Ante Zovko, Stjepan Horžić mučenik za Boga i Hrvatsku [knjiga]

Knjiga Stjepan Horžić mučenik za Boga i Hrvatsku, koju je napisao svećenik Riječke nadbiskupije Ante Zovko (Split, 10. kolovoza 1966.), objavljena je tiskom uoči 80. obljetnice otkako je velečasni Stjepan Horžić, svećenik Senjsko-Modruške biskupije, 30. siječnja 1945. svoj život i žrtvu sjedinio s Kristovom. Sada se objavljuje i u digitalnom obliku; PDF se može skinuti ovdje. To je najpotpunije djelo o Stjepanu Horžiću do sada.

Knjiga ima 288 stranica udžbeničkoga formata. Ilustrirana je sa 46 fotografija i 39 faksimila (str. 225–270). Autor opisuje Stjepanov život (str. 23–155), uhićenje, mučenje i pogubljenje (str. 156–184) te glas svetosti o njemu koji traje sve ove godine (str. 184–217). Otkriva kako je Stjepan rođen u župi Ljubešćica, danas u Varaždinskoj biskupiji, kako je četiri razreda pučke škole završio u rodnoj župi, osam godina klasične gimnazije na Šalati u Zagrebu, tri godine bogoslovije u Senju i dvije u Sarajevu. Za svećenika je zaređen u Zagrebu 17. kolovoza 1941. Služio je kao kapelan u Mrkoplju, kapelan kateheta u Kraljevici i upravljao župama Ravna Gora i Vrbovsko. Toliko je revno okupljalo mlade, poučavao ih katoličkoj vjeri, ćudoređu, molitvenom životu i pjevanju da ga je komunistička tajna policija Ozna već u veljači 1944. prepoznala kao najveću opasnost za svoju revoluciju u Gorskom kotaru i odlučila likvidirati. Spleli su uhodničku mrežu oko njega, tražeći „podatke, tj. argumente na osnovu čega bi se mogao uhapsiti“, a kako ništa sadržajno nisu našli, polovicom listopada 1944. jednostavno su ga uhitili i počeli mučiti više mjeseci. Kada ga nisu uspjeli slomiti, inscenirali su jednodnevno „suđenje“ i smaknuli ga. Velečasni Stjepan svojim je krvnicima prije strijeljanja u Delnicama obećao moliti za njih i s one strane smrti. To ih je toliko prepalo da su mu i grob zatrli. Imao je samo 26 godina i mjesec dana.

Knjiga je pisana na temelju arhivskih zapisa i kazivanja svjedokâ. Donosi pet očuvanih tekstova samoga Stjepana Horžića: pjesma Molitva uskrslom Isusu (str. 31), izvatke iz oporuke (str. 107–108), propovijed na Gospu Žalosnu (str. 85–94), propovijed na Staru godinu (str. 65–71) i razmatranje o boli (str. 218–224). Na kraju je Imensko kazalo (str. 274–283).

Rekli su o knjizi

Kardinal Vinko Puljić: „Dragi brate Misniče Ante! Primio sam Vašu knjigu: Stjepan Horžić mučenik za Boga i Hrvatsku. Kada sam bio u posjetu Gospi Žalosnoj u Mrkoplju o tome smo razgovarali. Sada sam vidio kako ste sve to sročili i poredali u divnu knjigu za pamćenje generacijama, da znamo upoznati i poštovati one koji su nas zadužili svojim životom i mučeništvom. Zahvaljujem na ovoj knjizi i ujedno čestitam na podatcima, tako dobro obrađenima i složenima u vrlo opremljenoj knjizi.“

