Balada iz Magallanesa

Što ima vrjednije od ljubavi?
F. M. Dostojevski, Bjesovi

Jedne sam godine proveo ljetne praznike u Punta Arenas, najjužnijem gradu Čilea i upravnom središtu pokrajine Magallanes. Bili su to zapravo „radni“ praznici jer mi je bila povjerena zadaća da izvidim mogućnost otvaranja neke više škole u sklopu Katoličkoga sveučilišta u Santiagu. Mene je taj grad zanimao ne samo radi legendi o Ognjenoj zemlji i običaja urođenika Patagonije, nego jer je to bio grad naših starih hrvatskih doseljenika koji su tamo prispjeli ne zbog neke pustolovine kao Fernão de Magalhães (Ferdinand Magellan), nego jer ih je na to prisilila borba za život. U tom je gradu živio priličan broj mojih bivših učenika i studenata raznih fakulteta Katoličkoga sveučilišta. Guverner provincije i biskup bili su potomci naših doseljenika; prezimena su im svršavala na -ić. Obitelj kod koje sam odsjeo studirala je također na Katoličkom sveučilištu (ona porijeklom iz Hrvatske, on iz Italije). Kad su me zapitali koga bih želio najprije posjetiti, odgovorio sam bez okolišanja:

– Mrtve!

– Pa oni mogu čekati, – nasmije se gospoda Ettie. – Čekaju Vas guverner i biskup. Već su obaviješteni o Vašoj zadaći.

– Mislim da se mogu strpjeti, ali oni na groblju čekaju me odavno.

– Vi ste kao moj otac. Kad nešto zabije u glavu… – rekla je to po naški da je ne razumije suprug.

I povedoše me svojim autom do groblja. Nije to bilo groblje kao ono što sam pronašao na pustinjskoj pampi[1] Atakame gdje strše križevi s izblijedjelim imenima na pješčanim humcima. Budući da u pustinji nema cvijeća, ondje se ponekad nađu ostatci papirnata ukrasa i vijenaca talijanske proizvodnje. Među tim križevima i natpisima nalaze se i oni s prezimenima i imenima naših doseljenika, napose Dalmatinaca, koji su u potrazi za srećom našli smrt u salitrerama,[2] zaboravljeni i napušteni. Ovdje, u Punta Areas, grobovi su kao u priobalnom pojasu Jadrana, čisti, bijeli i puni cvijeća.

Dok sam s bilježnicom u ruci lutao grobljem, moji domaćini Ettie i Jaime čekali su me na ulazu. Mislim da trećina grobova skriva kosti naših doseljenika. Stariji nadgrobni natpisi, nerijetko veoma dirljiva sadržaja, pisani su hrvatskim jezikom, ali on ustupa malo pomalo pred kastilskim. Prvi je naraštaj govorio u kućama hrvatski, drugi je miješao hrvatski sa kastilskim, a treći već govorio samo kastilski. A to se opaža i na nadgrobnim natpisima. Ti naši vrijedni pomorci, trgovci i zanatlije nisu se naročito obogatili kao što se to dogodilo na Sjeveru[3] ili u središnjoj zoni.[4] Ovi na Jugu postali su „dobrostojeći“ građani i najveća im je briga bila da svojoj djeci omoguće školovanje koje oni nisu imali. Upravo je iz Magallanesa proizašao najveći broj intelektualaca, liječnika, odvjetnika, ekonomista, sveučilišnih profesora, pisaca potomaka naših ljudi. Ponose se svojim pređima, ali znaju tek pokoju hrvatsku riječ. Oni se osjećaju Čileancima, iako svatko od njih želi bar jednom posjetiti zemlju svojih otaca i djedova. Malo ima čistih brakova naših domorodaca. Poznavao sam tri brata, sinove naših iseljenika: visoki, kršni i pametni momci, sva su trojica danas sveučilišni profesori; stariji je oženjen Španjolkom, srednji Njemicom, a najmlađi Talijankom. Njihova djeca govore samo kastilski.

– Što ste pronašli? – zapitala me Ettie.

– Moju domovinu koja spava vječnim snom.

