Iskustvo Božje ljubavi u sakramentima

Sveti Ivan apostol i evanđelist u svojoj Prvoj poslanici kaže kako Boga nikad nitko nije vidio, ali nam svjedoči da ga je Jedinorođenac objavio. U tom svjetlu možemo, kao ljudi vjere, imati iskustvo Božje prisutnosti i bez jasne Njegove vidljivosti, a to osjećamo na različite načine: u molitvi, sabranosti, u promatranju prirode, u komunikaciji s drugim ljudima itd., no najsnažnije iskustvo Boga zbiva se po sakramentima, kao vidljivim znakovima Njegove neizmjerne ljubavi.

Zato sakramenti u Katoličkoj Crkvi imaju svoju posebnu vrijednost, odnosno tolika njihova uzvišenost traži da ih se nipošto i nikada ne banalizira, niti im se pristupa magijski, nego da ih se uvijek gleda u svjetlu zahvalnosti za Kristovo djelo otkupljenja. Štoviše, oni uprisutnjuju Božju milost u nama i posvećuju nas, te nam time bivaju jasan znak Božje prisutnosti.

Da bismo razumjeli značenje sakramenata, dobro je napraviti određenu usporedbu sa znakovima i simbolima, kao i vidjeti njihovo značenje i ulogu u svakodnevnom životu i u životu Crkve.

Znakovi su redovito dogovoreni i služe za lakše sporazumijevanje, a označavaju istu zbilju o kojoj govore. Drugim riječima, znakovi redovito funkcioniraju na način da se određenom skicom, riječju, jednostavnim crtežom ili na neki drugi način nešto skraćeno označi, umjesto da se piše cijelo objašnjenje. Tako se npr. prometni znak u obliku trokuta vrhom okrenuta prema dolje, a koji je uokviren crvenom bojom čita: raskrižje s cestom s prednošću prolaska, a crveni znak u osmerokutu unutar kojega velikim slovima piše stop čita: obvezno zaustavljanje. Umjesto, dakle, samih riječi, prema dogovoru, koristi se naznačeni znak i nema nikakvo drugo značenje unutar sustava prometnih znakova. Na sličan način možemo govoriti i o nekim drugim znakovima, kao što su npr. semaforske šifre, Morseova abeceda, Brajevo pismo, signalizacija zastavicama itd. Tu se mogu, u određenoj mjeri, pridodati i npr. geste uljudnosti, kao što su naklon, skidanje šešira, ljubljenje prstena, darivanje cvijeta, stavljanje prstena drugoj osobi itd.

U Crkvi postoje mnogi znakovi i njih je dobro poznavati. Tako npr. imamo cijeli niz stilski različitih križeva koji nešto označavaju. Primjerice, po položaju uspravne i poprečne osi razlikujemo latinski od grčkoga križa, pri čemu je sjecište dviju osi kod grčkoga križa u sredini, a kod latinskog poprečna os siječe uspravnu iznad sredine. Poznavanje toga lakše će nam npr. pomoći pri prepoznavanju pripada li nešto pravoslavlju ili katoličanstvu. Također, latinski križ okrenut naopačke označava Petrov križ, jer je sv. Petar razapet okrenut glavom prema dolje. Križ svetoga Andrije, Petrova brata, ima izgled iksa, jer je taj apostol opet razapet na križu toga oblika. Nadbiskupski križ ima jednu poprečnu os više, a papinski još jednu više, itd.

Možemo primijetiti da se i u Svetom pismu koriste mnogi znakovi. Tako je danas dovoljno podsjetiti na neke znakove da bismo znali o kojoj se biblijskoj zgodi radi. Primjerice, golub na Isusovu krštenju je bio znak Duha Svetoga, a glas koji se začuo znak da je Krist Mesija. Pet kruhova i dvije ribe nas asociraju na događaj kada je Isus nahranio 5.000 ljudi, kruh i vino nas podsjećaju na ustanovljenje euharistije, pretvaranje vode u vino na Kristovo prvo čudo u Kani Galilejskoj, Juda je poljupcem izdao Isusa, pijetao je triput zapjevao kad je Petar zatajio Isusa, Krist je kao znak posebne ljubavi i služenja drugima oprao apostolima noge, itd.

