Advent kao radost

Mathis Neithart Gothart (Matthias Grünewald), Sv. Ivan Krstitelj sa svojim geslom: „On (Isus) treba rasti, a ja se umanjivati“ (Ivan 3, 31), ulje na drvu, 1516.

Radujte se u Gospodinu uvijek! (Fil 4,4)

Treća nedjelja došašća jest Nedjelja radosti (Gaudete). Tako je nazvana zbog ulazne pjesme, koja nas poziva na radost. Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! (Fil 4,4). Te riječi su uzete iz poslanice sv. Pavla upućene prvoj i najstarijoj kršćanskoj zajednici u Europi, u Filipima. U Djelima apostolskim sv. Luka opisuje kako je Pavao za vrijeme svoga drugoga misijskoga putovanja došao u grad Filipe, zadržao se nekoliko dana, propovijedao okupljenim ženama, među kojima je bila i Lidija, prodavačica grimiza. Gospodin joj otvori srce te ona prihvati što je Pavao govorio (Dj 16,14). Nakon krštenja prisili Pavla i pratnju da se svrate u njezinu kuću: Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu (16,15). Važno je uočiti! Po ženi je ušlo kršćanstvo u Europu. Lidija je simbol Europe kojoj je Bog otvorio srce u koju je ušao i u kojoj ostaje. Prva kršćanska zajednica u Europi Pavlu je, izgleda, više od svih drugih prirasla srcu, naziva je svojom radošću i svojom krunom (Fil 4,1), nosi je u svom srcu (1,7) i za njom izgara ljubavlju Krista Isusa (1,8). Na nju misli i u svojim okovima i piše joj iz zatvora sredinom pedesetih godina, po svoj prilici iz Efeza, Poslanicu radosti. Očekivali bismo da će njegova ljubljena braća iz Filipa, kako ih naziva, njega tješiti i hrabriti da izdrži te uzničke dane, a ne obrnuto. Pavao i u svojoj patnji obiluje radošću i poziva svoju zajednicu da se s njime raduje, jer:

Gospodin je blizu! (Fl 4,5)

Da je Gospodin uistinu blizu svjedoči i posljednji prorok Staroga zavjeta Ivan Krstitelj; središnji lik u liturgijskim čitanjima druge i treće nedjelje Došašća. Sva četiri evanđelja govore o njemu i njegovu djelovanju. Dok se kod Marka, Mateja i Ivana pojavljuje iznenada, u muževnoj dobi, Luka, istančana osjećaja za povijest, donosi nekoliko crtica iz njegova djetinjstva i kuša u skladu sa svjetskom poviješću odrediti vrijeme njegova rođenja i javnoga nastupa. Dolazi na svijet u vrijeme Heroda Velikoga (73. pr. Kr. – 4. po. Kr.), stupa u javnost petnaeste godine vladanja cara Tiberija, (28./29. nakon Kr.). Bit njegova poslanja izražena je u zgodama njegova djetinjstva. Kod navještenja njegova rođenja bi rečeno:

Bit će doista velik pred Gospodinom. Ni vina ni drugoga opojnoga pića ne će piti. Duha Svetoga bit će pun već od majčine utrobe. Mnoge će sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu. Ići će pred njim u duhu i sili Ilijinoj da obrati srce otaca k sinovima i nepokorne k razumnosti pravednih te spremi Gospodinu narod pripravan (Lk 1,14–17).

U rođendanskoj čestitci njegov otac nadahnut Duhom Božjim vidi u njemu proroka Svevišnjega, Mesijina preteču, koji će pružiti narodu iskustvo spasenja (Lk 1,76–77).

Ivan je glas koji viče

Pretpostavlja se da je Ivan rano ostao bez roditelja i da je odrastao u pustinji u kumranskoj zajednici. Sam sv. Luka spominje: A djetešce kako je raslo tako je jačalo duhom. Boravilo je u pustinji do onoga dana u koji se jasno očitova Izraelu (Lk 1,80). Ivanov nastup u pustinji na Jordanu ima simboličko značenje. Pustinja je neizravan poziv Izraelu da se vrati svojim početcima, Bogu svojih otaca, prvoj ljubavi, kako to proroci vole reći. Prorok Hošea kori narod što je izgubio prvu ljubav koju je imao u pustinji i Bog obećaje da će ga ponovno odvesti u pustinju, na njegove izvore i progovoriti mu srcu. Židovi su vjerovali da će svršetak biti kao i početak, da će Mesija izići iz pustinje i da će se u njoj dogoditi konačni susret s Bogom. To je bio i razlog zbog kojega su se pobožni krugovi u vrijeme Makabejaca povukli u pustinju (1. Mak 2,29 sl.). Nastupom u pustinji Ivan se uvrstio u bogatu tradiciju svoga naroda, u tradiciju pustinje i proroka, želeći u njihovu duhu obnoviti prvotni odnos Izraela prema Bogu.

