Osmina Pedesetnice – blago koje treba vratiti vjernicima
S mnogih se strana poziva na povratak osmine Pedesetnice, ukinute liturgijskom reformom. Sada je osmina ostala samo za Božić i Uskrs, ali u prošlosti su se mnogi blagdani produljivali… do beskonačnosti, jer osam dana je broj vječnosti.
U liturgijskoj predaji, osmine su zauzimale mjesto velike važnosti. Svaka svetkovina, a potom i drugi važni blagdani, imali su svoju osminu. Sedam dana uzastopno nakon blagdana, bogoslužje nastavlja pjevati otajstvo, nuditi svoju posebnu milost pod velom znakova. Otajstvo i milost koje se, tako reći, šire i dopuštaju vjernicima da ih prodru i da budu prodrti njima.
Ali zašto osam dana, a ne sedam ili devet? Jer osam je broj vječnosti. Sedam je dana stvaranja, koji označavaju stvarnost vremena; vrijeme je, međutim, usmjereno prema jednomu danu vječnosti (osmomu) i njime je već dosegnuto. Osmi dan, onaj konačni, koji nikada ne će zaći i ne će poznavati nikakvu promjenu, ni prije ni kasnije, dan je novoga života, koji je već započeo u vremenu od sedam, ali još nije u potpunosti objavljen i proživljen. Osmi dan je dan Kristova Uskrsnuća, koje evanđelist Ivan (usp. Ivan 20,19) označava kao prvi dan nakon subote (što je upravo sedmi dan), dan u kojem čovječnost Sina Božjega ulazi u dimenziju vječnoga i daje početak novomu stvorenju, lozi obnovljena čovječanstva, čija je on glava, a mi udovi. Zbog toga su drevni krstionici (kao Višeslavov) bili osmerokutni: krštenje je sakrament novoga života, upravo zato što nas navrće na uskrsloga Krista. Osim toga, osam je blaženstava (usp. Matej 5, 1–12) koja ukazuju na novi život kršćanina i duboko povezuju život ovdje na zemlji, obilježen siromaštvom, nevoljom, progonstvom, s vječnom nagradom, koju oni koji se odriču svega, a osobito sebe, kako bi ušli u Kristov život, već počinju uživati.
Ne može se poreći ni velika pedagoška vrijednost osmina. Značajka čovjekove spoznaje nije čisto umno razumijevanje, kakvo je anđeosko, nego je to rasuđivanje, tijek, postupno prodiranje. Isto tako, općenito, ljudski je život obilježen ponavljanjem, što najbolje pogoduje učenju. „Produljivanje“ bogoslužnih blagdana njihovim osminama stoga omogućuje čovjeku da bolje uroni u njih, da ih dulje uživa, da produlji određeni ton toga blagdana u vremenu, čime se sprječava da bogoslužno slavlje „pobjegne“. Profano se vrijeme tako jače prožima i isprekida bogoslužnim vremenom.
Nažalost, već uvelike „orezano“ prije, nakon zadnje liturgijske reforme rimskoga obreda jedine preostale osmine su uskrsna i božićna. Među glavnim osminama upečatljivo je ukidanje osmine Pedesetnice, iako potječe s početka VIII. stoljeća, poput božićna. Pobuda je bila vratiti pedeset dana uskrsnoga vremena, sedam tjedana, koji su umetanjem osmine Pedesetnice postali osam. Pedesetnica, također se govorilo, treba zaokružiti uskrsno vrijeme: činilo se da nema smisla da nedjelja koja zatvara sedam sedmica bude izvorište osmine.
Međutim, dva prigovora čine se prilično krhkima i teško ih je prihvatiti. Prije svega zato što „liturgijska matematika“ nema ista mjerila kao aritmetika, računicu kao računstvo, jer s liturgijskoga gledišta osmina zapravo tvori jedan „prošireni“ dan. Što se tiče drugoga razloga, treba istaknuti kako svetkovina Duhova nije jednostavno zatvaranje vremena, nego bogoslužno slavlje s vlastitim značajkama koje ga razlikuju i od Uskrsa i od Uzašašća (koji je pak imao osminu, iako nižega stupnja).
Isto se tako isticalo obrazloženje kako bi se ukidanjem osmine ljetne kvatre oslobodile pretpostavljene neprirodne veze s Pedesetnicom. Međutim, stvarnost pokazuje da su kvatre praktički nestale iz bogoslužnoga kalendara. Argument osim toga ne uzima u obzir da je veza s ljetom, a posebno sa žetvom pšenice, već bila jaka u židovskoj Pedesetnici. Blagdan Šavuot zapravo se nazivao i „blagdanom žetve“ ili „blagdanom prvina (prvih plodova)“, jer su se u jeruzalemski Hramdonosile bikurim (prvine) pšenice, smokava, ječma, grožđa, maslina, šipaka i datulja.
I tako je, odlukom skupine liturgičara, Crkva izgubila neprocjenjivo blago, koje je sada očuvano samo u drevnom rimskom obredu. Svakoga dana osmine misno bogoslužje nakon čitanja uključuje prekrasno pjevanje Aleluje, sa stihom
Veni, Sancte Spíritus, reple tuórum corda fidélium, et tui amóris in eis ignem accénde –
Dođi, Duše Sveti, napuni srca svojih vjernih i oganj svoje ljubavi u njima užezi.
Stih se pjeva klečeći, a odmah nakon njega slijedi posljednica Veni, Sancte Spíritus (Dođi, Duše Presveti).
Poseban naglasak stavlja se na treću uru, koja odgovara dobi dana u devet sati ujutro kada se Duh Sveti izlio na apostole okupljene u dvorani Posljednje večere, kako se izviješćuje u govoru koji je apostol Petar, u ime Jedanaestorice, uputio onima koji su bili nazočni u Jeruzalemu za židovski blagdan Pedesetnice:
„Židovi i svi što boravite u Jeruzalemu, ovo znajte i riječi mi poslušajte: Nisu ovi pijani, kako vi mislite – ta istom je treća ura dana – nego to je ono što je rečeno po proroku Joelu: ‘U posljednje dane, govori Bog: Izlit ću Duha svoga na svako tijelo i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja, a starci vaši sne sanjati’.“ (Djela Apostolska 2, 14–17).
Himan trećega časa Nunc, Sancte, nobis Spíritus (O Duše, koji s Ocem si) stoga se zamjenjuje himnom Veni, Creátor Spíritus (O dođi, Stvorče, Duše svet) koji se pjeva i na Večernjoj. Posljedica tih odredaba jest da se tijekom danâ osmine iz Crkva uzdiže neprestano zazivanje Božjega Duha kako bi On mogao sići na nju, prodrijeti u srca svojih vjernika, prosvjetljivati ih, liječiti, čistiti i jačati.
Sada, više od pola stoljeća nakon liturgijske reforme koju je htio Pavao VI., u Crkvi postaje sve uporniji zahtjev za povratkom osmine Pedesetnice. U vremenu u kojem se sve čini posvjetovljenim, pa čak i život Crkve, sensus fidei fidelium, umoran od nuđenja ustajale i bočate vode iz napuknutih posuda, izražava svoju žeđ za živom vodom koja teče od Gospodina Isusa, njegova Duha „Gospodina i životvorca“.
