Ivanovo tumačenje Emanuela

Emanuel (Izaija 7, 14), što doslovce znači Bog s nama (Matej 1, 23), sadržajno znači Boga koji prebiva u nama, u ljudskoj naravi kao što kaže Ivan 1, 14b:

grčki izvornik: „καὶ ἐσκήνωσεν ἐν ἡμῖν – kaì eskḗnōsen en hēmĩn“;
latinski: „et habitavit in nobis“ (Vulgata);
staroslavenski:
„ï v^ьseli sę v n^ьï“ (Assemanov evanđelistar, XI. stoljeće);
„i vseli se v nas^ь“ (Hrvojev misal, 1404.; Šimun Kožičić Benja, 1531.);
„i v’seli se v’ nje“ (Zbornik krstjanina Radosava, 1461.);
„i vsel se v ni“ (Misal po zakonu rimskoga dvora, 1484.);
„i v^ьseli se v^ь ni“ (Dragutin Parčić, Rim^ьski misal^ь slavênskim^ь ezikom^ь, 1893.);
„i vseli se v ni“ (Josef Vajs, Rimski misal slověnskim jezikom, 1927.);
hrvatski:
„i pribiva u nas“ (Zadarski lekcionar, poč. XV. st.);
„i pribiva u nas“ (Bernardin Drvodilić Splićanin, 1495.);
„i pribiva u nas“ (Dubrovački molitvenik, 1512.);
„i pribiva u nas“ (Ivan Bandulavić, Pisctole i evangelya, 1586.);
„i pribiva u nas“ (Bartol Kašić, Biblija);
„i prebivala je vu nas“ (Pavlinski zbornik, 1644.);
„i pribiva u nas“ (Toma Babić, Cvit razlika mirisa duhovnoga, 1726.);
„i pribiva u nas“ (Antun Kanižlić, Bogolyubnost molitvena, 1766.);
„i prebivala je u nas“ (Ivan Drkoličić, 1570.);
„i pribivala je u nas“ (Bartol Kašić, Vanghielia i pistule, 1641.);
„i pribivala je u nas“ (Ivan Salatić, Vandjeeja i kngighe apostolske, 1784.);
„i pribiva u nami“ (Antun Josip Knezović, Put nebeski, 1746.);
„i pribiva u nami“ (Josip Matović, Katekism rimski, 1775.);
„i prebiva u nami“ (Petar Katančić, 1816./1831.);
„i pribiva u nami“ (Ante Jukić, Pisctole i Evangelja, 1838.);
„i pribivala je u nami“ (Emerik Pavić, 1808.);
„i pribivala je u nami“ (Antun Kaznačić, Evangeglja i kgnighe apostolske, 1841.);
„i prebivala je med nami“ (Ivan Rupert Gusić, 1821.);
„ter je med nami prebivala“ (Jožef Ficko, Nova hiža zlata, 1829.)
„ter je med nami prebivala“ (Ignac Kristijanović, Čtejenja i evangelijumi, 1851.);
„i prebiva medju nami“ (Duševna okrepa, 1861.);
„i prebivaše u nas“ (Nikola Havliček, Poslanice ili Epistole, 1858.);
„i pribivalo je s nami” (Ivan Matij Skarić, 1861.);
„i prebiva u nama“ (Stijepo Skurla, Vrt bogoljubnosti, 1877.);
„i useli se u nas“ (Bogoslav Šulek, 1877.);
„i useli se u nas“ (Milan Rešetar, 1895.);
„i prebiva među nama“ (Josip Stadler, 1902.);
„i prebiva među nama“ (Francisko Iveković, 1912.);
„i prebiva među nama“ (Petar Vlašić, 1921.);
„i prebivala među nama“ (Franjo Zagoda, 1925.);
„i prebivala među nama“ (Ivan Evanđelist Šarić, 1942.);
„i prebivala među nama“ (Frano Kovačević, 1946.);
„i prebivala među nama“ (Jure Radić, 1967.);
„i useli se usred nas“ (Lujo Bakotić, 1933.);
„i stanovala je među nama“ (Nikola Žuvić, 1940.);
„i stanovala među nama“ (Gracijan Raspudić i Ljudevit Rupčić, 1961.);
„i nastanila se među nama“ (Ljudevit Rupčić, 1968.);
„i nastani se među nama“ (Bonaventura Duda i Jerko Fućak, 1973.);
„i prebivala je među nama“ (Tomislav Ladan, 1980.);
„i nastani se među nama“ (Gracijan Raspudić, 1987.);
„i nastani se među nama“ (Ljudevit Rupčić, 2003.);
„i prebivala je usred nas“ (Branko Djaković, 1989.);
„i živjela je među nama“ (Mladen Jovanović, 2006.);
„i med nami prebivala“ (Stefan Geosits, 2014.);
„i nastanio se među nama“ (Rajko Telebar, 2020.).

