Isusovački molinizam i dominikanski banjezizam

Status quaestionis – Što je posrijedi? Teološka se rasprava zametnula početkom 16. stoljeća o tome koliko utječe milost Božja, a koliko slobodna volja ljudska na čovjekovo spasenje. Je li čovjek od Boga predodređen za spasenje, bez obzira na njegovo moralno ponašanje, koje izvire iz njegove slobodne volje? I kolika je njegova moć i snaga u svemu tom procesu? Koliko i kako Bog sudjeluje, koliko i kako čovjek sudjeluje? Koji je postotak Božji, koji je postotak ljudski? Rasprava je potrajala barem tri stoljeća, a nije se još uvijek razriješila. Bog zna i hoće li. Lutherov je protestantizam nastao iz te problematike naučavajući zabludu da je potrebna samo milost, samo vjera – sola gratia, sola fides – bez obzira na ljudsku slobodnu volju i ljudska zaslužna ili nezaslužna djela.

Isusovački teolozi, Robert Bellarmino, Franjo Toledo, Franjo Suarez, Leonard Lessius željeli su uskladiti slobodnu volju ljudsku s uspješnom milošću Božjom. Oni su naučavali da postoje tri vrste Božjega znanja:

• znanje jednostavne inteligencije,
• znanje gledanja ili vizije i
• „srednje“ znanje, koje za objekt ima ne samo stvari koje su se dogodile ili koje će se dogoditi, nego i one koje bi se dogodile kada bi postojali određeni uvjeti (tzv. futuribilia).

Po tim auktorima, Bog ima i ovo „srednje“ znanje tih budućih dogodivih, futuribilnih stvari, koje se inače ne će nikada dogoditi. Po tom „srednjem“ znanju, Bog unaprijed zna sve ljudske zasluge i nezasluge, koje su se postigle suradnjom ljudske volje s božanskom milošću. Najprije prethodi milost, zatim odlučuje volja: ako volja pristane, milost postaje učinkovita; ako li ne pristane, nema milosti zbog čovjekove nesuradnje. Tu je nauku sustavno izložio Luis de Molina (1535.-1600.), španjolski isusovac, profesor u Lisabonu.^[1] (Portugal je bio u personalnoj uniji sa Španjolskom od 1580. do 1640.).

Ali malo nakon toga španjolski dominikanac, Domingo Bañez (1528.-1604.), profesor u Salamanci, ispovjednik sv. Terezije Avilske kroz 20 godina (1562.-1582.), u svom je djelu iz 1588. godine^[2] izložio suprotnu nauku: Postoji fizičko predodređenje, koje Bog utiskuje u ljudsku slobodnu volju za djelovanje. Učinci su toga predodređenja neprevarljivi. Kada to postoji, odmah djeluje učinkovita milost Božja uz koju ljudska slobodna volja mora pristati. On, dakle, naučava da ljudska volja slobodno djeluje pod fizičkim predodređenjem, tako da je Bog izabrane predodredio za svoju slavu prije predviđenih zasluga. Za njim se poveli i drugi dominikanci.

Kontroverzija se tijekom vremena razmahala cijelom Europom po sveučilištima. Rasprave ili točnije optužbe lete na sve strane i sa svih strana. Da tomu jadu doskoči, papa Klement VIII. (1590.-1605.) ustanovi u Rimu Kongregaciju o pomoćima milosti (Congregatio de Auxiliis Gratiae). Osam prelata i doktora raspravljahu devet godina (1598.-1607.), s uključenjem oba slavna crkvena Reda, i isusovačkoga i dominikanskoga, samo da se odgovori na pitanja: Kako je milost Božja učinkovita? Zašto je neprevarljiva? Pokreće li Bog volju iz fizičkoga predodređenja ili Bog zna iz „srednjega“ znanja što će čovjek učiniti? Članovi Kongregacije umirahu, a rješenja se problema ne nazirahu.

Talijanski isusovac, teolog i crkveni naučitelj kard. Robert Bellarmino (1542.-1621.) napisa Papi privatno pismo preporučujući mu ili da ostavi problem neriješenim, ili da dopusti teološku slobodu u raspravljanju ili da sazove Koncil koji bi definitivno riješio stvar. I dobrohotno navede dva neugodna papinska primjera.

