Müller: Fernández ne rješava dvojbe, nego ih povećava
Bivši predstojnik Zbora za učenje vjere odbacuje odgovore o Amoris laetitia koje je njegov nasljednik poslao kardinalu Dominiku Duki: „Upitno je uopće tražiti vjerski pristanak uma i volje na teološki dvosmisleno tumačenje“, koje je stoga neobvezujuće.
Nova dvojba
To je zaključak pisma bivšega predstojnika Zbora za učenje vjere Gerharda Ludwiga Müllera, kardinalu Dominiku Duki. Njemački kardinal, pišući svomu subratu, u biti mu poručuje da su Fernándezovi odgovori nedopustivi zbog nedostatka forme i problematična sadržaja; novi predstojnik Dikasterija za učenje vjere stoga ne može zahtijevati vjersku podložnost volje i uma (usp. Zakonik kanonskoga prava, kanon 752.) koja se duguje vjerodostojnomu Učiteljstvu, nego mora dati precizan odgovor na novo pitanje:
„Postoje li slučajevi u kojima je, nakon razdoblja razlučivanja, moguće dati sakramentno odrješenje krštenoj osobi koja održava spolne odnose s osobom s kojom živi u drugom braku, ako ta krštena osoba ne želi donijeti odluku kako ne će nastaviti imati te odnose?“
No, vratimo se korak unatrag. Nakon objave Amoris laetitia (19. ožujka 2016.), tekst pobudnice, ali prije svega umetanje nekih prevarantskih bilježaka (329, 336, 344, 351, 364), odmah je izazvao kaos. U rujnu 2016. kardinali Meisner, Caffarra, Burke i Brandmüller poslali su Papi pet dvojbi koje se odnose na tumačenje najproblematičnijih odlomaka pobudnice, to jest br. 300–305 i bilješke 351, koji u biti potkopavaju katoličko učenje o činima koji su u sebi zli, preljubu i sakramentnom odrješenju.
Istoga mjeseca, u svega dvadeset četiri sata, objavljeni su pismo argentinskih biskupa i Papino „trenutno“ odobrenje. Franjo je podupro dano tumačenje, prema kojem je Amoris laetitia otvorila „mogućnost pristupa sakramentima pomirenja i Euharistije“ rastavljenima-pa-ponovovjenčanim u „složenijim okolnostima i kada nije bilo moguće dobiti utvrđenje ništavnosti“. Oba su pisma sljedeći mjesec uvrštena u Acta Apostolicae Sedis (godište 108/2016, br. 10, str. 1071–1074). Dana 5. lipnja 2017., kardinal državni tajnik Pietro Parolin dodao je Rescriptum „ex audientia SS.mi“ [Otpis iz audijencije Presvetoga /gospodina pape/], kojim je Papa iskazao da hoće da se smatraju izrazom vjerodostojnoga Učiteljstva, kojem se stoga mora dati vjersko opsluživanje uma i volje. Da je riječ o vjerodostojnom Učiteljstvu nedavno je ponovio kardinal Fernández, upravo u svom odgovoru na dvojbe kardinala Duke.
Već smo vidjeli da kad god se traži pristanak na učenje Učiteljstva, u njegovim različitim stupnjevima, sadržaj na koji se daje pristanak mora biti jasan. Pristanak se, zapravo, razlikuje od poslušnosti upravo zato što se odnosi na sadržaj koji se shvaća umom. I upravo ovdje dolazi prvo pojašnjenje kardinala Müllera:
„Formalno gledano, upitno je uopće tražiti vjerski pristanak uma i volje na teološki dvosmisleno tumačenje djelomične biskupske konferencije (buenosaireška crkvena pokrajina), koja pak tumači izjavu iz Amoris laetitia koja zahtijeva objašnjenje i čija je sukladnost s Kristovim naukom (Marko 10, 1–12) dvojbena.“
Što, ukratko, znači: kako se može dati poslušni pristanak na nešto što je dvosmisleno i zbunjujuće?
I, tim više, kako se može zahtijevati vjerska poslušnost tekstu koji „čini se nepovezan (u diskontinuitetu) barem s učenjima Ivana Pavla II. (Familiaris consortio, 84) i Benedikta XVI. (Sacramentum caritatis, 29)“, s obzirom na to da ta dva učenja, iako vrlo precizna u svom sadržaju, također zahtijevaju „vjerski pristanak uma i volje“? Kardinal kao primjer uzima ovaj odlomak iz Fernándezova pisma:
„Franjo (…) priznaje kako mogu postojati poteškoće u obdržavanju [suzdržljivosti] te stoga dopušta, u određenim slučajevima, nakon odgovarajućega razlučivanja, udjeljivanje sakramenta pomirenja čak i kada se ne uspijeva biti vjeran suzdržljivosti koju predlaže Crkva.“
Izraz u kurzivu, tumači Müller,
„može se tumačiti na dva načina. Prvi je da ti rastavljeni pokušavaju živjeti u suzdržljivosti, ali, s obzirom na poteškoće i zbog ljudske slabosti, ne uspijevaju. (…) Drugi je da ti rastavljeni ne prihvaćaju živjeti u suzdržljivosti i čak ni ne pokušavaju (dakle, nema namjere promijeniti se) s obzirom na poteškoće s kojima se susreću.“
Jasno je da u prvom slučaju ne bi bilo poteškoća s pristajanjem, a u drugom bi slučaju postojao jasan sukob s već danim pristankom na spomenuto učenje dvojice prethodnih papa.