Po tome Emanuel naznačuje da je Mesija pravi Bog i pravi čovjek. To ime izražava da su u Njemu sjedinjene dvije naravi, ljudska i božanska. Označava i Njegovu službu Posrednika, koji je, jer je i Bog i čovjek, posrednik između oboje. Označava i Njegovo razgovaranje s ljudima na zemlji i Njegovu nazočnost u Svom narodu.

Ivan Dugandžić tumači:

„Lógos je na duhovan način već otprije bio prisutan u svijetu, iako je naišao na odbijanje ljudi. A sad se događa nešto neshvatljivo: On dolazi u ljudskom tijelu i podiže svoj šator među ljudima. Lógos ostaje subjektom i u sljedećoj rečenici: „I nastani se…“. Smisao nije ni u tome da bi se htjelo reći kako se Lógos samo preobukao u tjelesni lik, jer bi time bilo prikraćeno značenje glagola „postati“.

Koristeći taj glagol, autor hvalospjeva želi reći kako je Lógos promijenio način svoga postojanja: prije je postojao u slavi u Oca (usp. Ivan 17, 5.25), a sada uzima niskost zemaljsko-ljudskoga postojanja; prije je bio u Boga (Ivan 1, 1b), a sada svoj šator podiže među ljudima. Sve se to događa u ljudskom obličju, u punoj stvarnosti ljudskoga tijela (sarx), da bi se, nakon što ostvari poslanje na zemlji, opet vratio svomu Ocu i ponovo preuzeo slavu nebeskoga načina svoga postojanja (Ivan 17, 5).

Apsolutno uzet, izraz sárx nije opisni pojam za čovjeka, nego je to u ivanovskom načinu razmišljanja izraz za oznaku ljudske egzistencije koja je vezana za zemlju (Ivan 3, 6), koja je prolazna (Ivan 6, 63), dakle tipično ljudska, za razliku od nebeske i božanske.

Pȕt koju je Lógos u utjelovljenju (upućenju) preuzeo preduvjet je za Isusovu krvavu smrt na križu. To jamči da je On bio u svemu čovjek do kraja i da je mogao trpjeti.

Taj važan govor o utjelovljenju ne smije se smetnuti s uma ni u sljedećoj slikovitoj izreci koja govori o „ušatorenju“ ili „prebivanju“ s ljudima. Takav govor nema nikakve usporednice u helenističkom načinu mišljenja. On je srodan s mudrosnim umovanjem u židovstvu. Tako se primjerice za Mudrost kaže:

„Tada mi zapovjedi Stvoritelj sviju stvari i koji me stvori odredi mjesto za šator moj i reče: ‘Nastani se u Jakovu i uđi u baštinu Izraelu’.“ (Sirah 24, 8).

Kršćanska poruka te rečenice jest da je božanski Lógos, unatoč odbijanju svijeta da Ga primi, ipak na nov i nenadmašiv način podigao šator (eskḗnōsen) među ljudima. Taj govor daleko nadmašuje sve što je prije u židovstvu bilo rečeno o Mudrosti i o njezinu odnosu prema ljudima“.[1]

Prebivanje u šatoru

Djelatna Božja nazočnost u Njegovu narodu bila je tijekom povijest utvrđena u Njegovu prvom simbolu: Šatoru. Izraelovo lutanje pustinjom bilo je savršeno razdoblje za šator. Bog, selilac među seliocima, tada je prebivao u šatoru.[2]