Njegov nastup imao je u sebi nešto izazovno, a ujedno i privlačno. Izvanjskom pojavom, stilom života, snagom riječi nastupio je u duhu proroka Ilije. Kako je narod bio u iščekivanju, veli sv. Luka, svi su se u srcu pitali, nije li on možda Mesija (Lk3,15). Glas o njemu i njegovu propovijedanju odjeknuo je ubrzo po cijeloj Palestini. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska primjećuje sv. Matej (3,5). Političko religiozne vlasti iz Jeruzalema poslale su službeno izaslanstvo da ga legitimiraju.

Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: ‘Tko si ti?’, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: ‘Ja nisam Krist.’ Upitaše ga nato: ‘Što dakle? Jesi li Ilija?’ Odgovori: ‘Nisam’. ‘Jesi li Prorok?’ Odgovori: ‘Ne.’ Tada mu rekoše: ‘Pa tko si da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?’ On odgovori: ‘Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! – kako reče prorok Izaija.’ (Iv 1,19–23).

Na trostruko pitanje priznaje da nije ni Mesija, kojega Izrael iščekuje, ni Ilija, koji bi mu prethodio, ni konačni Prorok posljednjih vremena (Iv 1,19–23). Prepoznaje se u proroštvu proroka Izaije: Glas viče: ‘pripravite Gospodinu put kroz pustinju’ (Iz 40,2; Mal 3,1). Nije i ne želi ništa drugo biti, nego samo glas i poruka svome narodu da je Mesija blizu. Mnoštvo je hrlilo sa svih strana da vidi i čuje čovjeka Božjega odjevena u devinu dlaku s kožnatim pojasom oko bokova (Mk 1,6). Stvorit će se oko njega krug učenika koji će se održat do drugoga stoljeća smatrajući ga Mesijom.

Ivan ruši nacionalni trijumfalizam

Apokaliptici i drugi političko-religiozni pokreti očekivali su skori Božji sud, koji će za pogane bit dan Božjega gnjeva, a za Izrael dan spasenja. Vjerovali su da će ih spasiti sama činjenica što potječu od Abrahama. Ivan ruši nemilosrdno nacionalni trijumfalizam, samosvijest izabranja svoga naroda. Dokida sve razlike pred Bogom između njih i pogana. Što više, izjednačuje ih s poganima, kad im se obraća oštrim riječima: Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? (Mt 37). Židovi su inače uspoređivali pogane sa životinjama, primjerice. Pustite da se najprije nasite djeca, jer nije pravo djeci oduzeti kruh i baciti ga psićima (Mk 7,27). Ivan ostaje na crti starozavjetnih proroka, napose Jeremije, koji se bori protiv lažnoga uvjerenja svoga naroda da će ih spasiti sama činjenica što imaju veličanstveni Hram Božji.

Ne uzdajte se u lažne riječi: Svetište Gospodinovo, Svetište Gospodinovo! Svetište Gospodinovo! Popravite putove svoje i djela svoja, pa ću boraviti s vama na ovome mjestu (Jer 7,3–4)

Biti član izraelskoga naroda ne znači imati jamstvo spasenja. Bog može sebi i od kamenja podići djecu Abrahamovu, veli Ivan. Pred Sudcem svijeta koji je u dolasku ne će koristiti pozivanje na porijeklo, na prošlost i zasluge otaca. Korjenita metanoja, promjena srca i stila života, solidarnost sa siromašnima, promicanje pravde i nenasilja, to je jamstvo spasenja, govorio je Ivan mnoštvu koje je dolazilo slušati ga. I time se Ivan razlikuje od izviđača budućnosti svoga vremena i staje na stranu velikih starozavjetnih proroka od Amosa do Jeremije, koji štite Božja i ljudska prava i pravdu postavljaju kao temelj ne samo međuljudskih odnosa nego i odnosa između Boga i čovjeka. Nema bogoštovlja gdje nema pravde.

