»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Amnezijsko kršćanstvo


Različiti su oblici amnezije kao što su i različiti njeni uzroci. Za čovjeka koji je izgubio pamćenje život je prilično težak. Ponekad je još teži za one koji ga znaju, a kojih se on ne sjeća ili ih više ne prepoznaje. Mogući su i osobni i kolektivni gubitci pamćenja. Amnezije koje zaboravljaju prošlost, tradiciju. Moguće su amnezije koje i ne znaju da su nešto zaboravile. Dogode se i zaboravi samog zaborava.

U onoj evanđeoskoj zgodi o deset gubavaca od kojih se tek jedan vratio da zahvali Isusu susrećemo iskustvo vjerničke amnezije. Devetorica čim su ozdravila obolijevaju od kolektivnog gubitka pamćenja. Nijedan od njih se ne sjeća tko ih je ozdravio. Jedan ne gubi pamćenje i vraća se zahvaliti Isusu. Iz ovog evanđeoskog događaja zaključuje se da je moguć zaborav Boga i onda kada je Bog na očit i konkretan način učinio nešto za kršćanina. Moguće je da cijela grupa ili zajednica kao što je zajednica od devet gubavaca oboli od amnezije i zaboravi na primljenu dobrotu.

Zaborav Boga je moguć i onima koji od njega najviše prime. Kršćaninovo pamćenje je prevrtljivo i slabo, podložno manipulacijama i stvaranju krivih i izmišljenih prošlosti. Iz tih iskustava zaborava Boga nastaje amnezijsko kršćanstvo. Amnezijsko kršćanstvo je mješavina različitih iskustava koje s vremenom nagrizaju kršćaninov vjernički život i pretvaraju ga u duhovnog „zombija“, prazni tijelo bez pamćenja na Boga, njegovo postojanje i njegovo djelovanje.

Amnezijsko kršćanstvo uvijek počinje kao nezahvalnost. I kod devet gubavaca nezahvalnost je prvi trenutak amnezije. Isus je nešto učinio za njih. Nema zahvalnosti. Iz nezahvalnosti rađa se trenutak stida i straha pred Isusom. Nismo mu zahvalili. Najpametnije je sakriti se od njega. Ili nas je stid ili nas je strah. Konačno devet gubavaca moguće počinju mrziti Isusa jer ih opterećuje dobro koje im je učinio. Progoni ih neiskazana zahvalnost, progoni ih stid i strah od Isusa iako se nisu pokušali susresti s njim. Jednostavnije ga je zamrziti i sebe osloboditi obveze zahvalnosti.  Iako će ih cijeli život progoniti činjenica da im je koža čista. Nisu gubavi.

Njihova osobna i kolektivna amnezija o Isusu se finalizira kao trenutak svjesnog zaborava onoga što je Isus učinio, kao gruba nezahvalnost prožeta stidom i strahom, kao neobjašnjiva mržnja protiv dobra, kao teret čiste kože koja je ozdravila od gube. Nedostaje im hrabrosti da sebe ponovo učine gubavima i tako se oslobode obveze zahvalnosti.

I kukavičluk je dijete amnezije. Nemati hrabrosti stati pred Božji pogled jer se Boga mrzi zbog milosti koju je čovjeku darovao. Posljednji čin u drami amnezije ili zaborava Boga je kolektivni dogovor da se Bogu ne zahvali, da se Boga proglasi neprijateljem od kojega treba strahovati, da se Boga kolektivno mrzi i da se mržnja predstavlja kao hrabrost, a zapravo je čin kukavičluka. Što ako se onih devet gubavaca dogovorilo da se neće vratiti i zahvaliti?

Amnezijsko kršćanstvo u sebi ima nezahvalnost, strah, mržnju, kukavičluk, i kolektivni stav grupe da se Boga odbaci i mrzi iako nije učinio ništa loše dotičnoj zajednici. Dapače prije će biti da im je pomogao. U ljudskim uvjetima amnezija ponekad nastaje kao trauma kojom čovjek štiti svoj um jer ono što je vidio ili što mu se dogodilo ili čemu je svjedočio izazvalo je šok. I da se zaštiti čovjekov um stvara amneziju da zaštiti samog čovjeka od strašnih sjećanja i vizija.

I amnezijsko kršćanstvo je trauma. Trauma vjere kojom kršćanin ili zajednica sebe žele zaštititi od Boga. Od njegove milosti. Od njegove ljubavi. Od njegove dobrote. Od Kristovog umiranja na križu. Kršćanin ili zajednica oko sebe izgrađuje amnezijski zid. Zid zaborava. Zid unutar kojeg dominiraju strah od Boga, mržnja protiv Boga, kukavičluk pred Božjim zahtjevima i zakonima, kolektivni dogovor između kršćana kako im Bog više ne treba jer je previše učinio za njih i njima je muka od pomisli da mu budu zahvalni.