„Neka Mi sagrade svetište da mogu boraviti među njima“ (Izlazak 25, 8);
„Ja ću prebivati među Izraelcima i biti njihov Bog“ (Izlazak 29, 45);
„Mojsije uze šator i razape ga izvan tabora, daleko od tabora. I nazva ga Šator sastanka. Tko bi se god htio obratiti Gospodinu, pošao bi k Šatoru sastanka, koji se nalazio izvan tabora. Kad bi god Mojsije pošao u Šator, sav bi se narod digao; svatko bi stajao kod ulaza u svoj šator i gledao za Mojsijem dok ne bi ušao u Šator. A kad bi Mojsije ušao u Šator, stup bi se oblaka spustio i ostajao na ulazu u Šator dok je Gospodin s Mojsijem razgovarao. Videći kako stup oblaka stoji na ulazu Šatora, sav bi se narod tada dizao i svatko bi se duboko klanjao na vratima svoga šatora“ (Izlazak 33, 7–10);
„A onda oblak prekri Šator sastanka i slava Gospodinova ispuni Prebivalište. Mojsije nije mogao ući u Šator sastanka zbog oblaka koji je na njemu stajao i slave Gospodinove koja je ispunjala Prebivalište. Sve vrijeme njihova putovanja, kad god bi se oblak digao s Prebivališta, Izraelci bi krenuli; ali ako se oblak ne bi digao, ni oni ne bi na put polazili sve do dana dok se ne bi digao. Jer sve vrijeme njihova putovanja oblak Gospodinov danju stajaše nad Prebivalištem, a noću bi se u oblaku pojavila vatra vidljiva svemu domu Izraelovu“ (Izlazak 40, 34–38).

Od tada, izraz „prebivanje u šatoru“ označava način Božje nazočnosti u Izraelu, podsjećajući na početke.

„U stupu oblaka siđe Gospodin te stade na ulazu u Šator“ (Brojevi 12, 5);
„Nisam nikad prebivao u kući otkako sam izveo iz Egipta sinove Izraelove pa do današnjega dana, nego sam bio lutalac pod šatorom i u prebivalištu“ (Druga Samuelova 7, 6).

Dakle, „On prebivaše“ u šatoru u Šilu (Psalam 78, 60) i u svome domu, Hramu na brdu Sionu (Prva o Kraljevima 6, 13).

Nakon uništenja Hrama proroci su sanjali o vremenu kada će Gospodin ponovo postaviti svoj Šator na Sionu.

„Moj će šator biti među njima i ja ću biti Bog njihov, a oni narod moj!“ (Ezekiel 37, 27);
„Znat ćete tada da sam ja Gospodin vaš Bog što stoluje na Sionu, svetoj gori svojoj“ (Joel 4, 17);
„Kliči i raduj se, Kćeri sionska, jer evo, dolazim usred tebe prebivat’ – riječ je Gospodinova. U onaj dan mnogi će narodi uz Gospodina prionuti i bit će narod moj, a ja ću prebivati usred tebe“ (Zaharija 2, 14–15).

Tu Božju nazočnost u Izabranom narodu Ivan smatra manje stvarnošću, a više očekivanjem koje će se u potpunosti ostvariti tek u Isusu, Bogu-s-nama. On ukida hram od kamena, jer je On hram Božje nazočnosti.

„On je govorio o hramu svoga tijela“ (Ivan 2, 21);
„Hrama u gradu ne vidjeh. Tȁ Gospodin, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac!“ (Otkrivenje 21, 22).

Isus postaje taj Hram svojim utjelovljenjem, rođenjem, poslušnošću, smrću i uskrsnućem. Od svoga dolaska u svijet Isus ispunjava Božju nazočnost u ljudi, među čovječanstvom. Ta prisutnost, već stvarna tijekom cijeloga Njegova zemaljskoga života, doseže punu, konačnu i trajnu istinu Isusovim povratkom Otcu (Ivan 20, 17).

Emanuel ne prestaje biti S nama Bog:

„I začujem jak glas s prijestolja: Evo Šatora Božjeg s ljudima! On će prebivati s njima: oni će biti narod Njegov, a on će biti Bog s njima“ (Otkrivenje 21, 3).

Mogući hrvatski prijevodi Ivana 1, 14b

Predikat eskḗnōsen (3. osoba jednine indikativa aorista aktivnoga u grčkom) u hrvatskom se može izreći prošlim glagolskim vremenom koje može biti svršeno (aorist), nesvršeno (imperfekt), složeno (perfekt) i pripovjedno (povijesni prezent). Budući da je nositelj radnje imenica ženskoga roda Riječ (Lógos), u perfektu je ženski rod. No, perfekt je bolje izbjeći i radi smanjivanja zabune je li subjekt muško (što Emanuel jest po spolu) ili žensko (što jest po nazivanju Riječju).

