Četvrtak 31. tjedna kroz godinu: Radost pred anđelima Božjim

Meditacija uz Evanđelje: Lk 15,1-10

Isus pripovijeda kako pastir traži onu stotu ovcu koja je zalutala. I kad je nađe, nevažno mu je kako i zašto je zalutala, čija je krivica; nevažno mu je li sama ovca kriva što se udaljila od stada. Najvažnije mu je da ju je pronašao . I onda, pripovijeda dalje Isus, „stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’“ Pastir se silno raduje upravo svojoj izgubljenoj ovci.

Takav je Bog. Kad se pokajemo za svoj grijehe, kada se Bogu obratimo i najmanjom molitvom, Bog nam prilazi, Bog nas uzima na svoje ramena i – što je najvažnije! – Bog se nama raduje. Tu radost može razumjeti mati kada ugleda svoje tek rođeno dijete, tu radost zacijelo razumije i otac, kada prvi puta uzme u naručje svoje dijete, tu radost osjeća roditelj koji nakon više godina ugleda svoga sina za kojeg je mislio da je mrtav. Više, neizmjerno više Bog se nama raduje, Bog žudi za nama i onda kada se mi od njega okrećemo. Bog se nas nikad ne odriče. Bog nas uvijek voli. Evo kako Bog po proroku govori o nevjernom narodu kojega ipak ne želi predati neprijateljima: „Narod je moj sklon otpadu; i premda ga k Višnjem dozivlju, nitko da ga podigne. Kako da te dadem, Efrajime, kako da te predam, Izraele! Srce mi je uznemireno, uzavrela mi sva utroba…“ (Hoš 11,7-8). To je naš Bog. Važni smo mu. Stalo mu je do nas. Ni jedan roditelj ne može toliko voljeti svoje dijete koliko Bog nas voli. Zato, zahvalimo mu. I pokušajmo, koliko je god više moguće, svojim životom pokazivati svoju zahvalnost.