Kršćanin kao heroj duha
To je treća od krjeposti s moralnoga područja, a naziva se obično duhovna jakost. Dok krjepost pravednosti uređuje čovječje odnose s bližnjim, ova krjepost duhovne jakosti uređuje čovječju unutarnjost. Ona gleda čovjeka u teškoćama i pogiblima života, osobito kada se čovjek suočava sa smrću. Ta krjepost sprema čovjeka na onaj životni poziv: „U dobru je lako dobar biti – na muci se gledaju junaci.“ Narodna mudrost zna da se „zlato u vatri kuša, a čovjek u nevolji“. Biti čovjek i biti duhovno jak – kao da su sinonimi.
Trajna zamjerka kršćanstvu
119. Nekadašnji i današnji pogani ponavljaju uvijek istu pjesmu: kršćanstvo je religija podnošenja, siromašenja, prilagođivanja, posluha, strpljivosti, a mi hoćemo borbu, zanos, snagu, puno ostvarenje sebe, afirmaciju do krajnjih granica, jake mišice, osvajalačku snagu, herojstvo.
Katolička moralka izgrađuje svoju teologiju duhovne snage u svjetlu ovih glavnih načela:
1) tjelesna snaga nije specifična čovječja snaga, životinje su u mnogim slučajevima jače od čovjeka;
2) razum i razboritost mora voditi čovjeka u sukobu s pogiblima života, zato je krjeposno ljudski snažan samo onaj „koji se boji onoga čega se treba bojati, a ne boji se onoga čega se ne treba bojati“ (Lav Nikolajevič Tolstoj);
3) stari, grčki, autonomni humanizam zastupao je tvrdoću srca, bezosjećajnost, prijezir sudbine; kršćanski pak ili teologalni humanizam konstatira veliku ljudsku slabost, potiče ga na osvajanje ideala, svladavanje teškoća na putu dobra, a uz pomoć s neba svjestan je neke svemoći, zato kliče: „Sve mogu u Onomu koji me krijepi“ (Filipljanima 4, 13);
4) kršćanska duhovna jakost čovjeka vodi u tome da odolijeva strahu, ali i u tom da stavi mjeru smionosti.
Kršćanski heroj-mučenik
120. To je kršćanin koji je posvjedočio za kršćansku istinu tako da je predano podnio smrt, koju mu je progonitelj prouzročio. Da shvatiš razliku između smrti kršćanskoga mučenika i poganskoga junaka, sjeti se da kršćanin ne umire u očaju – ne proklinje udes – ne očajava, ali niti niječe da je smrt čovjeku po naravi teška. Kršćanska jakost nije stoička jakost ili neosjetljivost. Kršćanin je čovjek, poštuje ljudsku narav i onda kad ova moli: „Ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež“ (Matej 26, 39).
Krist je bio žalostan, ali i smiren; promišljajući da je njegova muka po volji Oca nebeskoga (Matej 26, 42). Sv. Pavao piše: „Sad se radujem patnjama koje trpim za vas“ (Kološanima 1, 24). Kristova je duša bila na vrhuncu sreće (koliko je uživala u jedinstvu života s Ocem u blaženu gledanju), ali tijelo je osjećalo boli, kalež mu je muke bio težak. I sveti Pavao se radovao, promišljajući na svrhu patnja, ali on je i trpio. Kršćanski je mučenik u suzama miran. Protivno se može vidjeti npr. u klasičnom, mramornom kipu Laokona, možda najizražajnijem djelu poganske umjetnosti. Na tom kipu odsijeva borba protiv odluke sudbine, čita se uzaludan otpor; rezultat je očajnička, prisiljena, besmislena smrt.
Prvi uvjet da kršćanin bude proglašen mučenikom, jest taj da smrt doista i uslijedi, bilo odmah bilo kasnije, jer samo smrt dokazuje da mučenik više cijeni Boga nego li svoje tijelo (Hebrejima 11, 2). – Drugi uvjet traži da mučenik podnese smrt svjesno, voljno, barem onom nakanom što je prije učinjena, a u času mučeništva nije opozvana. – Traži se i treći uvjet, naime: smrću se mora posvjedočiti koja objavljena istina ili braniti koja krjepost. Istina i krjepost uzvišene su vrjednote, iznad prolaznih vrjednota sporta, strančarstva, umjetnosti i slično. Samo za obranu objavljene istine Bog garantira nagradu. – Konačno kao četvrti uvjet treba imati na umu da mučenik mora u času mučeništva dokazati da je njegov čin krjepostan, u stanju milosti, nadnaravan, jer sažgati tijelo, a ne imati u sebi milosti i ljubavi Božje, ništa ne koristi (Prva Korinćanima 13, 3).
Razumije se, sve ovo nije dovoljno da netko bude proglašen mučenikom. Potrebit je službeni postupak, kanonska procedura, koja se odvija polako i detaljno. Tko bi izbrojio stvarne mučenike, a kojih su imena nepoznata ljudima? Sveti je Ivan u viđenju vidio veliko mnoštvo, koje nitko ne može izbrojiti. Stajali su s palmama u rukama (Otkrivenje 7, 9). Anonimnih mučenika ima mnogo više nego li onih poimence ljudima poznatih.
