Četvrtak, 7 srpnja

Govor na Gori (Mt 5-7)


Matejevo Evanđelje sadrži 5 govora a svaki od njih je obilježen drugim tematskim interesom. Govor na gori (Mt 5-7) je prvi i najvažniji jer u njemu su trasirane temeljne linije Kraljevstva kojeg je Isus došao navijestiti. Od prvih vremena kršćanstva, a isto tako i danas, ova tri poglavlja prvog Isusovog govora prema sv. Mateju žarište su koje je zapalilo plamen Evanđelja u mnogim srcima; ovaj govor je, kaže se, Evanđelje Evanđelja! Na početku svog Evanđelja Mt je želio iznijeti temeljne odrednice Kraljevstva u svjetlu kojih treba promatrati sve ostalo što slijedi.

Mnoštvo je nakon Govora ostalo zaneseno njegovim naukom (7,28-29), ne kao onaj tko nazoči nekakvoj akrobatici ili kad od smrtne opasnosti ostane bez daha: zaprepaštenje dolazi od onog božanskog, od njegovog autoriteta koji proširuje horizonte, vodi duh u nepoznate i neslućene predjele, ali istovremeno od jasnoće i oštrine zahtjeva Božje riječi koja prodire u dubine srca. Prvi su slušatelji morali, a i danas će svatko tko pažljivo pročita ove Isusove riječi, osjetiti da je baš tu negdje domovina duše, da je to po mjeri čovjeka i zato je Govor na gori neodoljivo privlačan. No, s druge strane, čovjek osjeti i zahtjev: život kakvog je opisao Isus u svom Govoru odiše tako čistim duhom da svatko od nas kad stane pred njega mora sebi priznati da se osjeća nedoraslim, premalim i nedostatnim u odnosu na velebni nacrt života u duhu Kraljevstva Božjeg. Tako je uvijek kad čovjek dođe u dodir s onim božanskim: neodoljivo je lijepo, dobro i privlačno ali se čovjek osjeća neprikladan i nedostojan.

Prvo što ćemo reći za neke će možda biti šokantno, no presudno je važno za stav prema Govoru na Gori. Naime, sve glavne crte i naglasci u Govoru su već otprije poznati; on skoro da ne donosi ništa novo! Sve je to manje-više sadržano ili u SZ (Isus je tu čak potvrdio starozavjetnu nauku, usp. 5,17-19), u rabinskim spisima ili u naučavanju mudraca raznih kultura diljem svijeta!

Pa zašto je onda Govor Evanđelje Evanđelja kad nije originalan? Ono što je kod evanđeoskog Govora jedinstveno u odnosu na sve druge govore u kojima se spomenulo ponešto od sadržaja Govora na Gori jest to što sv. Mt želi reći da ga je izgovorio ne netko tko bi se samo bavio tako uzvišenim mislima, nego netko tko je u sebi nosio duh tog novog svijeta kojim odiše Govor na Gori! U Isusu je taj svijet postao stvarnost. Prestao je biti samo ideal i postao je mogućnost za čovjeka, za konkretni čovjekov život.

I baš zato što nije “originalan”, baš je zato veličanstven: uzvišene misli zajedničke pripadnicima raznih kultura i religija, možemo reći ono što ljudski duh nekako intuitivno osjeća, prema čemu se proteže i stremi i svjesno i nesvjesno, baš se to približilo – ostvarilo se u Isusu Kristu. Ono što je duboko ljudsko, što čovjek osjeća i plemenitim ali istovremeno i teškim za ostvariti, za što možda sumnja da će se ikada obistiniti, to se već dogodilo, to više nije nemoguće – Isus je to živio! Ono o čemu čovjek može samo čeznuti, ostvario je Sin Božji (usp. 3,17; 27,54). Ono čega čovjek nema, to mu je Isus donio.

Iz ove perspektive drugačije zvuče Isusove riječi: …približilo se Kraljevstvo nebesko (4,17). One ne govore o nečem što bi moglo biti jako dobro, ali još nam nije moguće doći u dodir s time. Grčki perfekt h;ggiken h` basilei,a tw/n ouvranw/n engleski (KJV) npr. prevodi at hand tj., pri ruci. Zamislite kako izgleda kad kažemo prinijeti šibicu buretu baruta: upravo to znači u Mt evanđelju izraz približilo se Kraljevstvo nebesko! Evanđelje Božje je snaga Božja (usp. Rim 1,16), snaga koja je ušla u ovaj svijet! Ono je kadro promijeniti čovjekovo srce i otvoriti mu nove horizonte.

