Ljubav, ah ljubav

Ljubav, ah ljubav


Kada se mladencima dade mogućnost da izaberu odlomak koji bi se čitao na njihovu vjenčanju redovito požele da im se pročita Hvalospjev ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima gdje se odmah na početku veli da je ljubavi najizvrsniji put, oko čega će se, naravno svi mladi i svi zaljubljeni složiti, jer, naravno, ljubav je najvažnija, ona je sila koja pokreće svijet. Bez nje, složit će se, ne vrijedi ni bogatstvo, ni moć ni slava, ni ljudsko znanje, čak ni vjera. Ljubav je sol koja daje okus svakome jelu, ljubav je svjetlost koja osvjetljuje i čini lijepom svaku dobru stvar, ljubav je toplina koja daje život svemu što je dobro… Bez nje bi sve bilo hladno, mrtvo i besmisleno. Što vrijedi i bogatstvo i snaga i ledena mudrost bez ljubavi i dobrote? Konačno, Bog je ljubav, veli Ivan apostol, a ljudi su Bogu slični upravo po tome što su kadri ljubiti i biti ljubljeni. Pavao veli: kad bi čovjek govorio sve jezike, kad bi znao sva proroštva, kad bi imao svekoliko znanje, kad bi imao svu vjeru, kad bi predao svoje tijelo za žrtvu paljenicu, ništa mu to ne bi vrijedilo kad u isto vrijeme ne bi imao ljubavi. Ona svemu daje smisao.

Međutim, ljubav, prava ljubav, ljubav koja je od Boga, ljubav koja stoji u temelju svega, neće biti tek zaljubljenost koja tjera krv u glavu i ubrzava puls, nije tek onaj osjećaj koji nas ostavlja bez daha. To je tek zaljubljenost, ona početna vatra koja bi tek trebala utrti put ljubavi. Zato u ovom spomenutom Hvalospjevu ljubavi Pavao govori da se istinska ljubav pokazuje i dokazuje u tisuću običnih, malih i svakodnevnih stvari. Nažalost, upravo se na takvim, naizgled nebitnim sprudovima nasuče i razbije brod vjekovnih i vječnih ljubavi na koji su se bračni drugovi zaklinjali dok su bili mladi i zaljubljeni. Nasuče se na takozvanim sitnicama koje to, zapravo, uopće nisu. Veli Pavao: „Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se…“ Ljubav se u svakodnevnom životu, dakle, pokazuje kao prostodušno i jednostavno nastojanje ugoditi onomu drugome. Prava se ljubav ne izdiže iznad drugoga, ne stavlja sebe kao pravilo i uzor svekolikog dobrog ponašanja. Prava ljubav nije zaljubljena u sebe, nego se raduje drugome i postojanju drugoga. U tome se smislu u Hvalospjevu još određenije kaže da ljubav „nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo ne raduje se nepravdi, a raduje se istini…“ Ljubav se, dakle, svakodnevno vježba u strpljivosti, dobroti i elementarnoj pristojnosti. To onda znači da u jednoj kući u odnosima muža i žene, roditelja i djece, braće i sestara, valja uvijek iznova izgrađivati tu strpljivost, tu spremnost da se pomogne, tu svekoliku dobrotu. Ljubav uvijek želi vidjeti ono dobro u čovjeku i na čovjeku, ljubav je beskrajno strpljiva, ona, kako veli Pavao, „sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi…“

To je jedini ispravni put. Jer, sve, ali baš sve će drugo proći. Ne samo ova zemlja i ovaj svemir, ne samo svaki čovjek i svako ljudsko znanje, nego će uminuti i sama vjera i samo ufanje, jer će sve to biti nepotrebno kada – kako nas uči kršćanska vjera – budemo gledali Boga licem u lice. A ljubav će preostati kao najveće i najčišće blago. Ljubav koja se daruje. Naime, dok čovjek žudi za ljubavlju – a za njom zasigurno ponajviše žudi iz najdublje dubine svojega bića – neće je ni pronaći ni okusiti niti u njoj uživati, bude li tražio vlastiti užitak i vlastitu sreću, bude li išao ispunjavati svoje strasti i svoje prohtjeve. Osjetiti i doživjeti ljubav u svoj njezinoj punini znači davati je, znači davati sebe, znači nastojati drugome ugoditi, drugoga usrećiti. To je ono čudesno u ljubavi: što više daješ, više primaš…