Uz to, u Crkvi, posebno u liturgiji, imamo niz znakova i gesti, koje imaju svoje značenje i dobro ih je poznavati. To se odnosi npr. na znak križa koji često pravimo, na križanje blagoslovljenom vodom prilikom ulaska u crkvu i izlaska iz nje, na pravljenje tri križića kod navještaja evanđelja, a također se odnosi i na klečanje, stajanje, sjedenje, prostraciju i druge geste kojima obiluje bogoslužje.

Simboli imaju još dublje značenje od znakova. Oni su redovito povezani s nekom vrjednotom ili osobom, a religiozni s Bogom. Koji put se neće jasno moći vidjeti razlika između znaka i simbola, a isto tako nešto se nekome može činiti kao znak, a drugome simbol. Primjerice, križ može biti i znak i simbol. Kao znak, odnosi se npr. na navedene razlike između latinskoga i grčkoga križa, kao znak za crkvu na topografskoj karti i slično, ali istovremeno križ je i simbol vjere, mučeništva, Kristova djela otkupljenja, vjere u uskrsnuće itd. Isto tako riba je znak po kojem su se prepoznavali prvi kršćani, ali ona je i simbol, jer u sebi krije akronim Isus Krist Božji Sin Spasitelj, a kao takav simbolizira spremnost prvih kršćana na mučeničku smrt iz ljubavi prema Kristu. Kruh i vino na svetoj Misi simboliziraju Kristovu žrtvu, odnosno Njegovo Tijelo i Njegovu Krv, uskrsna svijeća simbolizira uskrsloga Krista i nadu u vječni život, križ, sidro i srce simboliziraju bogoslovne kreposti: vjeru nadu i ljubav, itd.

Sakramenti imaju još jednu dublju razinu u odnosu na simbole, odnosno oni uprisutnjuju Božju milost i utiskuju nam je u dušu. Kao takvi, oni su snažni svjedoci Božje prisutnosti u skrivenosti, kako to i kaže najjednostavnija i najljepša definicija sakramenata: oni su vidljivi znakovi nevidljive Božje milosti. U Crkvi ima sedam svetih sakramenata: krst, potvrda, euharistija, pomirenje, bolesničko pomazanje, sveti red i ženidba, a po svakom od njih Bog nas obdaruje posebnim milostima, pod uvjetom da se želimo otvoriti toj Božjoj ljubavi.

Osim sedam svetih sakramenata, možemo govoriti o Kristu kao prvom Sakramentu ili Prasakramentu. On je, naime, za svoga života bio svojim suvremenicima vidljiv, ali svojim božanstvom skriven. Zato kažemo da je Krist sakrament Boga. Na isti način možemo reći i da je Crkva sakrament Krista. Naime, Krist više nije vidljiv na zemlji, ali je vidljiva Crkva, zajednica vjernika koja nastavlja Kristovo poslanje.

Crkva kao sakrament Krista ima svoje svete sakramente i po njima uprisutnjuje Božju ljubav. Oni prate cijeli čovjekov život i osnažuju ga u važnim trenucima. Tako u blizini trenutka nečijega života – rođenja – Crkva nudi sakrament krsta, po kojemu se kršteniku briše istočni grijeh, postaje član Crkve i dijete Božje. U vrijeme značajnije socijalizacije djeteta Crkva nudi sakrament zajedništva – euharistiju, u vrijeme previranja u mladenaštvu – potvrdu, u vrijeme preuzimanja izravnijih obveza u društvu – ženidbu i sveti red, kod iskustva bolesti – bolesničko pomazanje, a kod iskustva grijeha – pomirenje.

Sakramenti imaju snagu istinskoga susreta Boga i čovjeka. Bog se spušta u našu životnu stvarnost i posvećuje ju, a mi svojim odgovorom na Božju ljubav rastemo u milosti Božjoj. Zato je važno otkrivati Božju ljubav u tim otajstvima skrivenosti, a posebno dozvoljavati da nas Bog osnažuje po sakramentu euharistije i ispovijedi, kojima možemo redovito pristupati i hraniti se Božjom prisutnošću.