Cvjetnica (A) – homilija


Veli poslovica Čovjek snuje, Bog određuje. Što ovdje znači snovati? Ne znači jednostavno maštati, planirati. Snovati je izraz u procesu tkanja. Tkalja na tkalačkom stanu prvo rasporedi, razvuče i napne osnovu kroz takozvana brda. To se onda kaže snovati. Tek nakon toga se čunkom provlači potka i tako nastaje platno. Prema tome, snovati je nešto kao postavljati temelje na početku neke gradnje.

Svi mi tako snujemo. Školujemo se, ulažemo u odgoj djece, u kuću ili stan, ulažemo u vlastito zdravlje. Poneki od nas ulažu u posao očekujući dobit.


Spopade ga žalost i tjeskoba;
Duša mi je nasmrt žalosna 


I Isus je snovao. Došao je s osnovnom porukom i pozivom: Obratite se i vjerujte evanđelju. I izgledalo je da mu je osnova dobro postavljena. Prošao je zemljom čineći dobro (Dj 10,38), a slijedilo ga je silno mnoštvo koje mu je donosilo bolesnike da ih ozdravi. Sav je narod visio o njegovoj riječi (Lk 19,48), jer učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci (Mt 7,29). I onda, danas, dogodio se vrhunac. Isus slavodobitno ulazi u Jeruzalem. Silan je svijet prostirao svoje haljine putem kuda je prolazio. Svi su klicali: Hosana Sinu Davidovu! Blagoslovljen onaj koji dolazi u Ime Gospodnje! Reklo bi se: dobro osnovano, dobro utemeljeno. Zgrada Božjeg kraljevstva bit će čvrsta i trajna.

A onda, već za nekoliko dna, potpuni raspad. Isus, koji je bio pravi čovjek – nama u svemu jednak osim u grijehu – vidi kako se ruši bujno stablo Kraljevstva. On treba biti predan u ruke grešnika. Kaže današnje evanđelje: spopade ga žalost i tjeskoba. Isus je došao služiti, ne da bude služen. Činio je samo dobro. Ukazivao na pravi put prema Bogu i na pravi put pobožnosti. I sada je odbačen. Tako da je Isusova muka dvostruka. Prvo, naravno, užasava ga pomisao na muku i smrt. Drugo, što je još teže, Isusa obuzima velika žalost zbog ljudske nezahvalnosti. Međutim i u tim strašnim trenucima Isus nam pokazuje pravi Božji put. On se obraća svome Ocu, pun vjere i pouzdanja: Oče moj! Ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša. Ali ne kako ja hoću, nego kako hoćeš ti. Eto to. Isus sve svoje pouzdanje stavlja u Oca. Ne traži svoju, nego njegovu, Očevu volju. Tu je našao svoj mir, svoje redanje. I ta ga je molitva okrijepila.

Površnim, nevjerničkim očima ovo može izgledati kao bezvoljno prepuštanje onomu što je neizbježno, poput onoga: Ionako se ne može ništa učiniti… Međutim, Isus nam govori da je sve u Božjim rukama. A Bog je, znamo, sveznajuć, svemoguć i – iznad svega – Bog je ljubav. Kad sve prepušta u Božje ruke, Isus zna da ne može biti boljeg puta i načina. Evo, upravo je to naš put. Nikakva nam se nevolja ne može dogoditi, a da to Bog ne zna, a da to, na neki način, nije otprije bilo u Božjem naumu. Zato, kada svjesno i s pouzdanjem predajemo Bogu u ruke naš život sa svim njegovim mukama i nevoljama, znamo i vjerujemo da je njegova volja za nas najbolja i najsigurnija.