Na koji se način to događa? Upravo u tome leži posebnost, tajna Govora na Gori. Naime, Mt govori u 4,23 i u 9,35 kako je Isus propovijedao Evanđelje o Kraljevstvu nebeskom. Prema zakonu literarnog postupka inkluzije, to znači da negdje između 4 i 9 poglavlja Isus propovijeda Evanđelje o Kraljevstvu. Pošto osim Govora na Gori Isus ne uzima riječ na dulje vrijeme u obliku govora, znači da se Evanđelje Kraljevstva propovijeda baš u našem Govoru na Gori. No, baš sad dolazimo do glavnog iznenađenja: Govor na Gori uopće ne izgleda protkan temom Kraljevstva, naprotiv zaokupljen je uputama o ponašanju, etičkim principima, reklo bi se učevno. Što to znači?

To znači da je u Govoru na Gori, iako se ne govori direktno o Kraljevstvu, ono predstavljeno na poseban način. Kad Isus govori čini ovo, ili čini ono onako, ili nemoj činiti to nisu uvjeti ulaska u Kraljevstvo; to je već navještaj Kraljevstva! Isusova naredba je već sadržaj poruke jer onaj tko tko prihvati riječ poruke, taj već počinje živjeti Kraljevstvo – već je ušao u nj! Drugim riječima, kad čujem Isusovu riječ u Govoru na Gori, kad je u tišini svoga srca slušam, kad joj do kraja otvorim srce i odlučim svoje korake učiniti u duhu te riječi, onda u mene ulazi snaga Božja i lomi snagu grijeha, a čovjek se puni novom energijom. I kao što je Isus, jer je u sebi nosio Kraljevstvo, tom silom izvodio čudesa i izgonio zloduhe, tako će čovjek koji primi riječ u sebe pustiti silu Kraljevstva (=zapaliti onu šibicu kraj bureta baruta) koja će se onda očitovati u čistoći srca, milosrdnom srcu, sposobnosti tvoriti mir u sebi i oko sebe…

Kao što je Isus jednom rekao: Ako je po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama Kraljevstvo Božje (12,28), isto tako ako čovjek živi čistim srcem da ne poželi tuđu ženu, ako je miroljubiv i milosrdan da može oprostiti svojoj ženi, onda je u njemu Kraljevstvo jer Duh Božji djeluje u njemu i očituje Božju snagu. Ovdje je važno za istaknuti to što čim čovjek prihvati Isusovu riječ u Govoru u njega ulazi Kraljevstvo: ta dinamika, to događanje Kraljevstva u njemu stvara nove poticaje i nova zadovoljstva. Živjeti prema preporukama Govora na Gori zato ne znači zatvoriti se sreći; prisutnost Kraljevstva čovjeka uvodi bogatstvo blaženstava koja će svojom snagom u promijenjenom srcu stvarati nove doživljaje sreće. Mislim da se više ne može reći o onom blaženstvu što će ga čovjek doživljavati, za više treba ostvarivati Isusovu riječ, treba akcija!

Vidite kako je mudrost Božja lijepo uredila stvari: djela su ona po kojima ćemo biti suđeni na posljednjem sudu (usp. 25,31-46). A djela su ona, vidjeli smo maloprije, po kojima Kraljevstvo ulazi u čovjeka, mijenja ga i snaži iznutra. Dakle, u djelima je sve: sadašnji dodir s Kraljevstvom, blaženstvo koje iz toga proizlazi te odluka o vječnoj sudbini. Mudrost je to doista lijepo uredila jer naša su djela nešto što nam je svakodnevno, što nam je tako blisko, nešto što bez muke možemo kontrolirati. Ta svakodnevna, jednostavna djela koja ništa ne koštaju mogu donijeti tako puno. Ta mala djela mogu sve promijeniti; po njima ćemo postati sretni! Tu je dodir Božje mudrosti i Radosne vijesti; time Isusova riječ, pa i u svojoj etičkoj dimenziji, postaje Radosna vijest – i za sadašnjost i za vječnost! To nije moralni imperativ koji opterećuje nego oslobađa i raduje, jer svaka čovjekova akcija u duhu Govora postaje očitovanje Božje snage i korak više u čovječniji svijet, u vlastito čovještvo. Postaje jedna mala pobjeda.