Crkveni povjesničar Stjepan Kožul: „Iz zagrebačkoga razdoblja navedene su postojeće isprave i svjedočanstvo pokojnoga kanonika, prelata Ivana Vragovića, koji je rodom iz župe Ljubeščica, te su obojica pošla u svećeništvo u doba marljivoga župnika Josipa Majseca. Vragović je malo mlađi, a stjecajem okolnosti bio je na robiji na Golom Otoku. On je uvijek pohvalno govorio o Stjepanu Horžiću, i glede nadarenosti i sposobnosti, i glede svećeništva i mučeničke krune za vjeru, Crkvu i domovinu. Bilo mi je osobito drago da su u Mrkoplju i podigli poprsje župniku i kapelanu, koji su dali svjedočanstvo za kršćanske vrjednote i bili pastiri, koji su ostavili iza sebe trag nade i svjetla. Ovom knjigom otkriveno je pravo blago njegove duše i savjesti. Mladi svećenik, predan svome poslanju, pjesnik i mučenik, s ovako prikupljenim lijepim sadržajem – neka odista ostane svjedočanstvo za one koji žele čuti i vidjeti!“

Povjesničar Wollfy Krašić: „Pripadnici hrvatskoga katoličkoga klera nisu bili samo duhovni, nego i nacionalni predvodnici svojih lokalnih zajednica i svojega naroda kao cjeline. Nije to bio slučaj samo, primjerice, u teškim vremenima osmanskih provala i osvajanja, u razdoblju hrvatskoga narodnoga preporoda ili pak u okolnostima masovnih iseljeničkih valova od konca XIX. stoljeća naovamo. Tu su ulogu vršili i u vrijeme Drugoga svjetskoga rata, kada je hrvatski narod teško stradao od najvećih zala XX. stoljeća – fašizma, nacizma te nadasve komunizma. U Gorskom kotaru, s jedne je strane talijanski imperijalizam najokrutnijim kolonijalnim metodama gušio svaki oblik otpora gospodarskom iskorištavanju i talijanizaciji, a s druge strane jugoslavenski su komunisti progonjene mobilizirali u svoj pokret, pripremajući i prema kraju rata provodeći boljševičku revoluciju.
I dok su hrvatske političke opcije zakazale i/ili se pokazale nedoraslima izazovu, mladi kapelan u Mrkoplju Stjepan Horžić dosljedno je branio svoje stado, a posebno mlade, od nasrtaja Komunističke partije Jugoslavije. Ne mogavši ga nikako odvojiti od njegovih sljedbenika, jugoslavenski su ga komunisti osudili, po toliko puta oprobanom receptu, zbog „služenja okupatoru“. Koliku im je opasnost predstavljao, vidljivo je i iz činjenice da se nisu zadovoljili samo s njegovom diskreditacijom i zatvaranjem; zadovoljiti ih je mogla samo njegova smrt, koju je on prihvatio mirno i dostojanstveno u maniri prvih kršćanskih mučenika. Bojali su ga se jugoslavenski komunisti i desetljećima nakon njegove fizičke likvidacije, pa su ga na razne načine nastojali izbrisati iz pamćenja Goranâ.
Sadašnji mrkopaljski župnik, Ante Zovko dao se u iscrpno istraživanje cjelokupnoga Horžićeva života i djelovanja, a plodovi toga vrijednoga rada stoje pred čitateljem. Ova knjiga ima odlike znanstvenoga rada, budući da je autor koristio i uspoređivao raznovrsne izvore, među kojima se posebno ističu dokumenti nekoliko institucija i tijela jugoslavenskih komunista te razgovori koje je vodio s još uvijek živim svjedocima Horžićeva rada i stradanja. No, knjiga isto tako sadržava brojne dijelove iz kojih izvire autorovo suosjećanje, divljenje i poistovjećivanje s Horžićevim pogledom na svijet i djelovanjem.
Knjiga obiluje opisima događaja koji bi kod čitatelja mogli izazvati niz negativnih osjećaja, poput tuge te srdžbe zbog nepravdi i bezumna nasilja. Međutim, dolaskom do posljednje stranice ove knjige dolazi i do prenošenja djelića Horžićeve duhovne snage na čitatelja, snage za odupiranje aktualnim silnicama i akterima koji ugrožavaju ne samo hrvatski nacionalni identitet, nego i njegovu biološku opstojnost. Ovom knjigom i podizanjem njegova poprsja ispred župne crkve u Mrkoplju župnik Zovko poništio je komunistički damnatio memoriae nad kapelanom Horžićem.“