Tu je zatim još jedan problem, na koji smo već imali priliku ukazati (vidi ovdje), a to je da je „neobičan je način na koji Odgovor bilježi odobrenje Svetoga Otca, jednostavnim potpisom i nadnevkom na dnu stranice“, bez uobičajena izričaja koje označava Papino odobrenje sadržaja i njegovo ovlašćivanje da se objavi.
Vratimo se sadržaju. Prije svega, Müller primjećuje da je usklađenost ovoga tumačenja s učenjem koje su predložili Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. više iznuđena nego stvarna.
„Nastavljanje bez prekida zapravo ne treba tražiti u činjenici da bi se nekoga sada moglo pripustiti pričesti, nego u mjerilima za to pripuštanje.“
Sada, spomenuta dvojica papa uopće nisu dopuštali sakramentno odrješenje i pripuštanje pričesti onih koji su nastavljali živjeti more uxorio [na supružnički način], nego za one koji su ga se suzdržavali. Stoga, kardinal tvrdi, „prekid učenja spisa iz Buenos Airesa s učiteljstvom Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. očit je kada se gleda bît, a to je, kao što sam rekao, mjerilo za pripuštanje sakramentima“.
Problem postaje još ozbiljniji kada se usporedi „vjerodostojno“ tumačenje pobudnice Amoris laetitia s dogmatskim učenjem Tridentskoga sabora:
„da je sakramentna ispovijed svih teških grijeha nužna za spasenje (Denzinger, 1706–1707); da je život u drugoj zajednici kao muž i žena dok postoji bračna veza teški grijeh preljuba (Denzinger, 1807); da je uvjet za davanje odrješenja kajanje pokajnika, koje uključuje žaljenje zbog grijeha i namjeru da više ne griješi (Denzinger, 1676; 1704); da nije nemoguće da kršteni obdržavaju božanske propise (Denzinger, 1536, 1568).“
To su zapravo učenja koja zahtijevaju pristanak vjere dan objavljenoj nauci (de fide credenda) ili da se ona prihvati na konačan način (de fide tenenda). U oba slučaja pristanak je potpun, siguran, neopoziv, viši od onoga koji se daje samo vjerodostojnomu Učiteljstvu. Nastavlja kardinal:
„Iz toga slijedi da se oni koji odbacuju tumačenje Amoris laetitia koje nude tekst iz Buenos Airesa i Odgovor ne mogu optužiti za neslaganje. Njihov problem nije u tome što uočavaju proturječje između onoga što razumiju i onoga što Učiteljstvo naučava, nego u tome što uočavaju proturječje između dva različita učenja istoga Učiteljstva, od kojih je jedno već neopozivo potvrđeno.“
Skidam kapu.
Bivši predstojnik Zbora za učenje vjere također ističe „iznenađujuću izjavu sadržanu u tekstu Dikasterija za učenje vjere“ o tome tko u konačnici odlučuje hoće li vjernik dobiti odrješenje ili ne:
„Vjernici sami odlučuju hoće li primiti odrješenje ili ne, a svećenik jednostavno mora prihvatiti tu odluku! Ako se to općenito odnosi na sve grijehe, tada sakrament pomirenja gubi svoje katoličko značenje.“
To gledanje na sakrament nije daleko od „nije daleko od protestantskoga poimanja (…), koje je Trident osudio, kada ustrajava na svećenikovoj ulozi sudca u ispovijedi (usp. Denzinger, 1685; 1704; 1709)“.
Još je nevjerojatniji Fernándezov pokušaj opravdavanja te apsurdnosti prizivanjem okružnice Ecclesia de Eucharistia, br. 37b; „Tucho“ izvrće da taj tekst govori suprotno od onoga što on tvrdi, izostavljajući upravo odlomak koji potvrđuje nepripuštanje pričesti „onih koji tvrdokorno ustraju u očitom teškom grijehu“ na temelju objektivnih okolnosti, bez obzira na sud o stanju milosti svake osobe.
Odgovori Franje i Fernándeza ne samo da ne rješavaju dvojbe, nego ih povećavaju. I jasno je da dok se ta nova dvojba ne riješi, „ugled Odgovora na tvoje dvojbe i pisma iz Buenos Airesa ostaju nejasni, s obzirom na netočnosti koje ti tekstovi sadržavaju“. U svakom slučaju vjernici „ne bi bili obvezni prihvatiti potvrdan Odgovor na dvojbu jer on proturječi katoličkoj nauci.“ Ali još je važnije očuvati netaknutim „ugled koji odgovara na dvojbu“, kako se ne bi upalo u zamku traženja „vjernika da daju vjerski pristanak uma i volje tvrdnjama suprotnima katoličkoj nauci.
