Alah je tako htio

Smrt trga zastor sa svih naših tajna, spletaka, petljanja.
F. M. Dostojevski, Gospodin Proharčin

Kad sam na putovanju po Bliskom istoku stigao jednoga hladnoga jutra u Ankaru, doživio sam neugodno iznenađenje: s mojom „službenom putnicom“ (pasaporte oficial) nisam mogao ući u Tursku jer na njoj nije bilo „ulazne dozvole“ (vize). Na turskom poslanstvu u Čileu rekoše mi da sa „službenom putnicom“ mogu bez brige ući u njihovu zemlju. Kad sam to rastumačio činovniku na uzletištu, odgovorio je dosta hladno:

– Izmijeniše se prilike i naredbe.

Što sada? Zrakoplov za Bejrut već je odletio. Činovnik mi je savjetovao da čekam do sljedećega jutra.

– Dopustite da telefoniram čileanskomu veleposlaniku – rekoh i zatražih telefonski imenik. Pristao je ne baš vedra lica. Veleposlanik je bio profesor na mojem fakultetu. Začudio se što sam u Ankari. Najprije je razgovarao s činovnikom, a zatim mi rekao:

– Budite bez brige! Odmah idem na uzletište. Radi se o zabuni.

Činovnik je postao ljubazniji. Ponudio mi je da sjednem u njegovoj zagrijanoj sobi, u kojoj je već čekao jedan mladi čovjek, otmjeno odjeven. Odmah mi se približio i zamolio na francuskom jeziku može li sjesti do mene. Živio je u Ankari i čekao da njegovi dođu kolima po njega. Dakako, on nije imao neprilika s putnicom kao ja. Opazio je da sam uznemiren, pa me počeo tješiti da ne treba pridavati veliku važnost tim „buržujskim“ činovnicima. Iznenadila me ta njegova primjedba, ali on je prekinuo moje misli:

– Vi Europljani lako gubite živce. A ipak se sve događa kako Alah hoće – govorio je dosta glasno kao da je želio da ga i činovnik čuje. A onda mi je počeo tumačiti kako osim Kurana postoje običaji Proroka i njegovih prvih drugova. A mnogo je mudrosti sadržano i u pričama. Sve je to potvrđivao arapskim riječima, koje ja, dakako, nisam razumio. Naglašavao je kako zajednica ima veliku ulogu u arapskom načinu mišljenja: ona odobrava običaje i pravila koja su ušla u uporabu. Zato se teško išta mijenja u islamskom svijetu. Postalo mi je sumnjivo zašto to baš meni, nepoznatom čovjeku govori. No on je nastavio:

– Vi Europljani imate zastarjele predodžbe o muslimanima. Mislite da smo fanatici i da ćemo opet poći u nekakav sveti rat za osvajanje svijeta. A ne vidite da ima pokreta koji su danas jači i rašireniji od islama. Nikomu nije drago umrijeti pa ni nama. Sve vaše pretpostavke o životu poslije smrti u islamskoj vjeroispovijesti jesu predrasude.

– Bar je vama lako prijeći u drugi svijet – prekinuo sam njegovo umovanje. – Tamo su bujni vrtovi, hladovina, „hurije“ (nebeske ljepotice) i tako dalje.

– Opet vi ništa ne razumijete – žestio se on (iako mi se njegova srdžba činila namještenom). – To je sve alegorija – nastavio je. – Kako ćete jednom gladnom i žednom beduinu u užarenoj pustinji rastumačiti što je dženet (raj) i nagovoriti ga da živi pošteno ako ga ne uvjerite da će na drugom svijetu imati sve što mu je nedostajalo na ovoj zemlji? Alah je čisti duh. Zato će i pakao biti težak za muslimane grješnike, teži od onoga na koji će biti osuđeni ostali grješnici i nevjernici.

– Onda ste vi gorljivi vjernik – rekoh mu.

– Od znanja Zakona do njegova ispunjavanja dug je put – odgovorio je smijući se. Prekinuo je malo svoje poučavanje. Pomno je pratio pokrete činovnika koji se digao i pošao nekomu ususret. Kad se uvjerio da nikoga nema u sobi, gurne mi u džep ogrtača nekakvu knjižicu. A onda brzo iziđe, ne oprostivši se od mene.

