Utorak, 17 svibnja

Božić, danja misa – homilija


Uvod i pokajnički čin


Sin Božji se rodio kao čovjek radi nas i radi našega spasenja, veli vjera Crkve. Bog nam ga daruje, da nas prosvijetli i da nas uvede u krilo svoje božanske obitelji kao svoju posinjenu djecu. Danas, na ovaj radosni dan, slavimo početke svoga spasenja. Bog se rađa među nama i u nama, Bog nas pohodi u svome Sinu i u njemu nam sve daruje. Svim srcem danas želimo Bogu zahvaliti za taj neizmjeran i nadspoznatljiv dar. Pa da bi naša molitva i zahvala kao i cijelo ovo bogoslužje za nas bilo plodonosno, pokajat ćemo se za sve svoje grijehe i propuste.

  • Gospodine, ti si po drevnim prorocima navijestio dolazak Mesije – Krista, Spasitelja. Gospodine, smiluj se!
  • Kriste, ti si utjelovljena Božja riječ, naš Spasitelj i Gospodin. Kriste, smiluj se!
  • Gospodine, ti nas pozivaš da po svakom pojedinom od nas tvoje spasenje i tvoja radosna vijest odzvanja po cijelome svijetu. Gospodine, smiluj se!

Nacrt za homiliju


Kroz dugi, dugi niz stoljeća Crkva na današnji dan naviješta upravo Proslov Ivanova evanđelja (Iv 1, 1-18) koji nam na uzvišen način donosi tajnu Utjelovljenja Sina Božjega i tajnu našega spasenja. Uvijek iznova ostajemo zadivljeni Ivanovim izričajima, a još puno više otajstvom Božjega spasenja o kojem Ivan govori.


Svjetlo istinsko dođe na svijet


Evo, Ivan prikazuje Isusa Krista, kao vječnu Božju Riječ koja je postala čovjekom, prikazuje ga kao Svjetlost koja nas prosvjetljuje. Veli: Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet. Bog je sve stvorio po svojoj vječnoj Riječi, po svome Jedinorođenom Sinu, koji je s Duhom Svetim Ocu jednak u božanstvu. I evo, taj Božji Sin, Bogu jednak od vječnosti, u određenom povijesnom trenutku utjelovio se i postao čovjekom. Onaj, po kome je sve stvoreno, koji je vječna Mudrost i vječna Božja Svjetlost, postaje jednim od nas, odnosno, kako to slikovito kažemo, zaogrnuo se našom ljudskom naravi. Dolazi da nas prosvijetli, to jest, da nas učini dionicima svoje božanske naravi, da nas zaogrne svojim božanstvom. On je jedina prava Svjetlost, sama Istina, Otisak Božjega bića. Rekli bismo pomalo pjesnički, Bog nam u svome utjelovljenom Sinu, našem Gospodinu Isusu Kristu, pruža svoje srce na dlanu. Prisjetimo se. Prvi je čovjek, Adam, bio Božji prijatelj. Pa kada je on pogriješio i udaljio se od Boga, Bog šalje svojega Sina, ne samo da vrati čovjeku njegovo prvotno dostojanstvo, nego da ga još više uzdigne – u svoju božansku obitelj. Upravo to izriče današnja zborna molitva, onu koju izričemo prije čitanja: Bože, divno si sazdao čovječje dostojanstvo, a još ga divnije obnovio: udijeli nam dioništvo u božanstvu svoga sina, koji je rođenjem uzeo našu ljudsku narav. To čini Bog za nas. I tu tajnu danas na poseban način slavimo. I na tome danas Bogu posebno zahvaljujemo. I molimo, iznad svega, da budemo dostojni toga velikog izabranja.


K svojima dođe i njegovi ga ne primiše


Jer što se događa? Čuli smo. Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. To, evo, može biti nesreća ovoga našega svijeta, pa i nas kršćana. Sve nam je dano. Sve nam je pred očima. Sve nam je na dlanu. Ne možemo reći da ne znamo, da nismo čuli, da nismo poučeni… Bog nas u Kristu prosvjetljuje. Prosvjetljuje njegovom riječju koju znamo, koju čitamo, koja nam se redovito u Crkvi naviješta. Bog nas prosvjetljuje predajom i naukom Crkve. Mi jako dobro znamo što je stvarno dobro za nas, što Bog od nas očekuje i dobro nam je poznato kako Bog namjerava ostvariti svoje Kraljevstvo među nama. Osim toga, Bog nas jača svojom milošću. Ne možemo, dakle, reći da su nam sile nedostatne. Pa ipak, evo, toliko puta živimo kao da ne znamo, kao da nismo čuli, kao da smo bespomoćni. Ne želimo svojim životom Isusa stvarno spoznati. Nije u nas problem samo to da netko misli kako je za naše društvo dobro da se maknu križevi iz javnih ustanova, nije poteškoća samo u tome da sva promidžba nastoji od Božića učiniti blagdan potrošnje, zvončića, zvjezdica i djedica, nego je nevolja u tome što mi, kršćani, i svjesno i nesvjesno stvarno zatamnjujemo Kristovu svjetlost tražeći nadomjeske u ludostima i strastima. K svojim dođe i njegovi ga ne primiše. Kao da sve više upravo mi, koji se zovemo lijepim Kristovim imenom, okrećemo leđa evanđeoskom nauku.


Onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja


Međutim, mi ipak želimo Isusa primiti, i primamo ga. Tako je ohrabrujuće ono što dalje veli apostol Ivan: A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja. Mi smo ga primili i želimo ga uvijek primati. Uvijek se iznova odričemo svojih grijeha i posvećujemo se njemu. A on, utjelovljeni Sin Božji, daje nam samoga sebe, daje nam moć da postanemo djeca Božja. Nije to samo isprazna titula. Mi po Isusu Kristu postajemo u pravom smislu djeca Božja, postajemo članovima Božanske obitelji. Jer Bog kad daje, ne može i ne želi davati na mjeru.

Nadalje, uzimajući za primjer Ivana Krstitelja, Ivan apostol upozorava, da se nitko ne može i ne smije hvastati Božjim darovima. Bog daje moć da postanu djeca Božja onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođenim ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. Znamo kako je Ivan Krstitelj rođen već u poznoj dobi svojih roditelja. Njegovo je rođenje bilo pravo čudo, bilo je očit znak da Bog po njemu djeluje već od njegova rođenja. Upravo je tako i s našim životom. Nismo mi rođeni isključivo voljom svojih roditelja. Bog nas je od početka htio, Bog nas je u život pozvao i Bog nas je – u Kristu – odredio za vječno drugovanje s njime.

Utjelovljenje Sina Božjega tajna je naše vjere. Ne možemo je razumjeti niti dokučiti njezine dubine. Ta tajna nadilazi naše shvaćanje i naše poimanje. Možemo tek nazirati silnu i nadspoznatljivu ljubav Božju. Možemo slaviti Gospodina zbog silnih njegovih djela. Možemo samo zahvaljivati Bogu na njegovu neizmjernom njegovu daru, a to je njegov utjelovljeni Sin Isus Krist koji nas uzdiže do nebeskih visina. Ono što su proroci naviještali, zbiva se među nama. Ono o čemu stari nisu ni sanjati mogli, među nama se ostvaruje. Zato danas zahvaljujemo, radujemo se. Baš kao što govori Pavao: Radujte se u Gospodinu uvijek! Ponavljam: radujte se! Blagost vaša neka je znana svim ljudima! Gospodin je blizu! (Fil 4,4-5). Gospodin je s nama i među nama.