Srijeda, 18 svibnja

Drugi dio došašća: 18. prosinca – nacrt za homiliju


Čitanja:  Jr 23,5-8; Ps 72,1-2.12-13.18-19; Mt 1,18-24


Matej nam danas opisuje, tjeskobu, pravednost i ljubav svetoga Josipa. Pripovijeda:

A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti.

Možemo razumjeti Josipovu veliku muku i tjeskobu. Prije nego što su se oni sastali, Josip je saznao da je Marija trudna. Josip nije znao kako se dogodila ta trudnoća i zato je bio u velikoj brizi. Ako javno kaže da dijete nije njegovo, bila bi to velika sramota za Mariju. A, s druge strane, nije htio priznati dijete koje nije njegovo. Odlučio je, dakle, da je potajice otpusti. A zašto je to Josip učinio? Matej to obrazlaže jednom riječju. Veli da je Josip bio pravedan. Pravedan? Upitali bismo se mi. Kako pravedan? Zar je pravednost u tome da se zlo zataškava i prešućuje? Kad bi tako svi radili, zlo bi se širilo poput korova! Ne piše li u Bibliji da velike grešnike treba javno prokazati, pa i pogubiti, tako da se iskorijeni zlo iz naroda? Dobro, rekli bismo, nećemo baš poubijati grešnike, treba imati dobrote prema slabim ljudima. Tako ćemo dopustiti da je Josip bio dobra i meka srca, ali, teško da bismo mogli reći da je bio pravedan. Daleko je to od pravde!

Pa ipak, Matej mirno veli da je Josip bio pravedan. Jer, istinska je pravda Božja pravda, a Bog iznad pravde stavlja ljubav. Bog zlo i grijeh odbacuje, ali iznad svega ljubi čovjeka, pa bio on i grešnik. Ne govori li Isus kako je došao zbog grešnika, a ne zbog pravednika? Ne uči li nas Isus u jednoj svojoj prispodobi, kako Bog jednaku milost želi dati i onima koji su se cijeli život trudili oko pravednosti, kao i onima koji su se u zadnji čas obratili? Pravednost bez ljubavi i milosrđa nije Božja pravednost.

I onda se nužno okrećemo prema sebi. Kako samo rado upiremo prstom u grijehe drugih. I što je još gore, ako je do nas o našem bližnjemu došao neki loš glas, istina, nesiguran i neprovjeren, mi ga odmah smatramo posve pouzdanim i onda spremno posežemo za kamenjem da bismo ga bacili na grešnika. I onda – što je najžalosnije! – sve to pravdamo svojim revnovanjem za Božju stvar i svojom brigom za ljepotu Crkve Božje.

I Isus je, naravno, progovarao protiv zla, grijeha i licemjerja, ali on je to govorio iz ljubavi, ljubavi prema tim istim grešnicima. Isus je, konačno umro i uskrsnuo, za sve grešnike. I za onog razbojnika na križu, ali i za Pilata, Heroda, i glavare svećeničke. A mi, zar mi stvarno mislimo da bismo život svoj dali za one na koje se nabacujemo kamenjem? Ili se možda iza naših strogih riječi krije i nesvjesna potreba da skrenem pozornost sa svojih  grijeha i sa svoje zluradosti i zavisti?

Josip je u svojoj pravednosti prihvatio Mariju. I za nagradu dobio najviše što je i jedan čovjek mogao dobiti: na svome je krilu odgajao Sina Božjega. Neka i nama Gospodin udijeli pravedno, široko i plemenito srce kakvo je imao sveti Josip. Pa da i mi Boga i njegovu ljubav nosimo sebi i drugima.