Čežnja za zavičajem
„Sve umire, čak i uspomene.“
F. M. Dostojevski, Ujakov san
Tko tu čežnju i bol nije osjetio u tuđini?
Bio sam dijete kad se brat moga pokojnoga oca Petar (Pijero)[1] opraštao od svojih u Vrboskoj na Hvaru prije odlaska u Argentinu. Njegovi su mu prijatelji došli jedne večeri zaželjeti sretan put i zapjevati onu tužnu, nezaboravnu popijevku: Ti ostaj s Bogom, al’ se sjećaj mene! Na rastanku, na rastanku smo, nek te prati Bog! Baka je ridala, a tetke je pridržavale da ne padne u nesvijest. Zašto je morao otići u strani svijet? To ni danas ne mogu dokučiti.
Ispočetka se javljao iz grada Rosario (pokrajina Santa Fe). Zaposlio se i oženio djevojkom naših doseljenika. Izgledalo je da se dobro snašao i da je zadovoljan, pogotovo kad mu se rodila kći, a kasnije i sin. A onda je zašutio. Prolazile su godine, dok jednoga dana ne stigne pismo njegove žene u kojemu javlja da je umro. Od čega? Kako? Iz pisma se ništa nije moglo razabrati. A čemu bi koristilo istraživati od čega je netko u tuđini umro. „Umro, pa umro – pokoj mu vječni!“ – tješili su mještani moju baku.
Kad sam stigao u Čile, nastojao sam doznati od naših starih doseljenika je li netko poznavao moga strica ili njegovu obitelj, ali uzalud. Mislio sam da je možda netko putovao s njime iz domovine do Buenos Airesa. Nitko nije za njega ni čuo. Čak ni moje ponovljene molbe o njemu nisu imali nikakva uspjeha. Nitko se od naših domorodaca nije javio na moju adresu. Tko bi se sjećao jednoga otočanina izgubljena u dalekoj zemlji i gradu?
Na svojem zadnjem prolasku kroz Buenos Aires, upravo poslije pada J. D. Perona, odsjeo sam u dominikanskom samostanu, u ulici Defensa. Crkva je bila popaljena, kao i neke druge u gradu, kao šutljivi svjedoci tih tužnih vremena. Znao sam da u tom gradu živi jedna moja dobra susjeda iz moje varoši na Hvaru, udana također za domorodca. Zapamtio sam njegovo prezime, ali adresu nisam zabilježio. Potražio sam telefonski imenik i na svoje iznenađenje ustanovio da žive u istoj ulici gdje sam se i ja toga časa nalazio. Pred mojim je očima iskrsnuo lik djevojke koju smo zvali Marija paròn Zòrzeta, jer je živjela s djedom koji je nekada morao biti vlasnik velikoga broda. „Paròn Zorzi“ je nosio dugu bijelu bradu, imao lijepu kuću i vinograde. Nije ni u čemu oskudijevao. Kad je obudovio, primio je u kuću unuku Mariju, koja je bila sirota bez oca i majke. Imala je još jednoga brata, koji nije htio živjeti na otoku. Marijine roditelje nisam poznavao, jer su već bili mrtvi. Zato smo Mariju zvali imenom njezina djeda. Živjela je u našem susjedstvu i bila prisna prijateljica moje pokojne sestre. Jednom je došao u naše mjesto čovjek sa susjednoga otoka: zaprosio ju je i nagovorio da s njime pođe u Argentinu. Paròn Zorzi je malo poslije toga umro. Uzdrhtao sam na pomisao da ću sada čuti njezin glas poslije mnogo godina.
– Tko zove? – pitala je na kastilskom.
– Pogodi, Marijo! – odgovorih hrvatski.
Ostala je zbunjena. Valjda je mislila da se netko s njom šali pa reče:
– Otkud znate moje ime? U imeniku stoji ime moga muža. Nemojte mi dosađivati, molim vas!
– O, ne, Marija! – Bili smo susjedi. Želim s tobom razgovarati.
– Ma reci ti meni već jednom, tko si? – postala je Marija znatiželjna.
– Unuk tete Krište – rekoh znajući da će me jedino po tomu prepoznati. – Mene su zvali po imenu none, a tebe po imenu nonota.
– Nisi li ti onaj što je pošao u fratre?
– Pogodila si.
– A što si došao u Argentinu? Ovdje ima dosta crnih fratara.
– Ali ja sam bijeli. Živim u Čileu. Došao sam upoznati malo bolje Buenos Aires. Odsjeo sam u samostanu, u ulici Defensa.
– Tamo i ja idem svake nedjelje na Misu. Onda smo susjedi. Možeš pješice do mene. Dođi, odmah!
– Tek sam stigao, Marijo!