Vrati svoj mač u korice


Jedan od Isusovih učenika (Ivan kaže da je to bio Petar) pokušao se boriti čisto ljudskim sredstvima. Potegao je mač i odsjekao uho sluzi velikoga svećenika. Isus mirno veli: Vrati svoj mač na njegovo mjesto, jer svi koji se mača laćaju, od mača i ginu. I dometnu Isus: Ili zar misliš da ja ne mogu zamoliti Oca svojega i eto umah uza me više od dvanaest legija anđela? Ali, kako bi se onda ispunila Pisma da tako mora biti?

Ima trenutaka i prigoda kada valja raditi. Isus šalje učenike naviještati. Pavao poučava svoje vjernike da nam valja raditi za svagdanji kruh. Međutim, sav svoj rad i sve svoje djelovanje želimo, odnosno, trebali bismo uskladiti s Božjom voljom. Mijenjamo ono što možemo i trebamo mijenjati, obrađujemo i uređujemo zemlju, ali, iz Božje ruke primamo ono što nam je on odredio. Ne želimo se boriti protiv Božje volje i protiv Pisama koja nešto određuju. Kada je bilo vrijeme i kada je bila takva potreba, Isus se sklanjao na osamljena mjesta i izbjegavao zasjede onih koji su mu o glavi radili. Međutim, kada je postalo očito da treba biti prinesen za žrtvu, Isus se ne opire. Prihvaća.

I za nas je to jedini put. S vjerom, pouzdanjem i ljubavlju prihvaćati i nositi križ koji nam je dodijeljen. Križ može biti izvanjski, u ovozemnim nevoljama i bolestima. Križ može biti u protivštinama, nesporazumima, zavistima i zloći ljudskoj. Križ možemo biti i mi samima sebi, kad se sjetimo svojih promašaja i tajnih grijeha. U svemu tome – ne potežemo mač. Ne idemo protiv Božje volje. Naši životi nisu u našim rukama. Bogu se predajemo. On, koji je svoga Sina u nevoljama krijepio, bit će uz nas istom snagom, istom milošću i istom ljubavlju.


A Isus je šutio


Kad su ga pitali i ispitivali, kad su ga, očigledno, lažno optuživali, Isus je šutio. A evo, izgleda da je nama, i kao pojedincima i kao narodu, silno važno da pokažemo i dokažemo da ispravno mislimo, da je pravda na našoj strani. Međutim, pogledamo li malo bolje, moramo priznati da prepirke i rječoborstvo redovito nikoga ne uvjeravaju i da ne donose mir.

Vidimo danas Isusa koji ne govori suvišne riječi. Vidimo Isusa koji prihvaća volju svoga nebeskoga Oca. Iznad svega, vidimo Isusa koji ljubi one zbog kojih je došao, kao i one koji mu nanose veliko zlo i nepravdu. Svojom strpljivošću, svojim predanjem Bogu i svojom neizmjernom ljubavlju Isus je spasio svijet, Isus spašava nas danas.

Prava mjera ljudskog djelovanja jest predanje i ljubav. Predanje u Božju volju i ljubav prema Bogu i prema svakome čovjeku. To je sila i to je snaga koja je jača od svega ovozemnoga. Ne bojimo se ni ovosvjetske sile ni ovosvjetskih silnika. Veli Ivan: Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša (1 Iv 5,4). Kakva vjera? Naravno, vjera ljubavlju djelotvorna (Gal 5,6).

Kristova muka i smrt za nas je veliko ohrabrenje. Krist nije trpio ni sam ni slučajno. Vršio je volju svoga nebeskoga Oca i uza nj je bila Božja sila i snaga. Ni mi nismo sami sa svojim životnim tegobama. Veli psalmist: Ne bojmo se kad se ljulja zemlja, kad se bregovi ruše u more. S nama je Gospodin nad Vojskama, naša je utvrda Bog Jakovljev! (Ps 46,3-4). Neka nam Bog danas svima, po primjeru Krista Patnika, udijeli mudrosti, snage i strpljivosti da nosimo i podnosimo svoje križeve, da trpimo zajedno s Gospodinom Isusom, da bismo onda s njime mogli biti i proslavljeni.