Pročitao sam im i preveo nekoliko nadgrobnih natpisa. Najdirljivi su bili oni na dječjim grobovima. (Rado bih naveo ovdje nekoliko osjećaja urezanih u kamenu, ali se moja bilježnica izgubila.)

– Vi ste romantik – reče Jaime.

– A zar Vaš nobelovac Pablo Neruda ne tvrdi o sebi da je romantik? Uostalom, da nije bilo mojih zemljaka koji počivaju tu na groblju, zar bi Magallanes bio tako napredan kraj?

– Imate pravo! Zato Vas pozivamo da se prošetate s nama po Magallanesu, da vidite njegove ljepote i bogatstva.

Vodili su me po divnim predjelima gdje su prastare šume pretvorene u nacionalni park; gdje se more urezalo duboko u kopno kao najljepši fjord; gdje na livadama i malim brežuljcima pasu silna stada ovaca te izgleda da je snijeg prekrio čitavi kraj.

– Zna li se njihov broj? – zapitah.

– Teško, odgovori Jaime. A bilo ih je još više, na milijune, dok čovjek nije izmislio sintetičku vunu. Našu su vunu kupovali najviše Englezi. Oni još i danas imaju svoje vile na tim prostranstvima kao upravitelji i zakupnici stoke. Pokušali smo s gajenjem krava jer vuna više nije unosna kao prije. Ali krave trebaju pašnjake. Zato trebamo najprije posijati travu i iskušati otpornost australskih krava… Jaime se raspričao kao pravi stručnjak.

Jaime je bio izvrstan vozač, ali ovce ne poznaju prometne znakove, ni pravila pa su nahrupile na cestu tako da smo se morali zaustaviti. Pogledao sam na stranu i opazio uginulu ovcu u maloj lokvi. Upozorio sam Jaimea. On se nasmijao, skočio iz auta i podigao ovcu.

– Nije mrtva, nego prokisla. Njezina je vuna tako obilna i gusta, a k tome puna vode, da se ne može pomaknuti. Gledajte, sad će oživjeti!

Dovuče ovcu na cestu. Ona se neko vrijeme sušila na suncu, a onda se počela micati dok nije najednom potrčala za svojim drugaricama.

Ettie je nagovarala muža da požuri jer nas je njezin tata, don Antonio, pozvao na ručak. A što je najvažnije, on će sâm spremiti ručak i to bakalar, na tri različita načina. Ja sam njega i njegovu gospođu Mariju upoznao u Santiagu kad se Ettie upisala na pravni fakultet. Za mene je on bio „šjor Toni“, a ona „šjora Marija“, ali on je htio da ga zovem „po proleterski“ Toni, a nju Marija, na što mi je bilo teško pristati.

Već su nas čekali. Šjor Toni je gunđao:

– Ah, ovi popovi! Nikada ne znaju kad počinje misa.

– Ali ja nisam vozač, šjor Toni! – rekoh smijući se.

– Znam, znam, ali Vi ne znate da je i Jaime imao biti fratar ili pop, ali je na vrijeme pobjegao…

– Šuti, Toni! – korila ga je šjora Marija. Kako to govoriš?!

– Šalim se, – govorio je šjor Toni. – A sada sjednite i, dobar tek!

Juha je već bila na stolu; juha od bakalara. Kad sam pohvalio njegovu kuharsku vještinu, šjor Toni reče:

– Jedino što ne znam načiniti od bakalara, to je torta.

– Još bi se i to htjelo! – upadne njegova žena. Tri pjatance[5] od bakalara, pa još i torta! Da se pretvorimo u bakalar!

– Ili ne vidiš da je naš gost suh kao bakalar. Kao da jede stranice od knjiga. Ne bojte se! Sve ćemo to mi zaliti čileanskim vinom, pak da vidite kako će bakalar zaspati u želudcu – smijao se šjor Toni.

Poslije ručka prijeđosmo u malo predsoblje da popijemo kavu. Don Antonio se raspričao o nekadašnjim vremenima. Ettie je od vremena do vremena prevodila mužu najvažnije ulomke tatina pričanja.

– Kada i gdje ste upoznali svoju ženu? – zapitah ga.

– E, to je duga, duga priča!

– Da čujemo!

– Ako dozvoli padrona – odgovori on namigujući prema ženi.