Unutar takvog amnezijskog zida sve je poremećeno i ništa nije kako treba. Zabranjeno je govoriti o Božjoj milosti i milosrđu. Postoji jedino i samo Bog krvnik, ubojica i nasilnik koji progoni čovjeka. Zabranjeno je sjećati se Božje milosti, dopušteno je samo misliti i govoriti o Bogu koji je nasilan. O Bogu despotu i satrapu. Zabranjena je zahvalnost Bogu. Ako je netko doživio Božju milost i ljubav kao jedan od onih devet gubavaca mora šutjeti i skrivati se. Dopušteno je samo zaborav bilo čega dobrog i milosnog što je od Boga primljeno.

Unutar amnezijskog kršćanstva vlada kolektivna šutnja o milosrđu i oproštenju. Najglasniji su oni koji govore i pozivaju protiv Boga jer ih boli milost koju su od njega primili i jer ne mogu podnijeti bol pozivaju druge kršćane čak i ih prisiljavaju da Boga mrze. Unutar amnezijskog zida žive kukavice i nezahvalnici. Oni koji su najviše od Boga primili, ali su mu sada okrenuli leđa. U amnezijskom kršćanstvu vlada diktatura najgoreg oblika jer nijednom pojedincu nije dopušteno govoriti i progovoriti o njegovom milosnom iskustvu susreta s Bogom.

Amnezijsko kršćanstvo je slika onih devet gubavaca koji primivši veliku milost stvaraju zavjet šutnje, tišine i skrivanja onoga što im je Isus učinio. Oni ne svjedoče. Ne propovijedaju. Na pitanje kako su ozdravili daju sve moguće odgovore, osim da je Bog učinio čudo. U svom nastojanju da zaborave na obvezu zahvalnosti prema Bogu nije isključeno da su došli i do stanja nevjerovanja. Izvlačeći se na loše pamćenje i kolektivnu amneziju. Govorit će kako se ne sjećaju kad se to dogodilo i tko je to učinio. Nisu sigurni. Misle da je to bio neki liječnik, znanstvenik, istraživač. Mogao je biti bilo tko ali će šutjeti o tome da je to bio Bog, odnosno Krist.

I amnezijsko kršćanstvo s vremenom zaboravlja i izvlači se na gubitak pamćenja kada mu se postavljaju pitanja o onome što se dogodilo. Kao i gubavci i amnezijsko kršćanstvo će dati različite odgovore. Nismo sigurni tko je to učinio i kako se dogodilo. Možda medicina. Možda fizika. Možda kemija. Možda znanosti. Možda politika. Možda ekonomija. Amnezijsko kršćanstvo pozvat će se na sve moguće i nemoguće odgovore, ali neće reći otvoreno i javno da je u pitanju Bog, odnosno Krist.

I sve se to događa iz spoznaje o vlastitoj nezahvalnosti i teretu koji ona stvara. I radije se bira strah, mržnja, kukavičluk kolektivne diktature mržnje Boga  i straha od Boga nego ponizno priznanje i prihvaćanje da se možda i Bogu za nešto treba biti zahvalno, makar Bog ne tražio zahvalnost. Nije Isus ponovo zarazio gubom onu devetoricu zbog njihove nezahvalnosti, ali je u svom prijekoru naznačio da je zahvalnost očekivao od svih deset, a ne samo od jednog gubavog bolesnika.

Amnezijsko kršćanstvo nastaje kao fenomen duboke i teške nezahvalnosti za dobrotu i milost, i s vremenom nadraste pojedinog zahvalnika i pretvara se u kolektivnu šutnju, strah, skrivanje i mržnju pred Bogom grupe ili zajednice onih koji mrze primljeno dobro od Boga jer zahvalnost Bogu smatraju diktaturom i načinom kako Bog čovjeka kontrolira i ugnjetava. Iako Isus, kako stoji u evanđeljima, nikada nije učinio čovjeku dobro i milost da bi ga kontrolirao i ugnjetavao, nego da bi ga oslobodio.

Amnezijsko kršćanstvo smatra da sve što je Isus učinio, o čemu nam svjedoče evanđelja, nije ništa drugo nego način kako nas Bog kontrolira i poništava našu slobodu. Amnezijsko kršćanstvo čita povijest spasenja kao povijest diktature i porobljavanja čovjeka, kao dolazak strašnog i diktatorskog Boga koji će čovjeka uništiti.

Ipak, kako amnezijsko kršćanstvo objašnjava trenutak povijesti spasenja u kojem Krist kao Sin „diktatora“ umire na križu radi čovjeka kojega je navodno došao porobiti? Ne može objasniti jer se amnezijsko kršćanstvo ničega više i ne sjeća. Povijest spasenja je za amnezijsko kršćanstvo trauma koju treba što prije zaboraviti i ono se svojski potrudilo da je zaboravi. U amnezijskom kršćanstvu nema vjerničke memorijske niti koja povezuje povijest spasenja od Stvaranja od Uskrsnuća. Ima samo kolektivnog zaborava i brisanja povijesti spasenja iz sjećanja ljudi jer je amnezijsko kršćanstvo svjesno i ciljano odustalo od zahvalnosti za tu povijest spasenja koju danas ne podnosi, o kojoj šuti, od koje se skriva i koju nekad skriveno i nekad otvoreno odbacuje i mrzi.