Na vratima se pojavio veleposlanik u pratnji činovnika.

– Nadam se da niste predugo čekali – reče zagrlivši me.

– Nisam, Don Angel! – odgovorih na španjolskom. Naučio sam mnogo o Kuranu i svetim knjigama. Bio je tu u mom društvu jedan gorljivi i učeni musliman koji mi je mnoge tajne rastumačio. Ne znam zašto je naglo nestao.

– Ima takvih propovjednika na svakom koraku – reče Don Angel i povuče me za ruku. – Idemo! Osigurao sam za vas sobu u hotelu blizu veleposlanstva. Nisam znao da imate rođakinju u Turskoj.

– Kako? – zapitao sam čudeći se.

– Neka mlada Amerikanka, Cecil, koja radi u Peace Corpusu u Anatoliji pitala je telefonski za vas. Kaže da joj je baka iz Chicaga javila da ćete posjetiti Ankaru.

– Aha! – sjetih se. – To je moja tetka, sestra pokojnoga oca. Zaista je malen ovaj svijet. Cecil sam upoznao kao djevojčicu prije nekoliko godina u kući moje sestrične. Zar je već toliko narasla da sama može putovati svijetom?

– Vašu ću rođakinju još danas nazvati telefonski i ponuditi joj gostoprimstvo u svojoj kući. Ona će se lako sporazumjeti s mojim kćerkama. A vi ćete ih upoznati kada danas dođete na ručak k nama. One su još tinejdžerke, ali uspješno zamjenjuju mamu koja je sada u Santiagu s najstarijom kćerkom.

– A smijem li znati kako se zovu vaše tinejdžerke?

– Belén i Amparo.

Vidi se da ste pjesnik, Belén (Betlehem) i Amparo (Zaštita – Gospa od Zaštite), lijepa španjolska imena!

– Dakle, ja ću doći po vas točno u podne – govorio je dok sam ulazio u hotel.

Poslije uobičajenih formalnosti na vratarnici uspeo sam se u sobu. Dok sam odlagao ogrtač, sjetio sam se da mi je onaj neobičan sugovornik na uzletištu stavio nekakvu knjižicu u džep. Izvadio sam je. Knjiga je bila tiskana u Parizu, u izdanjima poznate kuće Plon 1963. godine. Naslov je glasio Un village anatolien. Autor: Mahmout Makal. Bile su to uspomene jednoga učitelja osnovne škole. Sjeo sam i počeo čitati. Zanimalo me je zašto mi je onaj čovjek dao baš tu knjigu. Na omotu je bilo naznačeno da ta knjiga zabranjena u Turskoj jer iznosi teške uvjete života u Anatoliji. Čak je i ime sela promijenjeno da se ne bi tko usudio provjeriti činjenice koje pisac u knjizi iznosi. Mene je napose začudio položaj žene u tom kraju. Ona je, po piščevim riječima, bila svedena na običan kupoprodajni predmet. Nisam mogao vjerovati jer sam znao da je Turska već tri desetljeća laička republika, dosta europeizirana, žene su bez „feredže“ i imaju pravo glasa. Iz knjige se moglo lako zaključiti da je vjerski osjećaj jako ukorijenjen u narodu i da, uza svu „laicizaciju“ koju je uveo Ataturk, imami i derviši imaju jak utjecaj na političke stranke tako da se političari, napose desnica, moraju boriti za glasove birača ne mareći mnogo za zakone o „laicizaciji“. Bilo je, doduše, potresnih opisa života i rada seljaka u Anatoliji, ali toga ima i u drugim zemljama. Uvidio sam da je moj sugovornik na uzletištu bio protivnik sadašnjega režima i htio mene iskoristiti kao propagandno sredstvo kad napustim turski teritorij. Nije mi se to dogodilo samo sada. Kad sam prvi put ulazio u Španjolsku iz Francuske, jedan mi je suputnik „darovao“ sličan propagandni materijal Euskadi Askatusuna (Živjela baskijska zemlja!) Bilo je to vrijeme Frankove vladavine. Sreća da policija na granici nije vidjela tu knjižicu na klupi gdje sam sjedio.