– Samo nemoj govoriti ludosti, – upozori ga šjora Marija.

– Ako je ljubav ludost, a čini mi se da jest, onda imaš pravo – odvrati Don Antonio i započe jednu od najljepših ljubavnih priča koju sam ikada čuo.

– Vi barem znate da se u naše doba nije moglo javno izražavati ljubav kao što to danas čine. Bio si sretan ako si mogao mladu otpratiti od crkve do kuće ili ako si nedjeljom s njom prošetao po obali držeći je za ruku. Poljupca ni za lijek. Koliko sam večeri, po studeni i vjetru, prosjedio na željeznom stupu oko kojega se omotava uže za privezivanje brodova, samo da bi mi šinjorina mahnula rukom s prozora i, bez riječi, dala naslutiti da me voli. Poklade su bile jedina prigoda da se dirnemo, napose posljednji dan kad poludi cijelo mjesto, jer već o ponoći zvonit će zvono i navijestiti korizmu, a to znači da se naš susret mora odgoditi za godinu dana.

Ne govorim da je kod svih mladića bilo tako, ali kod nas jest, jer je moja bila odgojena kao časna sestra. Bojao sam se više nje nego njezine majke. Došla mi je sto puta želja da je uštinem, izljubim, ali nisam se usudio. „Platit ćeš ti meni poslije“ – tješio sam se. Mi smo samo riječima izjavljivali da se volimo i da ćemo se vjenčati. Zadnjih poklada koje sam proveo u domovini, dogovorili smo se da ću se ja zaposliti na nekom brodu da zaradim novaca i budem u mogućnosti popraviti staru kuću i kupiti namještaj. Onda bismo se vjenčali. Baš je završio prvi svjetski rat. Nevolja pritisla sa svih strana. Meni se pružila prigoda da se zaposlim na nekom prekooceanskom parobrodu. Plaća je bila dobra, a ja se pomamio i pristao. Pisao sam svojoj dragoj da ću biti odsutan dulje vremena, ali da ću zaraditi mnogo novaca i vratiti se da se vjenčamo.

Tako sam stigao najprije u Montevideo, a onda u Punta Arenas. Ovdje sam se iskrcao po nagovoru mojih sumještana u uvjerenju da ću se obogatiti. Pisao sam joj opet i sve joj lijepo rastumačio. Rekao sam joj da samo nju volim i da nisam ni jednu drugu ni dirnuo, ali ona, kao ženska, nije mogla čekati i počela je hodati s drugim mladićem, inače mojim dobrim prijateljem koji je bio iz imućne seljačke obitelji.

– Pa rekla sam ti tisuću puta da nisam primila ni jedno tvoje pismo – upade mu u riječ dona Maria. – Onda nije bilo avionske pošte i pisma su se lako gubila.

– Možda ti nisi primila moja pisma, ali jesu tvoji roditelji koji nisu bili voljni dati svoju princezu jednomu siromašnu ribaru. Jer kako to da je moj brat primio sva pisma koja sam poslao iz Amerike, a tvoji nisu? – I znate što mi je učinila? Udala se za moga prijatelja. To mi je pisao brat i nadodao da moja ljubljena već očekuje dijete. Rodila se djevojčica kojoj su dali ime Mery, po amerikansku, jer Marija zvuci težački. Možete zamisliti kako mi je bilo teško pri srcu. Mnogo puta mi je došla napast da se ubijem. Eto, vidite koliko sam je volio.

Don Antonio se zamislio i duboko uzdahnuo.

– I što se poslije dogodilo? – zapitah.

– E, onda se upleo Bog i jednoga dana pozvao k sebi njezinoga dobroga muža. Priznajem da je bio bolji od mene, a ne samo imućniji. Možda sam je ja ipak više volio nego on, pokoj mu vječni, pak mi ju je Bog i vratio. Čekao sam godinu dana da prođe korut[6] a onda sam joj ponudio da dođe k meni s kćerkom u Punta Arenas, na moj trošak. I da njezini roditelji ne bi pomislili da je varam, predložio sam joj odmah vjenčanje „per procura“ (preko opunomoćenika). Tako smo i učinili i eto ti nje s kćerkom u Punta Arenas. Imao sam veliki dućan mješovite robe i nad njim ovaj stan. Djevojčicu sam zavolio kao da je moja vlastita kćer i htio je pokćeriti, ali to nisu dali njezini djedovi u domovini. Ipak nisam zadugo ostao bez djeteta. Nakon godine dana rodila se Ettie.

