Čestit ti i blagoslovljen Božić, zapadni čovječe! Na dobro ti došlo porođenje Isusovo! (2)

2. dio

Renesansa i prosvjetiteljstvo – ne bljesak, nego kontinuitet

Dragi zapadni prijatelju,

nastavljam ti svoje pismo. Nakon srednjeg vijeka želim ti napisati nešto o renesansi i prosvjetiteljstvu – dvama pokretima za koje si naučio da su se pojavila poput bljeska, gotovo niotkuda, nakon navodnoga mraka srednjeg vijeka, vraćajući se antici kao navodno superiornom uzoru.

No renesansa uopće ne nastaje kao nagli civilizacijski skok, kao nekakav početak zrelosti i uspravljanja dotad „izgubljenog” zapadnog čovjeka. Naprotiv, ona se rađa iz svijeta već oblikovane i snažne kršćanske civilizacije. Ne nastaje protiv srednjeg vijeka, nego iz njegova unutarnjeg pomaka – iz promjene naglaska i novog usmjerenja.

Renesansa ne bi bila moguća bez stoljetnoga rada kršćanskih samostana koji su čuvali i prenosili antičku baštinu, bez škola koje su sustavno razvijale razum i jezik, bez skolastike, koja je oblikovala logičko-metodološki okvir za analitičko i racionalno mišljenje, te bez teologije, koja je već tada promišljala pojam osobe, slobode i odnosa vjere i razuma.

Već spomenuti Dante Alighieri, sa svojom Božanstvenom komedijom, izvrstan je primjer tog kontinuiteta. On povezuje srednjovjekovnu teološku viziju svijeta s dubokim humanističkim razumijevanjem čovjeka i njegove slobode, pokazujući kako se ideje koje će procvasti u renesansi već jasno naziru u srednjem vijeku.

U srednjem vijeku ljudi čitaju i prepisuju antičke autore poput Cicerona i Vergilija, latinski jezik ostaje živ jezik kulture, a Aristotelova filozofija sustavno se proučava i tumači unutar skolastičke teologije.

Renesansa se doista divi klasičnoj antici, ali to čini očima kršćanskoga čovjeka: slika Krista i svece, gradi crkve i razvija humanizam utemeljen na uvjerenju da je čovjek stvoren na sliku Božju. Taj humanizam ne veliča čovjeka zato što je sam sebi mjerilo, nego zato što je stvoren, pozvan i svet.

Bez srednjovjekovne kršćanske civilizacije renesansa jednostavno ne bi bila moguća.

Prosvjetiteljstvo dolazi kasnije i donosi drukčije duhovno raspoloženje. Ono preuzima plodove srednjovjekovne misli, obrazovanja i znanosti, ali često nastoji utemeljiti dostojanstvo čovjeka, jednakost i moral bez Boga, izvan kršćanskoga poimanja svijeta i čovjeka. Razum se sve više počinje shvaćati kao samodostatan i zatvoren prema transcendenciji.

Dio prosvjetiteljskih struja okrenuo se protiv vlastite kršćanske baštine, stvarajući mitove o Crkvi ili preuveličavajući pojedine nesretne povijesne epizode. Među njima su mit o nužnom sukobu znanosti i vjere, mit o represivnoj i apsolutističkoj Crkvi, mit o inkviziciji te mit o „mračnom” srednjem vijeku, koji sam ti već spomenuo. Ti su mitovi imali presudno destruktivan utjecaj u posljednjim stoljećima.

Taj trenutak pobune stvara trajnu napetost na Zapadu. Postupno se rađa uvjerenje da se humane vrijednosti mogu – pa čak i moraju – očuvati bez kršćanske vjere, pa i protiv nje. Na to sam ti već naznačio na početku svoga pisma. Riječ je o povijesnom eksperimentu koji traje sve do danas i koji dovodi zapadnu civilizaciju u duboku duhovnu krizu.

Ipak, povijesna slika nije jednodimenzionalna. Mnogi prosvjetitelji ostaju religiozni ili duboko nadahnuti kršćanskom tradicijom. Prosvjetiteljstvo se stoga može razumjeti istodobno i kao nastavak zapadne kršćanske civilizacije i kao oštar prekid s njom.

Na kraju ovoga dijela želim ti reći nešto što će ti, siguran sam, zvučati izazovno i heretično: srž moralne opasnosti za naš svijet ne leži u tome da bi bilo opasno vratiti se srednjem vijeku, kako se to često panično ponavlja. Povijesno iskustvo moralno brutalnog antičkoga svijeta pokazuje da bi njegovo uzdizanje kao moralnog uzora, bez onoga što je kršćanska civilizacija kroz srednji vijek udahnula u savjest i dušu čovječanstva, predstavljalo ozbiljnu moralnu katastrofu. Koja se dijelom već i događa.

