Francuski državni poglavari – protokanonici Lateranske bazilike
Godine 496., na Božić, franački kralj Klodovik I. primio je krštenje i bio pomazan za kralja u francuskom Reimsu. Skoro svi kasniji francuski kraljevi krunjeni su i pomazani u tamošnjoj katedrali, i prethodnoj i obnovljenoj. Papa Ivan Pavao II. u istom je gradu u rujnu 1996. proslavio s francuskim katolicima petnaest stoljeća od prihvaćanja kršćanstva. Činjenica da je Klodovik bio prvi europski vladar (izvan Carstva) koji je prihvatio krštenje i kršćanstvo, prizivala se često u kasnijoj povijesti. Nekih tisuću godina nakon Klodovikova krštenja, papa Aleksandar VI. (1492.-1503.) naziva tadašnjega francuskoga kralja Karla VIII. (1483.-1498.) svojim najstarijim sinom, pa se tom titulom ponose i kasniji francuski kraljevi.[1] Tek se u XIX. stoljeću takav naslov počeo analogno primjenjivati i na Francusku, kao najstariju kćer Crkve.
Godine 987. na vlast u Francuskoj dolazi Hugo Capet, osnivač dinastije Kapetovića, koja će izravnim potomcima u muškoj liniji vladati Francuskom sve do 1848. (s jedinim prekidom u vrijeme Revolucije i Napoleona), te kroz kraća ili duža razdoblja, svojim bočnim lozama u čitavomu nizu drugih monarhijâ: u Latinskomu carstvu u Konstantinopolu obitelj Courtenay; u Ugarsko-Hrvatskoj, Poljskoj, u Napulju i na Siciliji Anžuvinci; u Portugalu burgundska grana obitelji; u Španjolskoj, Etruriji, Parmi i Dvjema Sicilijama Burbonci. Aktualni španjolski kralj, kao i luksemburški veliki vojvoda pripadaju burbonskoj grani Kapetovića.
Liturgijske povlastice. Možda po uzoru na cara Svetoga Rimskog Carstva, koji je imao povlasticu čitati Evanđelje na papinskomu božićnom matutinu[2] i posluživati na papinskoj Misi kao da je subđakon[3], tako i francuski kraljevi s vremenom stječu razne liturgijske privilegije. Osim nekleričkih povlastica, poput škropljenja blagoslovljenom vodom, naklonâ i kađenja, francuski su kraljevi uživali i neke koje su inače bile pridržane klericima. Kralju se tako nosio evanđelistar na poljubac, kao da je biskup, a na kraju Mise i korporal; na Misi kraljevskoga pomazanja primao je pričest pod obje prilike; biskupi su na liturgijama kojima je pribivao kralj nosili manteletu, inače propisanu samo u slučajevima kada je prisutan papa ili njegov legat, itd.[4]
Kraljevsko pomazanje pretvaralo je francuske kraljeve u kvazi-klerike, koji su nosili dalmatiku, dijelili prebende, pa čak i obredno liječili bolesnike.[5] Smatralo se, naime, da kraljev dodir liječi skrofulu, bakterijsku bolest limfnih čvorova na vratu. Još od vremena sv. Ljudevita IX. (1226.-1270.), kraljevi su doticali oboljele od skrofule, obično dan nakon pomazanja, ali i o velikim blagdanima poput Uskrsa, uz riječi: Kralj te dotiče, Bog te ozdravlja (kasnije promijenjeno u: Kralj te dotiče, neka te Bog ozdravi).[6] Nije bilo neobično da se u takve dane pojavi i po tisuću ili dvije oboljelih, koji su čekali da ih kralj dotakne.
Posljednji koji je na ovaj način liječio bio je Karlo X., nakon svoga pomazanja 1825. godine.[7]
Odnosi s Lateranom.[8] Godine 1361., nakon drugoga požara u istom stoljeću, papa Urban V. poduzeo je obnovu Lateranske bazilike. Francuski kralj Karlo V. donira ciborij iznad glavnoga oltara, urešen prepoznatljivim grbom s tri ljiljana, koji i danas stoji, a u njemu se čuvaju relikvije glave sv. Petra i sv. Pavla.
Jedno stoljeće kasnije, 1483. godine, njegov praunuk, Ljudevit XII. poklanja Bazilici značajne prihode iz pokrajinâ Guyenne i Languedoc, među kojima i prihode opatije Clairac.
Zategnuti odnosi Ljudevitovih nasljednika s papama obustavili su slanje ovih prihoda na Lateran, 1507. godine.
Godine 1589., umire francuski kralj Henrik III. Kako nije imao ni sina, ni brata, ni bližega ili daljega rođaka kao nasljednika, bilo je potrebno ići stoljećima unatrag kako bi se pronašao predak koji je imao živa potomka po muškoj liniji, sve do Ljudevita VI. (umro 1137.).