– Postali ste ne samo otac nego i djed, kako čujem.

– Jest, ima tome već dosta godina. Mery ima troje, a Ettie jedno, ali se nadam da će ih još imati mnogo, mnogo. Ja volim djecu. Samo ne volim da me zovu „abuelito“.[7] Hoću da me zovu „nono“, a nju „nona“, onako, po našu.

Ettie je pomno slušala tatinu priču. Bila je jedna od rijetkih naših djevojaka u Čileu koja je razumjela i govorila hrvatski. Digla se i poljubila tatu. Njezin je suprug čitao novine kao da ga nije mnogo zanimala don Antonijeva priča.

– Je li Vam poznata don Antonijeva ljubavna priča? – zapitah ga.

– Čuo sam već desetak puta njegovu „baladu“ – odgovori.

– Zašto „baladu“?

– Jer se don Antonio znade i rasplakati dok je priča. On to čini mnogo dulje i s više potankosti nego li je to danas učinio. Pravi epsko-lirski spjev – smijao se Jaime.

– A je li sve bilo ovako kako je to ispričao don Antonio? – zapitah donu Mariju.

– Uglavnom jest, ali on nije ništa rekao o nevoljama koje smo imali u Punta Arenasu.

– Ili ti je što nedostajalo? – uplete se don Antonio.

– Jest! Mir, – odgovori ona odlučno. – Kad smo stigle, kći i ja, Toni je bio prvih dana uvijek uz nas. Vodio nas je svuda, upoznavao s našim svijetom, a onda je najednom počeo da nas ostavlja same, napose navečer. Govorio je da mora na neke sastanke. Tek smo kasnije doznale da je član, čak i odbornik Socijalističke stranke. Mnogo puta je sudjelovao u štrajkovima, a neke je i sam organizirao. U mene se uvukao strah, grozni strah, pogotovu kad su ga jednom pritvorili. Srećom, bilo je to samo za nekoliko sati. Molila sam ga i kumila da se ostavi tog ćorava posla, ali on je tvrd kao naš dalmatinski kamen.

– Ja i sada isto mislim – prekine je don Antonio.

– Zar nije sramota da Englezi još i danas upravljaju našom vunenom industrijom i da mi kupujemo od njih našu prerađenu vunu?

– I još jednu stvar moram Vam reći, mi padre, – nastavila je dona Maria.

– Kad smo stigle ovamo, išao je s nama svuda pa i u crkvu, a poslije ni crkve ni ispovijedi.

– Ispovjedit ću se kad budem umirao – opet će don Antonio.

– Ako budeš imao vremena, – nastavi ona.

– I to vam je bila muka; kako da rečeš grijehe kad ne znaš kastilski, a svećenik ne zna hrvatski. Na sreću, jedan je salezijanac bio Slovenac, pak smo se nekako sporazumjeli. Uvijek mi je davao istu pokoru: pet Pater noster i pet Ave Maria. A to je bilo lako shvatiti.

Naš je razgovor prekinula Mary sa svojom djecom. Došla je vidjeti svećenika iz našega kraja. Ona mi je potvrdila don Antonijevu ljubavnu priču.

Prošlo je od tada mnogo godina. Don Antonio i dona Maria počivaju na groblju u Punta Arenas, združeni zauvijek. Na njihovu grobu ima uvijek svježega cvijeća. Kćeri ih nisu zaboravile, a unuci se rado sjećaju nonota i none.

Rajmund Kupareo

Rajmund Kupareo, Balada iz Magallanesa, Zagreb, 1978., str. 111–121; Stoljeća hrvatske književnosti, 77, Zagreb, 2005., str. 389–395.

---

[1] široka pjeskovita visoravan

[2] nalazišta nitrata

[3] Antofagasta, Iquique

[4] Valparaiso

[5] jela

[6] korota, tugovanje

[7] djed, kastilski