Zato te sada pozivam da se malo vratimo unatrag i zajedno bacimo pogled na tu često idealiziranu, cijenjenu i uvaženu antiku.

„Noć uoči Božića“ – antički svijet

Nakon pojave antikatoličkog i antikršćanskog dijela prosvjetiteljstva razvio se svojevrstan virus: nekritičko divljenje antici, praćeno prijezirom prema kršćanstvu i Katoličkoj Crkvi.

Da bi se moglo razumjeti o kakvoj je povijesnoj podvali riječ, a koliko je snažno, novo i oslobađajuće svjetlo kršćanstvo donijelo svijetu, potrebno je — bez uljepšavanja i romantiziranja — pogledati svijet u koji je Isus došao.

Nitko ne poriče sjajne doprinose antike, koje je, kako sam već napomenuo, kršćanstvo uvelike preuzelo, pročistilo i ugradilo u vlastitu misao i život. No valja naglasiti jednu presudnu činjenicu: plodove tih dosega mogli su uživati samo slobodni građani, i to ponajprije muškarci. Svi ostali — žene, robovi, stranci, djeca — bili su, u najboljem slučaju, sporedni, a često posve beznačajni.

Ako želimo biti istinoljubivi, ne smijemo zanemariti ni, prema današnjim kriterijima, duboko dramatične izopačenosti te civilizacije. One su počele nestajati tek sa širenjem i jačanjem kršćanstva. Štoviše, izopačenostima su se počele smatrati upravo nakon pojave kršćanstva. A i ondje gdje možda nisu bile izopačenosti u strogom smislu riječi, radilo se o obrascima mišljenja i djelovanja potpuno suprotnima onima koji danas oblikuju zapadni svijet — i to upravo zahvaljujući dugotrajnom utjecaju kršćanstva na našu kulturu i savjest.

U antičkom pogledu na stvarnost svijet je bio odraz neba. U početku je bio kaos. Potom pobuna. Zatim rat. I naposljetku — ropstvo.

Primjećuješ li dramatičnu razliku u odnosu na biblijski prikaz stvaranja svijeta?

Primjerice, u babilonskom mitu o postanku Marduk ubija božicu Tiamat i njezino tijelo rasijeca na dva dijela: od jedne polovice nastaje nebo, od druge zemlja. Tristo bogova dodjeljuje nebu i tristo zemlji. Čovječanstvo nastaje od krvi Kingua, kojega je ubila Ea, i odmah mu se nameće služenje bogovima.

To je samo jedan od mnogih mitova koji govore o stvaranju svijeta kroz krvoproliće i oblikovanju čovjeka za ropstvo.

Grčki mitovi toj slici dodaju obilje ljubomore, seksualnosti i incestuoznosti. Rimljani preuzimaju većinu grčke mitologije, tek je neznatno prilagođujući. Zeus, Prometej, Mars — svi se uklapaju u isti temeljni narativ.

Rimsko poimanje svemira bilo je uvelike usmjereno na Rim, „Vječni Grad“, koji je i sam nastao iz rata i silovanja.

Svijet se nije shvaćao kao dobar u svojoj srži, nego kao kaotično bojište u kojem jači pobjeđuje, a slabiji strada. Ako su bogovi nasilni, nasilje postaje normalno; ako su bogovi ravnodušni prema patnji, i patnja postaje prirodna.

Ljudska povijest bila je tek produžetak božanskih svađa, a tragedija njezin najvjerniji izraz.

Zato su najveći antički filozofi, poput Platona i Aristotela, mogli smatrati da je nejednakost među ljudima sasvim logična stvar. Postojali su ljudi rođeni za vladanje i ljudi rođeni za robovanje. Jednakost ljudskog dostojanstva bila im je nepojmljiva, neprirodna, pa čak i prijezira vrijedna.

Nejednakost se nije smatrala nepravdom, nego vjernim odrazom poretka u svemiru. Red je nastajao tako da jedni vladaju, a drugi se podvrgavaju. Priroda je shvaćena hijerarhijski: jednakost nije bila ideal, nego prijetnja redu; nejednakost nije bila skandal, nego odraz kozmosa. Sama priroda, vjerovalo se, potvrđivala je superiornost jednih i inferiornost drugih.