Nasljednik nije bio samo udaljen petnaest generacija,[9] nego i protestant – navarski kralj Henrik, iz linije Burbonaca. Kako je francuski kralj morao biti katolik, on se odluči: Paris vaut bien une messe! (Pariz vrijedi Mise!), postade katolikom i francuskim kraljem Henrikom IV.
Na nagovor francuskoga diplomata, kardinala d’Ossata, Henrik obnavlja donaciju, pa su prihodi opatije Clairac ponovo pripali Kaptolu Lateranske nadbazilike, 1604. godine. Utvrđeno je da će polovica prihoda pripasti osmorici kanonika koje imenuje kralj, a druga polovica cijelom kaptolu. Kaptol u znak zahvalnosti imenova kralja „prvim i jedinim počasnim kanonikom Lateranske nadbazilike“,[10] te mu u bazilici podiže spomenik s pohvalnim natpisom. Kanonikat se prenosio i na njegove nasljednike.
Kaptol se sa svoje strane obvezao svakoga 13. prosinca (na Henrikov rođendan) slaviti svečanu Misu za Francusku; Misu za pokojne francuske kraljeve na osmi dan od smrti, te svakoga dana jednu tihu Misu za Francusku.
Henrik se također obvezao sakristiji bazilike dodijeliti prvi slobodan priorat koji ovisi o opatiji Clairac. Obećanje je ispunio tek Ljudevit XV., kada je 1729. kaptolu dodijelio priorate Clermont i Marsac, a 1740. dodao i priorat Grâce, koji je pripadao benediktinskoj opatiji Déols. To mu je priskrbilo medaljon u jednoj od sakristija bazilike, s natpisom koji hvali njegovu velikodušnost.
Opatija Clairac najprije je iznajmljena za prihod od 5.000 libara/funti, a kasnije je njome upravljao delegat kaptola. Krajem XVIII. stoljeća samo od desetina donosila je Kaptolu prihod od skoro 48.000 libara/funti.
Tada, međutim, počinje zloglasna revolucija, pada monarhija, nastupa vladavina terora, slijedi brutalan progon vjere i vjernika. Kraljoubojice poslaše Ljudevita XVI. na giljotinu, a iza njega ostade oporuka u kojoj piše: „Svoju dušu ostavljam Bogu, svomu Stvoritelju; molim Ga da je primi u svojoj milosti, da je ne sudi prema njezinim zaslugama, već prema zaslugama našega Gospodina Isusa Krista koji se ponudio kao žrtva Bogu, svom Ocu, za nas ostale ljude, ma koliko otvrdnuli, a posebno za mene.“[11]
Ni opatija Clairac nije bila pošteđena; najprije je 1792. nacionalizirana, a zatim 1799. prodana. Kaptol je ostao bez prihoda iz Francuske, te je od Napoleona zahtijevao nadoknadu štete. Obećani iznos od 12.000 škuda nije nikada isplaćen.
Bazilici su bili nešto naklonjeniji poslijerevolucionarni protokanonici Burbonci, Ljudevit XVIII. i Karlo X.. koji 1825. odobri godišnju naknadu Kaptolu. Ni to nije dugo potrajalo, pa se ukinula nakon srpanjske revolucije 1830.
Potporu Kaptolu obnavlja Napoleon III. (1852.-1870.), za kratkoga Drugog carstva, a ponovo se ukida uspostavom Treće republike, 1870. godine. Odnosi Francuske i Svete Stolice u sljedećem su razdoblju često bili na niskom stupnju, osobito u vrijeme raznih antiklerikalnih strujanja i nastojanja. Unatoč svim turbulencijama, kaptol ni nakon 1870. nije ukinuo godišnju Misu u prosincu, pro felici ac prospero statu Galliae.[12] Svečaniji oblik slavlja bio je ukinut nakon razdvajanja Crkve i države, te ponovo vraćen 1926. godine. Održavala se i služba povodom smrti predsjednikâ.
Tradicija da francuski državni poglavari, sada predsjednici, nose naslov lateranskoga protokanonika službeno je oživjela 1957., kada predsjednik René Coty osobno odlazi u Rim preuzeti tu službu. Njegov su primjer slijedili Charles de Gaulle, Valéry Giscard D’Estaing, Jacques Chirac, Nicolas Sarkozy i Emmanuel Macron.[13] Sarkozy je tom prigodom održao govor, naglasivši da su francuski korijeni kršćanski, što mu je u laicističkim krugovima zamjereno i predbacivano. S druge strane, Georges Pompidou, François Mitterrand i François Hollande odlučili su ne ići na Lateran, iako se nisu odrekli kanoničke titule.[14]
Činjenica da su bili protokanonici bazilike koja je „majka i glava svih crkava Rima i svijeta“, nije previše utjecala da pojedini francuski kraljevi žive koliko-toliko krjeposniji javni život (jedan od njih imao je barem 15 poznate izvanbračne djece s pet različitih žena). Ni pojedinim predsjednicima, nepopustljivim socijalistima, koji su nastojali smanjiti prisutnost Crkve i vjere u javnom životu, nije smetalo kititi se tim naslovom.