Prvi: papa Ivan XXII. u govoru 1331. godine ustvrdi da ljudske duše ne uživaju blaženo gledanje prije uskrsnuća tijela (pa tu nauku sam opovrže prije smrti), a njegov nasljednik, Benedikt XII., to krivo naučavanje oštro osudi bulom Benedictus Deus, 1336.

Drugi primjer: papa Siksto V. (1585.-1590.) zaželje izdati pročišćen tekst Biblije Vulgate, pa 1590. godine objavi Sveto Pismo s toliko pogrješaka da njegov nasljednik, sam taj Klement VIII., zabrani daljnje objavljivanje, a naredi da se objavljeni primjerci Biblije spale. Unatoč tim tada svježim upozorenjima, Klement VIII. odlučno proslijedi raspravu o milosti i slobodnoj volji da što prije dođe do konačne solucije. Bellarmino mu sasvim mirno i slobodno odgovori i iznese svoje uvjerenje da nikada ne će doći do rješenja. Na to ga Papa „pro-maknu“ iz Rima za nadbiskupa u mjesto Kapua kod Napulja, 1602. godine. Papa naredi još žešću raspravu da se postigne definitivan odgovor i izlaz iz teološke krize. Ali i on preminu, 1605. godine, prije nego ugleda rasvjetljenje zatamnjene problematike. Prije konklavâ svaki se kardinal morao zakleti da će riješiti problem „predestinacije“ i „srednjega“ znanja ako bude izabran za papu. Tako Klementov nasljednik Leon XI. slavno vladaše od 10. do 27. IV. 1605. i ode da vidi kako je to na drugome svijetu. Njegov nasljednik Pavao V. (1605.-1621.) naredi nastavak ljute raspre. Upletoše se generali redova, doktori i profesori sveučilišta, kraljevi i prinčevi s raznih dvorova. Konačno Papa 1607. godine, nakon 84 sjednice održane u 9 godina, raspusti Kongregaciju de Auxiliis Gratiae, naredi da se svatko vrati svojoj kući a da će on u prikladno vrijeme riješiti probleme. Još do danas ne stiže to „prikladno vrijeme“, a još manje prikladno rješenje! Doduše, papa Pavao V. dekretom 1611. godine naredi da se o tome više ne piše bez prethodna odobrenja Svete Inkvizicije. To bȋ potvrđeno 1625. i 1641. godine pa onda poprilično pade u zaborav.^[3]

Danas o tome nitko živ više ne raspravlja. Kaže mi jedan mladomisnik, kada ga upitah što je to molinizam, a što mu je suprotno, da nikada za to nije ni čuo u vrijeme svoga petogodišnjega teološkog studija!^[4] A ja danima oči gubio u čitanju i proučavanju i drhtao ko prut na ispitu o molinizmu i banjezizmu!

Opširnije u: Abrahame! Abrahame! Duhovne vježbe po Abrahamu, Mostar, 2009., str. 199-201.

[1] L. de Molina, Concordia liberi arbitrii cum gratiae donis, praedestinatione, providentia, praedestinatione et reprobatione, Lisabon, 1588. [Usklađenje slobodne volje s darovima milosti, predodređenjem, providnošću, predodređenjem i odbacivanjem.]

[2] D. Bañez, Comentarii in primam partem Summae S. Thomae, I. tom., Salamanca, 1588.

[3] F. Callaey, Praelectiones historiae ecclesiasticae aetatis mediae et modernae, III., Romae, 1959., str. 9-14.

[4] Sebastijan Palić (1918.-2002.), popularni „Sebo“, zvani „katolik“, Janjevac, kasnije skopski svećenik, doktorirao na Urbanijani iz teologije i iz prava, koji je najviše vremena djelovao među Hrvatima na Novom Zelandu, ovako je kao bogoslov napismeno odgovorio na godišnjem pisanom ispitu na Kaptolu u Zagrebu prof. Stjepanu Bakšiću o toj problematici: „Profesore, ja nisam razumio apsolutno ništa ni o molinizmu ni o banjezizmu. Vjerujem da bi o molinistima nešto više znali isusovci u Palmotićevoj 33, a o banjezistima dominikanci na Kažotićevu trgu. Toliko s moje strane.“ Profesor je Bakšić tražio da vidi toga bogoslova, i prije ispita!