Ivan navjestitelj Božjega suda

Ivan nije prvotno glasnik radosne vijesti, nego Božjega suda koji je pred vratima; već je sjekira položena na korijen stablima (Mt 3,10). Prijeti ne samo poganima i Izraelovim neprijateljima, nego i samom izabranom narodu i svakomu pojedinomu članu. Svijest blizine dolaska Božjega suda najveći je imperativ djelovanja. Iz eshatologije rađa se kod Ivana etika. I to je novost. Nije dovoljno očekivati od budućnosti kraj svakoj nevolji i patnji, kako su to činili apokaliptici, nego ovdje i sada umanjivati svaku nevolju i patnju stvarajući dobrim djelima zdraviji Božji svijet. Danas mora čovjek započeti donositi plodove obraćenja, mijenjajući sebe i svijet oko sebe. Spremnost i otvorenost za promjenom života ljudi su iskazivali primanjem Ivanova krštenja za oproštenje grijeha. Ivanovo krštenje davalo je mogućnost, a ne sigurnost, da se izbjegne ognjenu Božjemu sudu.

Ivan navjestitelj izvršitelja suda

Ivan nije samo navjestitelj suda, nego i dolaska osobe koja će taj sud izvršiti, onoga koji ima doći, koga su proroci naviještali i za kojim je narod kroz stoljeća čeznuo. Ivan je imao sreću kao nijedan od njih da bude njegov neposredni preteča: Ja vas, istina krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi (Mt 3,11). Ivan opisuje lik i dolazak toga jačega od sebe tvrdim tonovima: U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim (Mt 3,12). Tim slikovitim govorom Ivan izriče svoje uvjerenje da će Jači od njega uskoro izvršiti konačnu diobu između dobrih i zlih, prve će uzeti u svoje kraljevstvo, a druge odbaciti u oganj vječni.

Ivan završava u tamnici

Boreći se za novi Božji svijet, štiteći Božja i ljudska prava, Ivan je postao opasan. Uznemirio je savjest kralja Heroda kad mu je rekao da ne smije imati ženu svoga brata. Evanđelisti navode kritiku nemoralnoga kraljeva života kao razlog Ivanova uhićenja i utamničenja. Josip Flavije misli da je Herod iz političkih razloga zatvorio Ivana Krstitelja, jer se bojao da se njegov pokret krštenja ne pretvori u narodni ustanak, što je moglo biti kobno.

Pojavak Jačega uznemirio Ivana

Kad je Ivan u tamnici dočuo za Isusova djela, poslao je svoje učenike da ga upitaju: Jesi li ti Onaj koji ima doći ili da drugoga čekamo? (Mt 11,2). Što se krije iza toga pitanja? Radoznalost? Sumnja u ispravnost vlastita propovijedanja o onome koji ima doći? Razočaranje i sablazan nad onim što je čuo o Isusu? Kriza vjere? Želja za pravom istinom? Ne muči Ivana toliko tama tamnice koliko tama koja se počela ovijati oko njegova srca, nesigurnost u istovjetnost onoga kojega je on najavio i koji se u Isusu pojavio. Očekivao je jačega od sebe kome on nije vrijedan razriješiti obuću na nogama, sudca svijeta, s vijačom u ruci, koji će odijeliti pljevu od pšenice, uništiti, ako je potrebno, ovaj preljubnički naraštaj i stvoriti od kamenja djecu Abrahamovu. Nadao se da će njegovim dolaskom nestati nepravde, otimačine, nasilja i svakoga drugoga zla.

