, s čije vatre se 1973. još uvijek osjećao dim svehrvatskoga zanosa, poučen životnim iskustvom, i ovdje, tj. kod kuće, u istom duhu dosta obzirno piše i sasvim se tiho ispovijeda i isto svjedoči.

I naš pjesnik i znanstvenik, skromni redovnik i časni svećenik Rajmund Kupareo, u temeljnom, od Boga darovanom, po roditeljskome odgoju i vjeronauku Katoličke Crkve, njegovanom i osobno življenom, nije se nikako mogao svima spomenutima i samome sebi iznevjeriti! Jednostavno nešto strano, a sve s čime smo po Drugom svjetskom ratu kao narod bili zapljusnuti, bilo je svima mislećima i vjerujućima u narodu, i strašno i strano (!) i, dakako, u njegov um i dušu se nije ni moglo presaditi (transplantirati ) i to iz razloga što je sam bio nepodmitljiv i, kako reče, zagledan u slobodu neokrnjenu od ičije vlasti. Upravo radi te i takve slobode – svoje osobne samozaštite, njega već razgranata u širini svoje misli, slobodi duha i vjere – radije se otisnu – i uz svekoliko životno cviljenje (!) – u tuđa i teška podneblja, odakle ga danas slušamo kroz njegove iskrene slavopjeve, nego što, u ona vremena poput mnogih iz službenih prvih borbenih ili avangardnih redova, htjede pristati i biti bonsai u uskom loncu vlastite zemlje.

A možemo tek zamisliti njegovu današnju tugu iz Vječnosti, zbog nas ovakvih kakvi danas jesmo, nas bijednih, kukavnih i nikakvih, nas u slobodnoj zemlji čistih bonsaia ili ucijenjenih – a za ništa (!) – dobrovoljnih kastrata, zemlji slobodnoj kakvu je on sam sanjao i zbog koje je do neba patio, a svi ju, zahvaljujući Bogu, njemu i sličnim supatnicima, imamo i, onkraj svega i protiv sviju i svakoga – poglavito Bogu i svima spomenutima zahvalni – imamo i, nadamo se, za navijek imamo?!

Možete zamisliti njegovu već proživljenu i, našom današnjom krivnjom il’ općom narodnom nezrelošću, njemu u Nebu nadodanu muku?

Al’ neka, neka bude kako već jest, sâm nas Pjesnik poučava, kako ne umire onaj što u muci pjeva!