Grci su se smatrali nadmoćnijima od barbara, muškarci od žena, slobodni od robova. Ako bi neki rob i bio oslobođen, to se nije smatralo pravdom, nego rijetkom i izvanrednom povlasticom.

U takvom su svijetu bili mogući postupci koji su nama danas nezamislivo brutalni.

Godine 61. poslije Krista, kada je jedan rimski rob ubio senatora, kazna je bila nemilosrdna: svih četiristo robova koje je senator posjedovao — muškaraca, žena i djece — bit će razapeto na križ. Bilo je onih koji su se protivili takvoj kazni, no ona je bila pravno i tradicijski utemeljena. Na suđenju je netko postavio pitanje: „Uživate li preispitivati argumente o pitanju koje su već razmotrili mudriji ljudi od nas?“ Drugim riječima: tko ste vi da se suprotstavljate mudrosti starih?

Trebalo je poslati jezivu poruku straha svim robovima — jer je to bio jedini način da šačica povlaštenih vlada nad masama.

Na križu su završavali oni najniži, oni koji se nisu smatrali osobama, čiji su životi bili bezvrijedni. Za Rimljane je križ bio sredstvo potpunog poniženja i poništavanja ljudskosti. Nakon smrti tijela su se ostavljala lešinarima i divljim životinjama — bio je to posljednji čin kojim se potvrđivala njihova bezvrijednost u poretku svijeta.

Za vrijeme cara Kaligule, kada je u Rimu zavladala nestašica mesa i kada je bilo ugroženo održavanje gladijatorskih igara, car je naredio da se pogube zatvorenici i da se njihova tijela iskoriste za prehranu divljih životinja.

Gladijatorske borbe bile su masovna zabava, osobito ako bi zvijeri na kraju rastrgale, a ponekad i silovale svoje žrtve, ili to simulirale. Vjerovalo se da u tim trenucima sami bogovi uzimaju oblik zvijeri.  U stankama igara — današnjim sportskim rječnikom rečeno „half time show” – ljudi su razapinjani, uz oduševljenje mnoštva.

Čedomorstvo je također bilo uobičajeno. Ako bi se dijete rodilo bolesno ili neželjeno, trebalo ga je izložiti (napustiti, baciti u bunar, utopiti u rijeci, ostaviti na smetlištu) i pokušati ponovno. Ne samo to, Aristotel piše da treba donijeti zakon po kojemu se nakazno rođena djeca ne bi sijela odgajati. I Platon je na istoj liniji.

Primjeri bi se mogli nizati još dugo. O njima se u zapadnim školama i na sveučilištima gotovo nikada ne govori, ili se spominju tek površno, bez objašnjenja njihova podrijetla, naravi i razmjera. Istodobno se, s nesrazmjernom revnošću, slikovitošću i preuveličavanjem, izvan razumnog konteksta i bez oslonca na suvremena znanstvena istraživanja, promiču prosvjetiteljske crne legende o Katoličkoj Crkvi i kršćanstvu.

Dragi moj zapadni i sekularni prijatelju, postoji još jedna važna stvar o antici koju si vjerojatno čuo, ali ti nikada nije objašnjena do kraja.

U antičkom svijetu nije postojala podjela na sekularno i religijsko. Ta im je misao bila posve strana. Gradovi su nastajali iz obitelji, a na čelu obitelji bio je otac. Njegova je temeljna uloga bila svećenička: održavanje odnosa s obiteljskim božanstvima. Kada su se obitelji udruživale u klanove i gradove, bogovi su bili središnji element zajednice. Biti građanin značilo je sudjelovati u štovanju gradskih božanstava.

Čak i u atenskoj demokraciji ključnu su riječ imali očevi obitelji, a i oni su pri odlučivanju uzimali u obzir volju bogova i proročišta, osobito Delfe. Sve je, dakle, bilo prožeto religijom — od upravljanja gradom i vođenja ratova do poljoprivrede i promatranja neba.

Razdvajanje sekularnog i religijskog navijestio je tek Isus riječima: „Dajte caru carevo, a Bogu Božje.“ Cijeli srednji vijek obilježen je napetom borbom između crkvene i svjetovne vlasti, a velik dio tog razdoblja zapravo je borba Crkve za vlastitu autonomiju. Tu leže pravi korijeni sekularnosti — a ne u antici.

I tako smo, dragi zapadni čovječe, opet došli do Isusa. Božića. Malog Boga i njegovog utjecaja na našu civilizaciju i svijet.

Božić – nadnaravni zahvat, nebesko svjetlo, subverzija, početak najveće revolucije u povijesti svijeta

U taj i takav antički svijet dolazi Isus.