povijesni prezent	aorist	imperfekt	perfekt
boravi		boravljaše	je boravila
dòmujē		domòvaše	je domòvala
se naseli	se naseli		se naselila
se nastani	se nastani		se nastanila
obitava		obitavaše	je obitavala
podiže svoj šator	podiže svoj šator		je podigla svoj šator
postavi svoj šator	postavi svoj šator		je postavila svoj šator
prebiva		prebivaše	je prebivala
pribiva		pribivaše	je pribivala
raspne svoj šator	raspe svoj šator		je raspela svoj šator
rastegne svoj šator	rastegnu svoj šator		je rastegnula svoj šator
raširi svoj šator	raširi svoj šator		je raširila svoj šator
razape svoj šator	razape svoj šator		je razapela svoj šator
se smjesti	se smjesti		se smjestila
stanuje		stanovaše	je stanovala
stòjī		staše	je stála
šatoruje		šatorovaše	je šatorovala
se ulogori	se ulogori		se ulogorila
se useli	se useli		je uselila
se ušatori	se ušatori		se ušatorila
živi		življaše	je živjela

Iako svi ti glagolski oblici mogu dobro opisati ili oslikati radnju, grčki izvornik u prethodnim je redcima Proslova ponavljao predikat bijaše (u imperfektu), da bi u 14. retku prešao na aoriste: pòsta (egéneto) i ušatori/nastani se (eskḗnōsen). Dakle, za jednostavnu izjavu prihvatljivo je bilo koje od navedenih vremena, ali za uklapanje rečenice u cijeli odlomak postaje važno kojim se vremenom izriče koji glagol.

Prijedložna oznaka mjesta en hēmĩn (prijedlog s dativom prve osobe množine osobno-posvojne zamjenice egṓ) može se prevesti kao: u nas, u nama, između nas, među nama, s nama, usred nas.

Nedostatci odmicanja od „u“

U prevođenju Ivana 1, 14b hrvatski zapisi najmanje devet stoljeća (v. gore, od XI. do kraja XIX. stoljeća) potvrđuju doslovno uzimanje grčkoga prijedloga en i latinskoga prijedloga in kao „u“ (da se nalazi ili biva unutar čega, u granicama, u opsegu čega, odnosno da dospijeva u kakav odnos, da se usmjerava, uključuje ili pristupa komu ili čemu), a tek u novije vrijeme kao „među“, što znači da se nalazi između više (ljudi). Doslovniji prijevod „u“ ima metafizičko značenje i govori o nazočnosti u ljudskoj naravi, a noviji prijevodi „među“ imaju u vidu tjelesnu pojavnost.

U svakom slučaju, moguću dvoznačnost izvornika, bilo da je Druga Božanska Osoba došla u ljudsku narav ili da se skrasila između ljudi, trebalo bi izraziti i u prijevodu.

Prijedlog „u“ bio je prvi izbor prericanja en s grčkoga izvornika na staroslavenski jezik svetoj braći Ćirilu i Metodiju u IX. stoljeću, kada su započeli slavensku pismenost, preveli Sveto Pismo i tu rečenicu kao: „i v^ьseli se v^ь ni“ („i useli se u nas“).

Prijedlog „među“ odgovarao bi da na grčkom piše μεταξύ/metaxý ili na latinskom inter, ali ne piše.

Prema tome prevođenje s „među nama“ oslabljuje značenje u odnosu na „u nas“ ili „u nama“, jer Njegovu nazočnost čine izvanjskom, pokraj ili između pojedinaca, a ne središnjom, iznutra, „u nama“, u svakom dioniku ljudske naravi. Prijedlog „među“, iako raširen u suvremenom prevođenju toga mjesta, slabi smisao misli koju je Bog objavio po sv. Ivanu. Naime, iako se grčki en i latinski in može prevoditi i kao „među“, njegovo osnovno značenje je „u“. Grčki izvornik Ivana 1, 14b sadržava prijedlog en s dativom hēmĩn, a latinski prijevod sv. Jeronima, službeni za Latinsku Crkvu, ima prijedlog in s ablativom nobis.

Grčki prijedlog en, odnosno latinski in „s ablativom pokazuje da je što u unutarnjosti koje stvari (usp. e, ex), a ta je unutarnjost dubina ili površina“.[3] En je prijedlog „s dativom da označi bivanje i boravljenje u čem“, a služi i „preneseno, da označi boravljenje u čem“.[4] Rabi se, između ostaloga, za ono čime je osoba okružena, opremljena, opskrbljena, potpomognuta ili čime djeluje (Winerova gramatika, § 48, a. 1 b).