– Onda dođi sutra na ručak! Upoznat ćeš moga supruga i sinove. Odrasli su to momci: jedan još ide u školu, a drugi radi s ocem. Dakle, čekam te sutra u jedan sat poslije podne. Možeš li?
– Mogu, Marija! Hvala i doviđenja!
Kad sam sutradan pozvonio na njezina vrata, otvorio mi je stasit momak. Zapitao sam stanuje je li tu gospođa Marija C. Nije mi odgovorio, samo se okrenuo i povikao na kastilskom:
– Mama! De nuevo un cura. (Mama! Opet neki svećenik.)
Bilo mi je čudno njegovo ponašanje. Zar je netko bio tu prije mene? Marija se odnekud došuljala, ozbiljna i šutljiva.
Sin je bio znatiželjan, i nije se micao s vrata.
– Marija! – rekoh smijući se. Hoćeš li me prepoznati?
– Prava si mater – odgovori i zagrli me. Njezinom je sinu to izgledalo čudno pa reče smijući se:
– Mama, esto si que es un pecado. (Mama, ovo je zaista grijeh.)
Bilo mi je neugodno. Zar se taj momak sablaznio što me je njegova majka zagrlila? Mene, svoga susjeda iz daleke Vrboske? Marija je opazila moju zbunjenost i rekla sinu:
– Ovo je moj susjed iz domovine. Pravi susjed, razumiješ li? Padre… – i oslovi me krsnim imenom.
– Marija, više se ne zovem tako – prekidoh je izgovarajući svoje redovničko ime. Zašto si naglasila da sam ja tvoj pravi susjed? Ili ima i krivih?
Ona me povuče u kuću, govoreći:
– Ah, moj brate, da ti znaš što mi se maločas dogodilo! Zazvonilo zvono, a na vratima se pojavio neki redovnik koji je prosio milostinju. Ja sam mislila da si to ti, pak ga zagrlila i izljubila, a on me odbaci s prijekorom:
– Gospođo, pa to je grijeh!
– Pobjegao je siromah, a da mu ni milostinju nisam mogla dati. Svemu je prisustvovao moj sin zato se on šali na moj račun. Rekao si mi da si bijeli fratar, a sad te vidim kao popa s kolarom.
– Tako danas svi putujemo – odgovorih. – Ovako je praktičnije: u „klerdžimenu“ (clergyman), kako se to obično kaže.
– A ja sam sinu rekla da će doći na ručak jedan bijeli fratar, moj susjed iz domovine, zato se on zabunio i pomislio da sam se opet prevarila. Oprosti mu! On je još veliko dijete. Starijemu sinu to ne bi palo na pamet.
– Juanito – pozvala ga je. – Pozdravi patra!
Juanito se ispričao zbog svoje upadice.
– Ništa, ništa – tapšao sam ga po ramenu. – Tvoju sam majku poznavao kad sam bio mlađi od tebe.
Sjeli smo za pripremljeni stol u blagovaonici. Ponudila mi je „aperitiv“, ali sam odbio rekavši da ćemo nazdraviti kad stignu domaćin i stariji sin.
– Onda mi pričaj o svojima i Vrboskoj – započela je Marija. Začudila se kad sam joj rekao da su svi moji već mrtvi osim najmlađe sestre i jedne tetke.
– A bila vas je puna kuća.
– Tako je, Marija, ali rat ima svoje zahtjeve kojima se ne možemo oduprijeti.
– Rekli su mi da je i Vrboska stradala, da je crkva-tvrđava uzdrmana, i da je naša stara škola uništena.
– Sve je to točno, Marija, ali zgrade se mogu obnoviti kao što se obnavlja i crkva-tvrđava. Samo mrtve nitko ne može oživjeti. Vidim da ti nisi zaboravila svoje mjesto.
– Najljepše na svijetu! – prekine me. Zar ima negdje ljepše uvale, ljepše sume, ljepših vinograda?
– Zašto se nisi nikad vratila u rodni kraj?
– Rado bih to učinila još danas, ali ne mogu ostaviti supruga koji nije najboljega zdravlja, a i sinovi su tu.
– Bit će to još teže ostvariti kad dođu unuci.
– Znam, znam, to je sudbina svih žena – uzdahnula je.
Zvonio je telefon, Juanito je podigao slušalicu.
– Mama, tata javlja da odmah stiže s Rafaelom.
I doista nakon nekoliko minuta stigao je don Marcos sa sinom.
– Dobro nam došao, zemljače! – reče i pruži mi ruku, a tako i Rafael.
– Tata! Nek ti mama ispriča kako je jutros poljubila dva fratra! – smijao se Juanito.
– Šuti, brbljavce! – ukori ga Marija i pozove sve za stol. Dok smo pili „aperitiv“, domaćin je tražio da mu pričam o prilikama u Čileu. Divio se čileanskoj demokraciji i slobodi.
