Hvala

Slijep sam na druge. Promatram nečiji život za zavišću. On ili ona ima ono što nemam. Ne vidim napor i trud kojim su došli tu gdje su sada. Ne vidim njegovo ili njezino odricanje da sebe i svoju obitelj postavi na dobre temelje.

Neprestano nosim brvna u oba oka. Moje oči gledaju kroz zavist. Vide kroz ljubomoru. Naprežu se kroz nezahvalnost za ono što nemam. Slijep sam na zahvalnost na ono što već imam. Što mi je darovano. Ne znam ti reći hvala što mi je srce zdravo. I još uvijek radi. Ne znam ti reći hvala što mi je um priseban, što je još uvijek sposoban misliti, domišljati, maštati. Ne znam ti reći hvala što iako ne znam što se događa s mojim organima i što zapravo rade, s novim jutro shvaćam da su svi dobro i rade ono za što si ih stvorio.

Često slijep prema drugima. Često slijep prema tebi. Gledam kroz nestrpljivost. Vidim kroz nerazumijevanje. Slijep na strpljenje i slijep na oproštenje. Slijep na razumijevanje. Ne znam ti reći hvala za čudesnost kostiju i mišića koji me svakodnevno vode među ljude i svijet izvan mene. Ne znam reći hvala za uši i sluh koji čuju čudesa tonova i zvukova koji se stalno smjenjuju. Ne znam reći hvala za oči i gledanje koji kao da su izgubili sposobnost vidjeti te u svijetu i svemiru. Ne znam reći hvala za prste koji pišu, listaju, dodiruju, dodaju, daruju i daju.

Brvno nezahvalnosti naleglo je na moj vid. Oči su mi širom otvorene, ali ne vide tebe. I ne vide druge. Vide samo sebe, ono što im i ne treba, ali su ljute i nezadovoljne za to što to nemaju. Ne znam reći hvala za čudo života koje me već desetljećima iznenađuje. Tako čudesna sitnica, a tako ogromna i neobjašnjiva: ja postojim u svijetu! I toliki drugi postoje sa mnom i pored mene.

Ne znam reći hvala za ljubav, dobrotu i upornost kojom i dalje stvaraš, štitiš i čuvaš svoja stvorenja, makar se neka od njih trude uporno i neprestano uništiti stvaranje. Slijep sam jer ne znam reći hvala.

I sljepoća me na trenutke obuzima. Navlači se na moje oči i moju dušu kao sjena. I kao tama. I onda kroz sjenu i tamu gledam svijet i druge. I obuzimaju me gorčina, nezadovoljstvo, jal, zavist, ljubomora i strah. Nema nijednog razloga za zahvalnost. Nijednog. Tako živim u sjeni i tami obuzet samim sobom, nesposoban vidjeti tvoju ljepotu u svijetu, tvoju dobrotu u drugim ljudima koji mi iskazuju.

Moj zasjenjeni pogled usmjeren je isključivo na mene. Za sve izvan mene slijep sam poput krtice. Samo rujem sjenovitim dubinama svoje nezahvalnosti za ono što si mi već dao, za ono što mi daješ, za ono što ćeš mi dati. Slijep i povrijeđen uporno ti ponavljam nije mi dosta, želim još makar se popeo na vrh svijeta.

I čujem te kako prolaziš. Čujem te kako dolaziš. Čujem te kako se približavaš. Sjetim se Pisma i onog slijepca koji viče Isuse Sine Davidov smiluj mi se i tvoga pitanja što hoćeš da ti učinim i njegovog odgovora Gospodine da progledam. Već si tako blizu. Čujem druge oko sebe koji uzbuđeno o tebi prvo šapuću, pa onda govore i na kraju viču evo ga dolazi.

Tko dolazi, pitam se uvrijeđeno i povrijeđeno. Tko to prolazi i dolazi da me uznemiruje u mom sljepilu, tko se to drznuo probuditi me usnulog u mojoj nezahvalnosti? I kako se približavaš prvo si kao velika sjena i ja okrećem pogled od tebe. Zaklanjam lice i oči rukama. Sjena i tame sam vidio dovoljno, ne treba mi još jedna u životu. Ako dolazi sljepilo onda tu nema ničega novog. Nema iznenađenja.

Ipak, nešto u meni prvo počinje šaputati Bože moj smiluj mi se, a onda počinje izgovarati na glas Bože moj smiluj mi se, i onda počinjem nekontrolirano vikati Bože moj, Bože moj smiluj mi se. I čujem tvoj glas jasan i razgovijetan, što hoćeš da ti učinim. I čujem sebe kako govorim Gospodine da ti izgovorim hvala.

I čujem odjednom taj moj hvala u mom srcu koje ravnomjerno tuče, u mom mozgu koji misli, radi, mašta i svime upravlja, u svom krvotoku koji prenosi kisik u najudaljenije kutke mog tijela, u prstima kojima ovo pišem, u nogama kojima tapkam nemiran dok sjedim, u kostima i mišićima koji me drže uspravnim za stolom, u čovjeku koji sjedi preko puta mene i kaže mi ne brini mogu ti pomoći, u čovjeku koji mi pruža ruku i kaže kako je tu da mi pomogne, u čovjeku na čije se rame oslanjam koji će me nositi, u čovjeku koji mi dodiruje lice i kaže mi sve će biti u redu, u danu koji se polako bliži svom kraju, u noći koja me prima u svoje okrilje da se odmorim i sanjam, u nadi koja me hrani budućim jutrom kojega željno iščekujem.

Odjednom, svuda oko sebe iako skoro nečujno, gotovo slabije od šapata čujem sebe, druge i svijet kako me svi zajedno pitaju što hoćeš da ti Gospodin učini, a ja im odgovaram da mu za sve vas kažem hvala. I da se sam pretvorim u jedno hvala pred tobom Bože za svakoga koji će me sutra susresti.