Stav Elizejske palače danas jest da je naslov jednostavno „dio paketa“ koji pripada državnom poglavaru, u kojem ulaze kanonikati u nekoliko (prvo)stolnih i zbornih crkava, i koji se ne može odbiti. „To je počasna i povijesna titula, koja nema nikakvu duhovnu dimenziju“, rekli su iz predsjedničkoga ureda prije nekoliko godina.
Titula lateranskoga protokanonika nastala je iz ne osobito duhovnih ili vjerskih razloga. U posljednjim desetljećima, nose je osobe koje duhovnost i vjera malo ili nikako i ne zanimaju. Francuska državna uprava vidi je samo povijesnom titulom i eventualno diplomatskim elementom u odnosima sa Svetom Stolicom. Unatoč svemu, titula je kroz stoljeća donosila duhovne plodove, iz tolikih Misâ i molitavâ uzdignutih za Francusku iz Laterana.
U Francuskoj se i danas u crkvama sklonim tradiciji, svake nedjelje pred kraj Mise pjevaju riječi stare kraljevske himne: Domine, salvam fac Galliam et exaudi nos in die qua invocaverimus te! [Gospodine, spasi Francusku i usliši nas u dan u koji te zazovemo!][15]
Preostaje kršćanska nada da će molitva biti uslišana, i da će se jednoga dana čuti jasan i potvrdan odgovor na pitanja koja je postavio sv. Ivan Pavao II. u Parizu: „Francuska, najstarija kćeri Crkve, jesi li vjerna obećanjima sa svoga krštenja? Francuska, kćeri Crkve i učiteljice narodâ, jesi li vjerna, za dobro čovjeka, savezu s vječnom mudrošću?“[16]
Mario Glibić
[1] Maguelonne de Gestas, Pourquoi dit-on que la France est «fille aînée de l’Église»?, Le Figaro [poveznica]
[2] Gerhard Eger, Knights and Emperors in Papal Matins of Christmas [poveznica]
[3] Reginald Maxwell Woolley, Coronation Rites, Cambridge, 1915., str. 53-54.
[4] Gerhard Eger, “L’Évêque du dehors”: The French King as Bishop in the Use of the Royal Chapel at Versailles and of the Holy Sepulcher (1) [poveznica]
[5] Gerhard Eger, “L’Évêque du dehors”: The French King as Bishop in the Use of the Royal Chapel at Versailles and of the Holy Sepulcher (1) [poveznica]
[6] Marc Bloch, The royal touch; sacred monarchy and scrofula in England and France, Routledge & K. Paul, London, 1973., str. 225.
[7] En direct du sacre de Charles X grâce au peintre Nicolas Gosse [poveznica]
[8] Povijesni podatci prema: G. Constant, Chanoine P. Fiel – Le Chapitre du Latran et la France, Revue d’histoire de l’Église de France, 1935, br. 91, str 248-250
[9] W.K. Prinz von Isenburg, Europäische Stammaffel, Verlag von J.A. Stargardt, 1960., Band II, tabele 14-17, 30-31
[10] Anne-Aël Durand i Samuel Laurent, Pourquoi le président français devient-il chanoine de Latran ?, Le Monde [poveznica]
[11] The Last Will and Testament of Louis XVI [poveznica]
[12] Les liens particuliers entre la France et le Latran, Vatican News [poveznica]
[13] Arcibasilica Papale San Giovanni in Laterano, Il Capitolo Lateranese [poveznica]
[14] Durand i Laurent, op. cit.
[15] Izvorno: Domine, salvum fac regem et exaudi… [Gospodine, spasi kralja i usliši…].
[16] Propovijed pape Ivana Pavla II. u uzeltištu Le Bourget, 1. lipnja 1980. [poveznica]
Prijevod natpisa na spomeniku Henriku IV. u Lateranskoj bazilici:
Za vrhovnoga svećenika Pavla V.,
Henriku IV., posve kršćanskomu kralju Francuske i Navare,
po pobožnosti uz Klodovika,
po raznolikosti bitaka uz Karla Velikoga,
promicatelju širenja vjere poput svetoga Ljudevita,
ovaj bronačni kip
pobrinuše se postaviti
Kaptol i kanonici presvete Lateranske bazilike
u znak zahvalnosti.
Charles de Neufville d’Halincourt,
kraljevski orator, 1608.