Politolog Danijel Vidović: „Životna priča mladoga svećenika Stjepana Horžića, ubijena in odium fidei nakon montiranoga ‘sudskoga’ postupka na komunističkom sudu u Delnicama na Silvestrovo 1944. nije samo još jedna u nizu tegobnih priča kojima obiluje hrvatska povijest krvavoga XX. stoljeća; ova tema, iako se površnu promatraču može učiniti previše lokalnom ili mikropovijesnom, zahvaljujući umješnosti autora velečasnoga Ante Zovka dostiže ne samo zavidnu znanstvenu razinu nego ostavlja snažan osobni pečat te otkriva svojevrsnu misiju: otrgnuti od zaborava život mlada, ali zrela Kristova službenika koji je gorio ljubavlju za svoju Crkvu i hrvatsku Domovinu.
Velečasni Zovko kroz priču o mrkopaljskom kapelanu pred sud javnosti iznosi i zanimljivu sintezu moderne hrvatske povijesti, nabijenu svom tragikom bratoubilačkoga rata i sudbinom našega „maloga čovjeka“ uhvaćena u zamci krvavoga sraza globalnih totalitarnih ideologija. U tom smislu ova priča ne pripada isključivo povijesti. Ona je i suvremena jer se u njoj zrcali mnoštvo pitanja o hrvatskom društvu danas i njegovu suočenju s nasljeđem tih totalitarnih sustava u kojima nikada nije bilo mjesta za čovjeka stvorena na sliku Božju nego tek bezličnoga poslužitelja iskvarenoga bezbožnoga sistema. Ta pitanja, smještena u povijesni kontekst postavlja autor, no ne ostaje samo na tome. Čitatelja navodi na promišljanje o suvremenim (geo)političkim silnicama i našemu mjestu u tako zamišljenu političkom krajoliku. Zapitajmo se može li jedno društvo napredovati ako se na odgovarajući način nije suočilo s krvavim stranicama svoje povijesti? Hoće li nam biti lakše ako te retke istrgnemo iz knjige, da budu prešućeni, zaboravljeni… kao što je učinjeno s grobom velečasnoga Horžića i mnoštvom drugih, bezimenih žrtava.
Suočen s krajnje oskudnim pisanim vrelima autor se okreće memoriji još uvijek živih aktera i zahvaljujući njihovim kazivanjima, u zadnji tren, uspijeva od potpuna zaborava sačuvati ovaj svijetli lik koji je kroz svoje kratko, ali plodonosno djelovanje u goranskim župama ostavio dubok i pamtljiv trag. Taj trag pojavom ove knjige uistinu postaje neizbrisiv. Iako donosi tek fragmente svećeničkoga djelovanja velečasnoga Horžića, knjiga iznosi dovoljno da se makar iz tih komadića može nazrijeti veličanstveni mozaik koji govori o istinskom apostolskom žaru mladoga svećenika i njegovoj brizi za povjerene mu duše i cijelu Domovinu. Uvjeren sam da ovo djelo može biti poticaj mnogim mladim svećenicima za njihov suvremeni apostolat, ali i povjesničarima u daljnjim istraživanjima Horžićeva života i osvjetljavanju svih još nerasvijetljenih epizoda naše nacionalne povijesti.“

Nikola Modrić: „Knjiga je vrsno opremljena, od tvrdih korica, do papira i tiska. Stil pisanja je lagan i čitak. Velečasni Zovko radi autentičnosti navodi izjave svjedoka u njihovom izvornom dijalektu što knjizi daje dodatnu snagu i uvjerljivost. Kroz svoj istraživački rad autor je u potpunosti uspio rekonstruirati život i djelovanje mučenika i domoljuba vlč. Stjepana Horžića. Dobili smo sliku mrkopaljskoga kapelana kao čovjeka iznimne hrabrosti, čvrste i nepokolebljive vjere u Isusa Krista. Horžićeva vjera da će Hrvatska biti slobodna, pa makar i za sto godina, nadahnjuje. Knjigu bi trebao imati svaki Goranin i domoljub u svojoj kućnoj knjižnici kao zalog da hrvatski narod nikad ne zaboravi koliko je žrtava palo za našu slobodu.“