Gospa Snježna dolazi u pomoć katoličkoj vojsci
U srijedu 5. kolovoza 1716., na blagdan Gospe Snježne, znatno malobrojnija katolička vojska Svetoga Rimskoga Carstva i njegovih saveznika u bitci kod Petrovaradina u Srijemu, za samo 30 minuta, porazila je osmanlijsku vojsku koju je vodio veliki vezir Damad Ali-paša (1667.–toga dana). Pobjeda je bila posve neočekivana što se tiče strateških ili taktičkih razloga i vojne opreme.
Vojska koju je predvodio Eugen Savojski (1663.–1736.) imala je gotovo dvostruko manje ljudstva nego Osmanlije. Posada Petrovaradinske tvrđave brojila je 8.000 branitelja, a Eugen Savojski joj je u pomoć doveo 42 tisuće pješaka i 23 tisuće konjanika. Nasuprot tomu, Osmanlije su imale 120 tisuća vojnika, uključujući 40 tisuća janjičara, 20 tisuća spahija i 10 tisuća krimskih Tatara, koji su bili visoko obučeni borci. Katoličke snage k tomu su patile od teške epidemije dizenterije, koju je pogoršala prisutnost stajaćih močvara oko Petrovaradina.
Mnogi vojnici, bolesni ili iscrpljeni, nisu bili spremni za borbu. Uoči bitke ponašanje Eugena Savojskoga, jednoga od najvećih stratega toga vremena, izazvalo je pitanja: suprotno uobičajenim navikama, nije pokazao taktički oprez i odbio je sazvati ratno vijeće.
U satima prije bitke oluja je uništila velik dio kršćanske flote, što je učinilo bilo kakvu pomorsku pomoć nemogućom.
Turci su počeli opsjedati Petrovaradin 3. kolovoza 1716., a Eugen je dva dana kasnije odlučio krenuti u proboj. Bitka se dogodila 5. kolovoza, na dan kada katolici slave Gospu Snježnu i marijansko čudo koje je dovelo do izgradnje bazilike Svete Marije Velike u Rimu.
Mnogi vojnici i zapovjednici molili su se Blaženoj Djevici Mariji prije bitke. Bitka je započela u sedam sati ujutro. Kršćanska konjica krenula je prema Turcima „naslijepo“, u gustoj magli koja ih je mogla odvesti u propast. Ali konjica je stigla na desni bok osmanlijske vojske i potisnula osmanlijske konjanike u močvaru koji su tu izgubili pokretljivost. U središtu osmanlijske vojske ostali su pješaci – janjičari, nasuprot kršćanskoj konjici. Od toga trenutka nadalje, pobjeda je postignuta za jedva pola sata, iako do tada katoličke postrojbe, u teškom položaju, još nisu poduzele nikakvo odlučno djelovanje. Osmanlije su se uspaničili i počeli povlačiti u rasulu.
Kršćanski zapovjednik vojvoda Eugen Savojski jako je častio Majku Božju i u toj je pobjedi vidio nedvojben znak Gospine potpore. Uvjeren da je pobjeda nad osvajačem izvojevana Gospinim zagovorom, ondašnjoj kapelici Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije na Tekijama, koja se nalazila na samom poprištu bitke, s pogledom na bojište, iz zahvale je darovao sliku Gospe s Isusom u naručju, koju je dotada kao svetinju nosio u ratne pohode i pred kojom se molio. Nova crkva izgrađena potom na Tekijama posvećena je Gospi Snježnoj.
Čini se sasvim nemogućim da bi europska strana, znatno brojčano nadjačana, pobijedila u trideset minuta. Bez pomoći odozgo, vojni genij Eugena Savojskoga, iako vrlo stvaran, bio bi nedovoljan da uravnoteži brojčanu i taktičku nadmoć Osmanlija. Bitka kod Petrovaradina označila je definitivan kraj prisutnosti Visoke Porte u srednjoj Europi.
U očima suvremenika Bitka kod Petrovaradina bila je vojni podvig koji je bilo teško objasniti. Voltaire ju je spomenuo u svojoj Povijesti Karla XII. (1730.). Njemački skladatelj Georg Philipp Telemann (1681.–1767.) napisao je glazbeno djelo pod naslovom Der Herr Zebaoth ist mit uns u znak zahvalnosti za poraz Osmanlija i Mirovni sporazum u Požarevcu (1718.).
Svjestan bitne uloge Blažene Djevice Marije u porazu Osmanlija, papa Klement XI. (1700.–1721.) odlučio je proširiti na cijelu Crkvu blagdan Blažene Djevice Marije od Ružarija (Kraljice sv. Krunice, uveden 1573., koji se od tada do 1913. slavio na prvu nedjelju listopada). Ta je odluka donesena dva mjeseca nakon pobjede kod Petrovaradina.
Pobjeda je obilježena vjerskim spomenicima i posvetama Mariji, čime je pojačana njezina uloga zaštitnice kršćanske Europe. Marijanska pobožnost povezana s tom bitkom pridonijela je jačanju katoličkoga identiteta u Podunavlju.
Pobjedom je Osmanlijama trajno zatvorena mogućnost ponovna osvajanja ugarskoga i hrvatskoga Podunavlja. Kronološki, pobjeda kod Petrovaradina dogodila se usred niza jednako neobjašnjivih vojnih uspjeha između 1683. i 1718.: pod Bečom (Austrija) 12. rujna 1683., u Senti (Ugarska) 11. rujna 1697., u Sinju (Hrvatska) 15. kolovoza 1715., u Temišvaru (Rumunjska) 1. listopada 1716. te u Beogradu (Srbija) 18. kolovoza 1717. Nakon što su Karlovačkim mirom (1699.) oslobođeni dijelovi Hrvatske do Une, Save i Dunava, Ugarska i Bačka, nakon petrovaradinske pobjede Osmanlijsko je Carstvo Požarevačkim mirom bilo izgubila Bosansku Posavinu, Banat, Malu Vlašku i sjevernu Srbiju.