 Pa kakva su to djela koja nam Isus predlaže u Govoru na Gori? Ona su, kao što smo već natuknuli, prije svega važna. Cijeli završni dio Govora (7,13-27) je posvećen važnosti djela. U bezbroju ponuda, na bespućima životnih nesnalaženja i izgubljenosti djela su onaj siguran putokaz uskog puta prema životu (7,13-14), ona su sam život jer u naše vlastito postojanje puštaju Božju silu i svjetlo.

Mt 7,15-20

Djela su pouzdan znak za prepoznavanje lažnih proroka i nazovi prijatelja (7,15-20). Kako provjeriti istinitost riječi pojedinih velikana? Kako raspoznati ispravnost nečijeg govora i mudrosti? Isus poziva na provjeru u praksi; zapravo je sretan kad god pokuša provjeriti snagu Njegove riječi jer će ona sigurno donijeti plod.

Mt 7,21-23

Činjenje djela kojima se vrši volja Oca nebeskoga je veće i više od proroštava, pa i od egzorcizama i činjenja čudesa (7,21-23). Mnogi će se, makar su činili djela od kojih je zastajao dah, ipak na kraju pokazati neprikladni za Kraljevstvo Božje – nisu činili djela koja želi Otac, nisu u svoj život puštali Božju snagu i onda njome oplemenjivali ovaj mnogo čime izranjeni i mnogo čega potreban svijet.

Tko je mudar pred najmudrijim, pred Bogom; tko će položiti ispit mudrosti pred samom Mudrošću? Mudar čovjek je onaj tko sluša Isusove riječi u Govoru i izvršava ih (7,24-27); onaj tko svoj život učini makar i malom ali ipak oazom svježine Kraljevstva u ovoj pustinji… Oaze u kojoj će se mnogi žedan i gladan poštenja, ljudskosti, plemenitosti nasititi. Blago nama ako se naš život postane mjesto u kojoj će svatko moći doživjeti svježinu Kraljevstva! To je najvažnije čudo koje možemo ostvariti u svom životu, za sebe i za druge… Pustiti Kraljevstvo Božje u svoj život!

A koja su to djela pomoću kojih to postaje ostvarivo? Od kojih je to djela sazdano stablo dobrih plodova; koja su to djela nerazoriva stijena za podizanje zgrade života?

U Blaženstvima (5,3-16), prvom dijelu Govora na Gori, Isus daje prvu odrednicu tih djela. Pažljiv čitatelj će primijetiti da se tu radi o vrlo posebnom načinu djelovanja. Tu se govori o nekim situacijama (pritiješnjenost, progonjenost, vrijeđanje) s jedne i o stavovima na drugoj strani (siromaštvo u duhu, poniznost, glad i žeđ za pravdom, čistoća srca). Kad pogledamo Blaženstva vidimo da se, premda je ponegdje riječ o konkretnom djelovanju, ipak prije svega riječ o djelovanju srca, radi se o trajnom načinu življenja koji proizlazi iz srca koje je primilo navještaj Kraljevstva, koje osjeća njegov neodoljiv zov i snagu. Predajući se s povjerenjem tom djelu Božjem u sebi, srce prema Božjoj riječi biva nadahnuto na siromaštvo u duhu, na poniznost, blagost, sposobnost podnijeti nepravdu i progonstvo ali ne samo kao žrtva nego kao suradnik i stoga su-pobjednik s Kristom. Ono svjetlo koje daje nadahnuće Božje riječi, čovjek prima i čuva kao i tu riječ. Koliko je to Isusu bilo na srcu, koliko on sam u to vjeruje govore njegove riječi: Vi ste svjetlost svijeta (5,14). Teologija se obično divi Iv kad Isus kaže da je On svjetlo svijeta (usp. Iv 8,12). Ovdje Isus ide i dalje: i mi smo svjetlost svijeta ako Kraljevstvo kojeg je Isus nosio u sebi mi pustimo u naš život! Evo koliko je Isus u to uvjeren, koliko mu je do toga stalo; ono što je najveća njegova snaga, tajna njegove osobe to daje nama.

Temeljni stavovi – djela srca koja je Isus istakao u Blaženstvima, očitovat će se u konkretnom životu. Umjesto da se srdi (5,21-22) Isusov će učenik biti mirotvorac (5,23-26), i, ako je drugi srdit, on će pristupiti da se uspostavi mir! Mir i radost su važniji od rasprave tko je u pravu: koliki do smrti traže tko je bio u pravu i ne nađu, a život prožive bez mira i radosti? U pravu je onaj tko tvori mir (5,9).