Isus se pojavio drukčiji od Ivana

Isus se, međutim, pojavio drukčiji. Ne odgovara mu ni po svojoj nauci ni po svom ponašanju. Njegovim dolaskom nije pao nikakav oganj s neba da spali zlotvore i stvori čistu zajednicu Božjega naroda. Svojom životnom praksom Isus je rušio sve barijere i ograde, podizane kroz povijest na temelju podrijetla, svjetonazora i moralnih kvaliteta. U njegovoj zajednici, kao u nijednoj prije njega, bilo je mjesta za grješnike, carinike, bludnice, duševno i tjelesno bolesne. U nastupnom govoru u Nazaretu citirajući proroka Izaiju, ističe da je došao proglasiti godinu milosti Gospodnje, a ne i dan odmazde Boga našega, što je Izaija od Mesije očekivao (Lk 4,18–19; Iz 61,1–2). Za razliku od svih proroka, pa i posljednjega od njih, Ivana Krstitelja, Isus je dan Božje odmazde odgodio za kraj povijesti, a dotle vlada bezuvjetna ponuda spasenja svima. Svoju univerzalnu ljubav Isus je opravdavao iskustvom Boga, koji bezuvjetno ljubi svakoga čovjeka i daje da njegovo sunce jednako grije dobre i zle i njegova kiša pada jednako dobrima i zlima (Mt 5,44–45). Bog u svojoj beskrajnoj ljubavi i strpljivosti daje svakomu čovjeku mogućnost i vremena da se predomisli, dozrije, obrati i spasi. Taj milosni rok, godina milosti Gospodnje (Lk 4,19), kako Luka naziva vrijeme nakon dolaska Sina Božjega u tijelu u našu povijest, trajat će do žetve, tj. do sudnjega dana. A onda će uslijediti konačna dioba između dobrih i zlih, kraj povijesti i vremena s dvostrukim ishodom, o čemu govore brojne Isusove prispodobe. Tim svojim stajalištima Isus je već od početka došao u sukob s pobožnim krugovima svoga vremena, s književnicima i farizejima. Vijest da Bog nema neprijatelja, da ljubi čovjeka i u njegovu grijehu, sablaznila je mnoge i postavila u pitanje njihovo poimanje Božje svetosti. Vidjeli su u njemu lažnoga proroka, kojega je trebalo smaknuti.

Sve je to Ivana ponukalo da pošalje svoje učenike k Isusu i da ga pitaju: Jesi li ti onaj koji ima doći ili da drugoga čekamo? Jesi li ti uistinu onaj koga su proroci naviještali kroz stoljeća? Jesi li ti ispunjenje svih nadanja i svih iščekivanja? Je li u tebi i po tebi Bog uistinu rekao svoju posljednju riječ? Jesi li ti uistinu Božje došašće, Božji advent u ovu našu povijest? Odgovarajući Ivanu na ta bolna pitanja, Isus se služi riječima proroka Izaije iz kojih ponovo ispušta motiv odmazde: Idite i javite Ivanu što čujete i vidite! Slijepi progledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest (Mt 11,4–5; usp. Iz 29,18; 35,5.6; 61,1). Isus ukazuje na svoja djela i podsjeća Ivana da se ostvaruje ono što je prorok Izaija najavio za mesijansko doba.

Ne znamo kako je Ivan u tamnici reagirao na Isusov odgovor. Cijeloga svoga života propovijedao je drugima obraćenje, a možda je u Isusovim riječima osjetio poziv da se to mora i na njemu dogoditi, da promijeni svoju sliku o Mesiji sudcu s vijačom u ruci u lik Mesije, prijatelja carinika i grješnika, Sluge Božjega, koji ni stijenja što tinja ne gasi ni savijene trske ne prelama (Mt 12,15–21; Iz 42,1). Bog traži i od onih koji su mu blizu da ostanu otvoreni, da se na sablazne, ako njegovi planovi i postupci ne odgovaraju njihovim očekivanjima.

Isus drži govor o Ivanu

Nakon odlaska Ivanovih učenika Isus je održao veličanstveni panegirik o njemu. Nikada i o nikome Isus nije tako pohvalno govorio kao o Ivanu Krstitelju. Trostrukim retorskim pitanjem i slikovitim govorom ističe njegovu odlučnost, divi se stilu njegova života, proglašava ga većim od proroka i najvećim među rođenima od žene, a ne preuzima stil njegova života:

Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano: Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom. Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega! (Mt 11,7–11).

Veličina Ivana Krstitelja je kako u njegovu imenu, koje znači: Bog iskaza milosrđe, tako i u njegovu poslanju: pripraviti put Gospodinu. Životno mu je načelo bilo: On treba da raste, a ja da se umanjujem (Iv 3,31).

Od Ivana možemo puno toga naučiti!