Rođen je u štali, kao beznačajni beskućnik.

Pri kraju svoje misije završava razapet na križu.

Kršćani ga proglašavaju Bogom jer su ga vidjeli živa nakon smrti.

Prve su ga vidjele žene.

Čovjek rođen u štali i pribijen na križ je Bog!

Kakva vijest!

Pojavili su se kršćani i antičkom svijetu rekli: mi u štali i križu vidimo nešto potpuno drukčije nego vi – objavu pravoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje, izvora života i postojanja.

Objavu Boga koji je iz ljubavi sam sebe ponizio kako bi prigrlio one najmanje i najslabije, koje je vaš svijet, ali i svaki drugi, prezreo.

Boga koji je sišao na dno dna, da iz korijena duhovno i moralno preobrazi brutalni svijet i pokaže njegovim vlastima, prijestoljima i gospodstvima koji je poredak istinit poredak, čija je vlast vrhovna vlast i tko je jedini Gospodin.

Zamisli, dragi zapadni čovječe, koji si naučen cijeniti antiku više od kršćanstva i srednjega vijeka, što su Rimljani mislili o tome.

To je za njih bila kontrarevolucija. I imali su potpuno pravo. Bila je to subverzija i revolucija kakvu povijest prije ni poslije nikada nije vidjela.

Štala kao mjesto rođenja i križ je za one s dna kozmičke hijerarhije, a ne za bogove.

Najbolje to opisuje rimska rugalica, ujedno i najstariji sačuvani prikaz Isusova raspeća, ucrtan u žbuku na rimskom brežuljku Palatinu, na kojem je Isus na križu oslikan s magarećom glavom, jer, po njihovu najdubljem uvjerenju, čovjek na križu nije Bog, nego magarac.

A svi koji ga štuju kao Boga smatrani su budalama. To je Rimljame bila maloumna i perverzna ideja – sablazna i odvratna poruka koja je udarila u same temelje njihovih najdubljih uvjerenja i cjelokupnoga sustava.

Štala i Križ bili su epicentar potresa koji je potresao sve uobičajeno u tadašnjem svijetu.

Rimljani su to vrlo dobro razumjeli i protiv te nove vijesti borili se svim silama. Ali na kraju su izgubili.

Isusova revolucija je pobijedila.

Zapalio se pokret koji je svijet okrenuo naglavačke. Točnije, baš onako kako treba biti.

Posljedice istine da je ponizna žrtva nešto božansko postala bile su dalekosežne.

Bog je kroz štalu i preko križa potvrdio svoje riječi iz stvaranja svijeta: da je svaki čovjek – i onaj najslabiji i najniži u hijerarhiji ovoga svijeta – njegova slika, da svaki ima sveto dostojanstvo po samome svome postojanju i da je Bog za njega umro na križu.

Navještajem te neviđene novosti najprije su se promijenili umovi, zatim životi, potom kulture, a onda sve.

Nestalo je razapinjanje na križ; čedomorstvo se počelo smatrati zločinom i kažnjavati; ukinute su gladijatorske borbe; ropstvo je postupno nestalo s povijesne scene…

Narodima koji su u tami hodili svjetlost je jarka osvanula.

Došlo im je spasenje.

Nebo se spustilo na zemlju.

Bog je s neba sišao radi puka svoga.

Vjerojatno ćeš reći: da, ali i kršćani su kroz povijest činili nebrojene i krvave zločine. Istina. To nitko ne poriče. Ali između antičke i kršćanske civilizacije postoji jedna supstancijalna i suštinska razlika. U antici su zločini bili sastavni dio pravnoga uređenja i načina života; nije ih se ni smatralo zločinima. Kršćanska civilizacija, naprotiv, posjeduje jasnu svijest o tome što je zločin i tako ga naziva i tretira.

Tek nakon Isusa vrijednosti jednakosti, dostojanstva, suosjećanja, slobode, ponizne žrtve, caritasa… počele su se smatrati normalnima.

„Luda“ poruka postala je najutjecajnija poruka u povijesti. I na njoj je izgrađena naša zapadna civilizacija.

Ne na prirodi, nego na nadnaravnom Božjem zahvatu – na najvećoj i najdubljoj revoluciji u povijesti.

Na Božiću!

Malom Bogu, koji nam je došao.

Je li ti sada još malo jasnije zašto ti baš u božićno vrijeme pišem o našoj zajedničkoj, zapadnoj civilizaciji?

Ovdje ću se zaustaviti, a uskoro ću ti napisati završno poglavlje moga pisma.

---

Miroslav Čolić, dipl. theol.