Trajno mučeništvo
121. Sveti Pavao opisuje kršćanina u borbenoj opremi (Efežanima 6, 10–20). Kršćanin mora uzeti oružje svjetla (Rimljanima 13, 12). Omiljela je tema sv. Pavla da je život kršćanina kao boj, utrka, natjecanje. Mnogo jasnije nam sâm Krist taj kršćanski život prikazuje kao trajno mučeništvo u brojnim proricanjima progonstava koja će pratiti kršćanstvo do svršetka svijeta.
Razum nas uči da se puno puta traži veća snaga u sitnicama života, nego li u velikim prilikama za herojska djela, jer ova su dosta rijetka. Trpjeti dugotrajnu bolest? Konstatirati da živiš u sredini u kojoj si nepoželjan? Podnositi nezahvalnika, nepametna, neodgojena kroz dugi niz godina? Mučiti se u poslu, a ne opažati ploda svoga rada? Slušati laži, a biti primoran šutjeti? Vidjeti zlo, a ne moći dignuti glas u obranu dobra?
Možemo ustvrditi da je duhovna jakost u krizi. To je jakost koja se ne boji istine. Ona svladava strasti. Ne obazire se na ljudski obzir kadgod joj se predočuju uzvišeni ideali dobra. Spremna je snositi nevolje iz ljubavi prema višim vrjednotama duha i milosti. Spremna je trpjeti za ime Isusovo. Tragika je u tome što tako jakih duhova ima malo. Bojažljivost tolikih kršćana baca ljagu na njihovu vjeru, bolje rečeno na njih kao vjernike. Efeminiranost, mekoputnost kaljaju muževno obilježje pravih kršćana.
Preobilna nagrada
122. Mučeništvo za vjeru donosi preobilnu nagradu (Druga Korinćanima 4, 18). Mučeništvo je kao drugo krštenje, stoga moramo reći da ono kao u snazi nekoga sakramenta diže sve grijehe i sve kazne za grijehe. Iz mučeništva kao iz druge vode, iz groba, izlazi onaj uskrsnuli, novi čovjek koji je zaboravio sve da zadobije vječnu nagradu (Filipljanima 3, 14). U nebeskoj pak slavi mučenike čeka poseban vijenac, palma za herojstvo, jer nije lako dati svoj život za drugoga. To je najjači znak ljubavi (Ivan 15, 13).
Negacije duhovne jakosti
123. To je defekt duhovne jakosti, koji konstatiramo u bojažljivosti, kada se npr. netko boji onih koji ubijaju tijelo, a duši ne mogu nauditi (Matej 10, 28; Prva Petrova 3, 14). Tko iz straha pred neugodnostima zaniječe svoju vjeru taj dokazuje da nema jakosti, koju bi morao imati. Ne vrvi li svijet i kršćanskim strašljivcima? Nije li ljudski obzir sramota mnogih kršćana?
Smiona nebojažljivost ili lakomislenost je također negacija duhovne jakosti, ali kao eksces, jer se taj ne boji gdje bi se doista morao bojati. Oholice, nepametni, bezosjećajni tipovi kao da vide opasnost pa joj idu ususret na svoju propast. U staro se doba govorilo: „Kelti se iz ludosti ništa ne boje.“ Nije li ta „ludost“ pravi movens tolikih manija, natjecanja i slično, u kojima ljudi stradavaju?
Bojažljivost i smiona nebojažljivost mogu značiti teške grijehe, ako postanu prigodom ili uzrokom teških prekršaja. Koliko ljudi, osobito u mladosti, nesmotreno izloži opasnosti svoj život? Prijeći granice razuma znači sagriješiti više ili manje prema poznatim kriterijima moralne kvalifikacije.
Pravi rod i izrod
124. Duhvno jak je onaj kršćanin velike duše, koji se, oslonjen na pomoć od Boga, zanosi samo velikim stvarima, teži prema uzvišenim idealima, ne osvrće se na sitnice dana, ponosan je na veličinu svoje vjere itd. – Koji je izrod te uzvišene krjeposti? To je onaj preuzetnik koji nesmotreno poduzima pothvate, službe i poslove koji nadilaze njegove snage; izrod je kršćanina velike duše i častohlepnik koji neuredno teži za častima; sličan je čovjeku velike duše, ali samo je falsifikat te krjeposti, i onaj koji teži za taštom slavom, jer to je zapravo oholost u blažem obliku. Međutim, kao defekt te krjeposti smatra se malodušnost, koja čovjeka paralizira u poduzimanju pothvata za koje ima sposobnosti, ali nema dovoljno poleta, hotično odstupa od nekoga angažiranja na koje bi bio dužan.