Umjesto pogleda koji traži užitak u tuđem (5,27-30), čisto srce traži svijetao pogled, uči kako će Božjim okom gledao ovaj svijet jer će tek taj pogled pružiti puni užitak: nitko ne uživa više gledajući ovaj svijet i ne raduje se više nego njegov Stvoritelj. Tek čisto srce može svijet gledati bez zatamnjenja, svijetlim i jasnom pogledom koji daje duboku radost i mir; iz toga onda lako poteče hvala Stvoritelju. Zato se često događa da smireno lice vrtlara pokazuje da on više uživa u vrtu nego njegov pravni vlasnik, bogataš koji posjeduje tisuće hektara, ali ih ne vidi dobro; siromašan pokraj svega jer mu je srce zatamnjeno!

Dvoje supružnika čistog neće imati potrebu za rastavom braka (5,31-32). Neće se dogoditi da posegnu za drugom osobom zbog požudnog oka. Ako se i dogode teški periodi mirotvorno i milosrdno srce uvijek će naći rješenje. Onaj tko se nije previše uzdizao i vrijeđao nego je bio krotak ne mora razmišljati kako pristupiti i tražiti oproštenje za nepromišljeno nanesene uvrede, i zato će lakše uspostaviti mir.

Siromašan duhom svjestan je da nema pravu vlast ni nad svojom glavom pa neće ići preko svojih granica i garantirati onim što nije njegovo – kleti se nebom i zemljom (5,33-37). Svjestan je tko je Gospodar neba i zemlje (5,35) i zahvalan je gost Njegove dobrote i zato neće svojim bahatim govorom zagađivati ovaj svijet makar se to činilo probitačnim. Svoju sreću očekuje samo iz Njegove ruke.

Gladan i žedan pravednosti neće se opirati Zlomu (5,38-42). Mogućnost uspostavljanja pravde putem naloga okrenuti drugi obraz (5,39) najbolje je pokazao sam Isus. Nakon što ga je pljusnuo jedan od slugu Velikog svećenika (usp. Iv 18,22), Isus ne okreće drugi obraz ali traži od počinitelja da obznani njegovu krivicu (Iv 18,23); to je prvi i nezaobilazni korak prema utvrđivanju pravde. Počinitelj nije shvatio, ostao je u mraku i mržnji. No, Isusova žeđ za pravednošću, zbog koje i s kojom je i umro na križu (19,28) išla je za tim da i tom nasilniku podari oproštenje – i za njega je Isus umro; pripadao je onima koji ne znaju razlikovati desno i lijevo (usp. Jon 4,11).

Kako prema progoniteljima i mrziteljima (5,43-47)? Prethodni odlomak o opiranju zlome (5,38-42) i ovaj slični su po problematici no ovdje se posvećuje veća pažnja polazištu za rješenje teškoće. Ključ rješenja leži u perspektivi iz koje gledamo. Iz perspektive emocija te sa vremenske distance od 1 minute i 1 metra od nasilja čovjek instinktivno posiže za načelom oko za oko, zub za zub. No, pošto ni Bog nas ne sudi iz te perspektive nego iz perspektive vječnosti i beskrajno je strpljiv jer želi nas odgojiti i osposobiti za vječnost, onda i čovjek koji je upio duh Kraljevstva počinje mijenjati perspektivu. Jer je sin oca nebeskoga, počinje gledati kao i Otac (5,45). I uviđa: vidi braću zamračenih umova, uspaljenih strasti i zapjenjenih usta – ali braću! I makar ga oni ne priznaju za brata i progone ga, on je svjestan da ih oba kao svoju djecu gleda Otac nebeski. I u snazi Očeve ljubavi poduzima naizgled nemoguću misiju mirotvorstva. Zato je mirotvorac sin Božji (usp. 5,9), a kao sin zna da njegov trud, a možda i žrtva, nije uzaludan i da ne može propasti; ako se i čini da sve više i više tone, zapravo je sve bliži putu kojim hodi Sin Božji, sve je više pridružen njegovu križu.