– A ne pitaš ga ništa o našoj zemlji? – prekine ga Marija.
– To si ga sigurno već pitala, pa ne treba dvaput govoriti iste stvari. Znate, padre, ona vam i u snu govori o Vrboskoj.
– Takvi smo mi otočani, don Marcos!
– Zovite me Marko, molim vas! S ovim „don“ izgledam kao neki pop.
– Dobro! Morate ipak razumjeti Mariju. Ona je djetinjstvo i mladost provela na otoku, a to se ne zaboravlja. Osim toga, otočani su vrlo osjećajni. Zamislite! Prije nekoliko mjeseci posjetio sam u Santiagu jednoga našega staroga i bolesna sumještanina, Ivana Gabelića.
– Tih Gabelića ima svuda, čak i u Meksiku – prekine me Marko. – Dobri su trgovci, napose vinom.
– Tako je – nastavih mirno. – Dakle, taj stari Ivan Gabelić rekao mi je kad sam ga zapitao: Kako ste, barba Ivane? „Kako vidiš, sinko, ne mogu se tužiti da mi išta nedostaje, ali otkad sam ostavio Vrbosku, nisam se nikad slatko nasmijao.“
– Ženo, a kad ćemo jesti? – zapita domaćin. Marija se digne i pođe u kuhinju po juhu. Sinovi su tražili od tate da im prevede na kastilski što smo razgovarali, jer nisu znali hrvatski.
Dok smo jeli, zapitao sam na kastilskom da me svi razumiju, zna li tko štogod o mojem pokojnom stricu Petru, kojega je Marija dobro poznavala a koji je prije nje doputovao u Argentinu. Nitko nije ništa znao o njemu. Tko će znati nešto o čovjeku koji je živio daleko od Buenos Airesa?
Nisam znao da je Marija toga dana pozvala jednu susjedu da joj pomogne pri spremanju ručka. Ona je u kuhinji slušala što smo govorili. Najednom se pojavi na vratima blagovaonice i reče na kastilskom:
– Oprostite što upadam u vas razgovor. Vi ste spomenuli ime Pedro K.?
– Da, odgovorih, to je bio moj stric. Nitko o njemu ništa ne zna, kao da nije ni postojao.
– Pa ja sam ga dobro poznavala dok sam živjela u Rosariu. Bili smo susjedi. Bio je oženjen i imao dvoje djece: Mariju i Luku. Žena se kasnije preudala i ima još jednu kćer. Ne sjećam se kako joj je ime. Pokopan je na crkvenom groblju u Rosariu.
– A od čega je umro? – zapitao sam znatiželjno.
To ću vam ispričati poslije ručka – reče i povuče se u kuhinju.
Dok smo pili kavu, pridružila nam se ona gospođa i obrativši se meni kazala:
– Pitali ste od čega je umro vaš stric. Teško je to opisati. Ja se sama više ne sjećam potankosti. Znam da ga je strahovito morila čežnja za rodnim krajem (padecia anoranza), pogotovo kad mu je majka javila da je spremna platiti put, ako se odluči na povratak. Ali tu je bila žena, tu djeca. A onda se teško razbolio: buncao je u groznici i gubio svijest. Moj suprug i ja često smo ga posjećivali dok je još bio pri zdravoj pameti. Najradije je govorio o svom zavičaju i opisivao mali otočić u uvali ispred svoje kuće. Jednom je iz pretinca noćnoga ormarića izvadio fotografiju nekoga srebrom urešenoga križa, poljubio je i ispričao nam kako je taj križ proplakao zbog nesloge varošana. Bila je to duga priča koju sam ja već zaboravila.
Marija se naglo digne i pođe do ormara za staklene predmete. Izvadi iz kutije neku fotografiju i pokaže je onoj gospođi.
– Je li to ovaj križ? – zapita.
– Isti, isti! – potvrdila je gospođa.
– Svi varošani zaljubljeni smo u ovaj križ i svuda ga nosimo. Tako i pokojni Pjero. Svi želimo da nas on prati u životu i na času smrti.
Rajmund Kupareo
Danica 1987., Zagreb, 1986., str. 124–127;
Rajmund Kupareo, Čežnja za zavičajem, Zagreb, 1989., str. 75–81;
Šimun Šito Ćorić, 45 hrvatskih emigrantskih pisaca, Zagreb, 1991., str. 199–204;
Vjesnik (Zagreb), LX (1999.), broj 18.532 / 6. VI., str. 30;
Stoljeća hrvatske književnosti, 77, Zagreb, 2005., str. 404–409.
Prirediteljska napomena
[1] Petar Kupareo, rođen 26. studenoga 1900., umro u Rosariju, Santa Fe, Argentina.