Kad je o podne veleposlanik došao po mene, ja sam Makalijevu knjižicu uzeo sa sobom jer sam se bojao premetačine. Don Angel se začudio odakle mi ta zabranjena knjiga, koju je on već bio pročitao. Ispričao sam mu slučaj s onim gospodinom na uzletištu. Uzeo je knjigu i rekao: 

– Dobro ste i prošli. Taj vas je mogao optužiti za neprijateljsku propagandu. Ja ću knjižicu uništiti. Svi mi znamo za nju. Uostalom, Cecil će vam sigurno ispričati još koješta. Stiže večeras vlakom.

Stigli smo brzo do njegove rezidencije. Predstavio mi je svoje kćeri. Belén i Amparo već su sve pripremile. U kući je bila još jedna malo starija gospođica.

To je tajnica veleposlanstva. Mademoiselle Thérèse – predstavio ju je veleposlanik na francuskom jeziku.

– Milo mi je što smo se susreli u ovoj dalekoj zemlji – kazala je na hrvatskom jeziku koji je zvučio malo neobično.

– O! – uskliknuo sam začuđeno. – Odakle vi ovdje, gospođice?

– Rođena sam u Istambulu, ali su mi roditelji iz Boke kotorske. Moj je otac zaposlen u švicarskom veleposlanstvu. U kući govorimo samo hrvatski. Brat mi studira u Švicarskoj. Nadam se da ćete nas posjetiti prije nego otputujete iz Turske.

– Veoma rado – rekoh.

– Možete li sutra?

– Sutra nikako – upade Amparo. – Tata, ja i Belén kanimo patra i Cecil odvesti sutra navečer u jedan od najotmjenijih restorana u Ankari da vidi ovdašnji društveni život.

– Dobro! – rekoh. – Onda ćemo se vidjeti prekosutra, ako Vam to odgovara, gospođice!

– Savršeno. Mama i tata bit će presretni da mogu s vama razgovarati. To su veoma rijetki slučajevi. U Istambulu se moglo naći naših ljudi, ali u Ankari ih nema.

Uza sva nagovaranja Don Angela da ostane s nama na ručku, nije pristala.

– Mama me čeka. Ne želim da bude zabrinuta zbog mene. Dakle, prekosutra poslije podne dolazim kolima po vas. Odvest ću vas da vidite Ataturkov mauzolej i druge zanimljivosti, kojih, doduše, u Ankari nema mnogo.

Kad je izišla, reče mi Don Angel:

– Dobra je i savjesna. Bolje tajnice ne bih mogao naći. Ona tu bila i prije nego sam ja preuzeo dužnost. Šteta da se nije udala. Nikako da ostavi mamu. A možda je to i bolje nego da se uda za kakva šeika, kao što se može dogoditi mojim kćerkama.

– Ne boj se, tata! – prekine ga Amparo. – Ne bih se željela naći u nekom haremu. Uostalom, ti kažeš da uskoro završava tvoj rok službovanja i da se želiš posvetiti svomu profesorskomu pozivu. 

Sutradan ujutro došla je Cecil u hotel da me posjeti. Obnovili smo uspomene na Chicago i našu rodbinu. Ona je bila oduševljena priprostim i dobrim svijetom u Anatoliji. Nije pridavala važnosti knjizi Mahmouta Makala, koju je poznavala. Priznala je da su neke činjenice točne. Sela ipak nisu više ono što su bila prije dvadeset godina.

Uvečer smo se opet sastali s veleposlanikom i njegovim kćerkama u jednom luksuznom restoranu. Nisam se mogao načuditi raskoši sredine i ponašanju turskih gospođica u „supermini“ suknjama i sa zlatnim nakitima. Pjevač je pjevao na engleskom jeziku uz pratnju orkestra. Tu nije bilo ničega „orijentalnoga“.

– Ovo vam je njihova high society – šapne mi Don Angel i zamoli Cecil za ples.

Ostadosmo Belén, Amparo i ja razgovarati o prilikama u Čileu. Bilo im je dosta Istoka. Željele su natrag u domovinu.