Treći dio Govora na Gori (6,1-18), pravednost u tajnosti pred Bogom, izrasta iz čistoće srca. Milostinja, molitva i post nisu za stjecanje ugleda i društvene pozicije. Tko je žedan pravde, traži je samo u Bogu jer je dalje neće naći u punini, tko je čistog srca gleda samo u Boga koji ga ispituje u tajnosti, ne imajući obzira prema mišljenju ljudi. Takvo sinovsko predanje Ocu će u zajednici onih koji ga žive i zajednički zazivaju Oče naš (6,7-15) među njima tvoriti povjerenje i zajedništvo, veze koje će biti izvor nade i utjehe; tu će već osjetiti početke novog svijeta!

Četvrti dio Govora na Gori (6,19-34) izlaže djela u svjetlu Kraljevstva kao jedinog kriterija u izboru različitih postupaka. Ovdje je u pitanju odnos prema materijalnim dobrima i briga za njihovo pribavljanje. Daleko od preporuke nezalaganja u stjecanju dobara, Govor gleda na unutarnji aspekt problema: gdje ti je blago ondje će ti biti srce (6,21). Jer koliko god malo netko posjedovao, još uvijek može prema njemu imati krivi odnos; čak i zalogaj kruha čovjeku može biti krivo blago – kad je to došlo u pitanje, Isus se znao odreći čak i zalogaja kruha (usp. 4,1-11). Ako čovjek ima pravi stav, onda ni imućnost nije opasnost jer onaj tko je siromašan duhom će znati nahraniti gladnoga i odjenuti gologa.

Peti dio Govora (7,1-12) prvo osvjetljava zlo koje postoji u osuđivanju drugoga: sin koji je svjestan da od Oca nebeskoga dobija na dar kruh sigurno neće pružiti drugom čovjeku zmiju osude ili cinizma. Dakako, takav stav će doći iz krotkog srca (5,5): ono će dobiti ne samo kruh nego i zemlju u baštinu. Koliko kvalitetan sud o biserima mogu dati svinje, ili o svetinjama psi? Kako svijet, koji ne želi primiti riječ Božju i doživjeti njezinu snagu, svjetlo i radost koju pali užiže u duši, može suditi o blagodati po Evanđelju? Onima koji slušaju srž, Evanđelje Evanđelja – Govor na Gori, Isus poručuje da blago Kraljevstva koje primaju po slušanju i vršenju Njegove riječi ne izlažu sudu nekompetentnih osoba, da se ne zbune kad ih budu ismijavali. Želi ih učvrstiti u svijesti da su primili na dar dragocjeni biser koji treba zahvalno ali ponosno čuvati i širiti dalje – oni su svjetlo svijeta (5,14).

(Posljednji, šesti dio Govora (7,13-27) smo dotaknuli odmah na početku govoreći o važnosti djela)

Što reći na kraju? Sigurno je velika radost koju osjete oni koji u svom životu vrše riječi ovoga Isusovog Govora jer osjete kako milost Božja u njima pobjeđuje starog čovjeka i kako u njima samima sviće jedna nova zora. Ta radost dobiva nove kvalitete u zajednici, kad se susreću oni koji to u sebi doživljavaju svaki za sebe. Jednostavno osjećaju kako oko njih polagano ali sigurno nastaje novi svijet u kojem smiješ biti čovjeku čovjek, u kojem se ne moraš bojati prijevare, u kojem ćeš biti shvaćen i prihvaćen čak ako si i najgori zločinac jer ljudi oko tebe vide da su djeca Oca nebeskoga i da si to isto tako i ti, i zato će ti činiti dobro kao i Otac nebeski (5,44). To je novi svijet koji nastaje snagom riječi Govora na Gori. To je svijet kojeg Gospodin želi da počne i u nama i između nas.

Dok se možda čini kako su u svijetu glavni veliki i moćni; da sve kroji snaga novca i utjecaja, mali čovjek se može osjećati zapostavljen, bespomoćan i izgubljen, izguran na rubove društva i ljudskosti, beznadan, pušten da životari u svojoj materijalnoj i ljudskoj bijedi. No, u stvarnosti nije tako! Već je netko dobro primijetio da i bogati plaču! Novac i moć mogu puniti štošta, ali ne pune srce. Govor na Gori jest priključak, vrata novog svijeta. O njemu se govoriti ne može, teško ga je dočarati. Samo onaj tko počne vršiti Isusovu riječ a pogotovo kad se nađe među drugima kad se budu susretali nošeni tom riječju, samo taj će razumjeti zašto je Isus govorio o propadljivom i nepropadljivom blagu (6,19-21); zašto tražiti najprije Kraljevstvo jer ono donosi sve ostalo (6,31-34).