Duhovna se jakost manifestira i u krjeposti velikih pothvata, koja krjepost je odlika onih što poduzimaju velike poslove, za koje se ne boje uložiti velike svote novaca. Razumljivo da je moguće i na tom području naći falsifikate, jer rastrošnik će trošiti više nego je potrebito, tjesnogrudan će pak trošiti manje nego je potrebito. Ni kod tjesnogrudnosti ni kod rastrošnosti duhovna snaga nije u mjeri krjeposti, nego jedna je defekt, druga je eksces, a jedna i druga vrijedne su osude, jer mogu dovesti i do smrtnoga grijeha, npr. ako bi netko pretjerano trošio, a ne bi htio plaćati svoje dugove; ili ako bi netko tjesnogrudnošću prouzročio znatno veće izdatke.
Svima nam je poznato kako se duhovna jakost pojavljuje osobito u onoj ravnoteži duha kada je ovaj napadnut nevoljama, neugodnostima života, što pripisujemo strpljivosti. Falsifikat je pak te krjeposti u neosjetljivosti, uslijed koje čovjek ne reagira kad bi mogao i morao reagirati, da se ne ubroji u sukrivce; još nam je očitiji falsifikat te snage u nestrpljivosti, danas bismo rekli u nervozi ili neumjerenom reagiranju na neugodne izvanjske ili unutarnje podražaje.
Poželjna je još jedna pojava duhovne jakosti, a to je ustrajnost na putu dobra ili krjeposti, jer je posebna čast dugo biti dobar i krjepostan. Kako je bijedna tvrdoglavost, na oko slična ustrajnosti, snazi duha, a zapravo je ona neki grijeh, pretjeranost; niti je krjepost ona popustljivost, zbog koje čovjek odustane od staze dobra i krjeposti, jer je teško postojano biti dobar.
Životna uloga duhovne jakosti
125. Radi se o krjeposti koju treba naporno stjecati. Prije svega je potrebno da duhovne i vječne vrjednote privuku dušu da se ova angažira da ih stekne pa i uz cijenu ovozemna stradanja. – Od djetinjstva treba poštovati red, disciplinu, posluša zapovijedi i slično, jer tako se odgaja volja, a jaka volja jest isto što i duhovna snaga. – Budi oprezan na svoje riječi i djela, pa te nijedna neprilika ne će naći nepripravna. – Da uznapreduješ u duhovnoj jakosti i ljubavi prema Bogu i prema duhovnim vrjednotama, pročitaj češće poslanicu Rimljanima 8, 35 i dalje.
Jedna od oznaka mentaliteta današnjice jest popustljivost zlu u raznim oblicima: neistini, mekoputnosti, seksualnosti, indiferentizmu. Može li se govoriti danas o infantilizmu odraslih? O efeminiranosti muškaraca? O sveopćoj neurozi ili nestrpljivosti? Zar nije danas kršćanin na osobit način pozvan da dokaže da je kršćanstvo vjera jakih duhova? Neustrašivih mučenika? Pročitaj Poslanicu Hebrejima 11, 32–40. Progonstva prvih kršćana najočitije dokazuju jakost pravih kršćana. Kršćani znaju da samo silnici osvajaju kraljevstvo nebesko (Matej 11, 12). Nema pobjede bez borbe s đavlom, svijetom i puti. Tko se odreče te borbe, odrekao se i kršćanstva.
Očito da nije svaki vjernik uvijek jednako duhovno jak, ali opstoji granica ispod koje slabost nikoga ne smije svladati. Kadgod se radi o pogibli smrtnoga grijeha, svaki kršćanin mora imati dovoljno snage da se odupre tomu padu. Uzmimo primjer današnjice. Početnici se moraju brinuti da ne izdaju vjeru; napredni će se pozitivno angažirati za vjeru, afirmirat će se kao vjernici; savršeni, pak, spremni su podnijeti smrt za vjeru.
Uputno je promatrati plodove duhovne jakosti i na ovoj zemlji. Duhovno jak kršćanin, prije svega, gospodar je samoga sebe. U radu i u životu pun je poleta, dinamike. On posjeduje onaj „duh rada“, jer je staložen. Prema bližnjemu nije egoist, darežljiv je. Ustrajan je. Oko sebe širi raspoloženje, optimizam. Kad mu vlastite snage malakšu, on leti prema „kruhu jakih“ ili svetoj Pričesti. Brojni primjeri svetaca neprestano mu lebde pred očima, a primjeri po svojoj naravi ulijevaju drugomu snagu.
Mnogi nam narodi mogu zavidjeti na djelu Smrt Smail-age Čengića. A u kojem se djelu tako divno zrcali duhovna snaga kršćana u progonstvima? Pročitaj to djelo i zabilježi markantnije stihove. Neka ti ne pobjegnu oni stihovi u „Četi“, u kojima se govori o svetoj Pričesti kao okrjepi za stjecanje snage. Doista:
„Žarko sunce divno čudo gleda,
Gdje slab starac slabe krijepi ljude,
Da im snaga Bogu slična bude.“
Jordan Kuničić
Jordan Kuničić, Smjer u život, Dubrovnik, 1963., str. 103–108.