Trećega dana moga boravka u Ankari došla je mademoiselle Thérèse da me proveze po gradu. Posjetili smo Ataturkov mauzolej, načinjen po zamisli nekoga talijanskoga arhitekta; bila je to imitacija Akropole. Također smo svratili u bogati muzej „Hitite“. Ispred muzeja igrali su se odrpanci. Sve same životne oprječnosti.

– Teško se što mijenja na istoku – govorila je Tereza. Lakše je mijenjati zgrade nego ljude.

Ispričao sam joj svoj nedavni doživljaj u Ateni, u katoličkoj katedrali svetoga Dionizija. Kad sam opazio da usred crkve stoji veliki „katafalk“ (mrtvački odar) s crnim zavjesama i golemim svijećnjacima, upitao sam župnika zašto se ovdje ne provodi koncilska liturgijska obnova. On mi je mirno odgovorio: „Ovo je Istok. Kad bismo mi uklonili sve katafalke, svijećnjake i zastore, naši bi vjernici otišli u pravoslavce. Oni se služe kadionicama, križevima, dugim pjevanjem. Naši vjernici trebaju nešto vidljivo, konkretno, a ne nešto apstraktno kao na Zapadu.“

– Imao je pravo – nadoda Tereza. Na Istoku se olako ne mijenjaju predaje. Nije ovo Europa, željna neprestanih promjena. Istok ne će tako lako izgubiti svoju fizionomiju.

Za večerom, u kući Terezinih roditelja, doznao sam koješta o životu naših ljudi u Carigradu, a i o životnom putu domaćina, koji se iz Budve otisnuo na more na jednom francuskom brodu. Ispričao mi je kako je stigao u Carigrad i tamo ostao, kako se vratio u rodni kraj i poveo sa sobom mladu ženu, kako se zaposlio na švicarskom konzulatu, itd. Bila je to duga pripovijest o kojoj ne kanim ovdje govoriti. Mene je zanimao njihov odnos s muslimanskim svijetom u kojem su živjeli. 

– Pa nisu to loši ljudi – tumačila mi je Terezina majka. – Prema nama su obzirni i uvijek spremni da nam pomognu. Znaju da smo katolici, ali im to ne smeta da dođu, napose, žene, popričati s nama. O vjeri ne razgovaramo iako sam ih htjela mnogo puta zapitati zašto u Ankari nema nijedne katoličke ni druge kršćanske crkve, nego se moramo okupljati u kapeli nekoga veleposlanstva iz kršćanskih zemalja, no moj suprug ne dopušta da o tome razgovaram.

– Je li vas nešto posebno začudilo ili iznenadilo u ovoj sredini? – zapitah. Ona uzdahne pa reče:

– Ima nešto što ja kao majka ne shvaćam.

– Na primjer?

– Tu u susjedstvu živi obitelj s kojom smo veoma dobri prijatelji. Imali su divna dječaka, koji je više bio kod mene nego kod rođene majke. Možda me je zavolio zbog priča koje znam još iz djetinjstva. A i ja sam njega zavoljela kao da je moje vlastito dijete. Jednoga se dana teško razbolio. Samo sam ga ja mogla smiriti i uspavati svojim pričama. Ali priče ga nisu mogle ozdraviti, i on je umro. Plakala sam da su se svi čudili. Kad su dijete iznosili iz kuće, približila sam se njegovu ocu da mu izrazim sućut. Bio je miran i veličanstven kao kip.

– Alah je tako htio – odgovorio mi je spokojno i otišao za svojim sinom.

– Da, da! – nadoda Tereza – „Inšallah“. To je njihova filozofija, ali i snaga. Vjera je jača od svih propisa i želja. Zato se teško mijenja nešto na Istoku. A što vi na sve to kažete?

– Morali bismo mnogo od njih naučiti – odgovorih. – Morali bismo imati više pouzdanja u Boga te, uza svu razumljivu tugu, ne očajavati pri smrti nekoga dragoga bića. Morali bismo reći s Jobom: Gospodin dao, Gospodin uzeo. Bilo ime Njegovo blagoslovljeno! „Inšallah!“

Rajmund Kupareo

Danica 1985: Hrvatski katolički kalendar, Zagreb, 1984., str. 133–137;
Rajmund Kupareo, Čežnja za zavičajem, Zagreb, 1989., str. 23–30.