Taj ustaljeni hrvatski prijevod k tomu donosi iznimno zanimljivu usporednicu između početne (i ponavljanjem istaknute) Ivanove misli:

„U početku… Riječ bijaše u Boga… Ona bijaše u početku u Boga“ (Ivan 1, 1.2),

koja označava polazište, i dolaznoga, odredišnoga mjesta, ulaska u svijet, vijek i ljudsku narav:

„i Riječ pȕt posta i nastani se u nas“ (Ivan 1, 14).

Takvu usporednicu staroslavenski (i hrvatski) imaju od svojih pisanih početaka, jer su rođeni grčki govornici sv. Ćiril i Metodij još u IX. stoljeću odredili oba položaja Vječne Riječi prijedlogom „u“:

„Iskoni bê Slovo, i Slovo bê u Boga… Se bê iskoni u Boga“ (Ivan 1, 1.2).

Takvim razmišljanjem točno se i vjerno prenosi Ivanova misao. Prevoditelju tada zapravo ostaje mogućnost varirati glagol (v. tablicu) i birati kojim će padežom završiti prijedložnu oznaku s u: akuzativom ili lokativom. Iako grčki dativ i latinski ablativ najlakše postane lokativ u hrvatskom:

ἐν τῷ ὀνόματί σου / en tō̃ͅ onómatí sū –  in nomine tuo – u svom imenu (Ivan 17, 11);
ἐν τῷ ὀνόματί σου / en tō̃ͅ onómatí sū –  in nomine tuo – u tvom imenu (Ivan 17, 12);
ἐν τῷ ὀνόματι αὐτοῦ / en tō̃ͅ onómati autū͂ – in nomine eius – u imenu njegovu (Ivan 20, 31);
ἐν τῷ ὀνόματι τοῦ Κυρίου / en tō̃ͅ onómati tū͂ Kyríū – in nomine Domini – u imenu Gospodina (Prva Korinćanima 6, 11; Efežanima 5, 20; Kološanima 3, 17),

više drugih primjera potvrđuje ustaljenost prevođenja grčkoga dativa i latinskoga lokativa akuzativom u hrvatskom:

ἐν τῷ ὀνόματί μου / en tō̃ͅ onómatí mū – in nomine meo – u moje ime (Matej 18, 5; 24, 5; Luka 9, 48; Ivan 14, 13.14.26; 15, 16; 16, 23.24.26);
ἐπὶ τῷ ὀνόματί μου / epì tō̃ͅ onómatí mū – in nomine meo – u moje ime (Marko 9, 37);
τῷ σῷ ὀνόματι / tō̃ͅ sō̃ͅ onómati – in nomine tuo – u tvoje ime (Matej 7, 22);
ἐν τῷ ὀνόματί σου / en tō̃ͅ onómatí sū – in nomine tuo – u tvoje ime (Marko 9, 38; Luka 9, 49; 10, 17);
ἐν ὀνόματι Κυρίου / en onómati Kyríū – in nomine Domini – u ime Gospodinovo  (Matej 21, 9; 23, 39; Marko 11, 9; Luka 13, 35);
ἐν τῷ ὀνόματι τοῦ Πατρός μου / en tō̃ͅ onómati tū͂ Patrós mū – in nomine Patris mei – u ime Otca svoga (Ivan 5, 43; 10, 25).

Uvođenje drugih prijedloga (između, među, s, usred) jest moguće, ali više tumači nego što prevodi i pri tom se gubi dio značenja.

---

[1] Ivan Dugandžić, Evanđelje ljubljenog učenika : uvodna pitanja i komentar Ivanova evanđelja, Zagreb, 2012., str. 55.

[2] Henri van den Bussche, Jean : Commentaire de l’Évangile spirituel, Bruges: Desclée De Brouwer, 1967., str. 97.

[3] Latinsko-hrvatski rječnik za škole, prir. Sebastijan Žepić, U Zagrebu 1881., str. 488; Latinsko-hrvatski rječnik za škole, prir. Mirko Divković, U Zagrebu 1900., str. 504.

[4] Gerčko-hèrvatski rěčnik za škole, priredili Josip Kostić, Franjo Maiksner i Franjo Petračić, U Zagrebu 1875., str. 268.