Iz riznice đakovačkih obrednika: Povijest i značenje vlastitih obrednika
A. Obrednik kao liturgijska knjiga
Više od tisuću godina u Crkvi su liturgijske knjige po svome sadržaju i po svojoj strukturi bile namijeni papinskoj, odnosno biskupskoj liturgiji. Bili su to sakramentari, pontifikali, antifonari, lekcionari i martirologiji. Drevna je liturgija, naime, bila zamišljena i ustrojena tako, da svekoliko bogoslužje slavi papa odnosno biskup u zajedništvu s prezbiterima, đakonima, subđakonima, akolitima i lektorima. Međutim, već u samom Rimu ubrzo se pokazala potreba da u pojedinim rimskim crkvama (titulima) prezbiteri slave bogoslužje. Rim je, naime, i tada bio velik grad, tako da nisu svi vjernici mogli sudjelovati na papinskoj liturgiji, nego su pohađali bogoslužje u spomenutim titulima, koji su tada imali ulogu i značenje današnjih župa. U tome je slučaju svećenik mutatis mutandi rabio liturgijske knjige kojima se služio i papa. Spomenimo, primjera radi, kako je u Rimskom misalu sve do 1969. za svaki dan u korizmi (kao i nekih drugih blagdana) bilo naznačeno u kojoj rimskoj crkvi papa toga dana nekoć slavio misu, kao da je misal priređen samo za papinsku liturgiju.
Drevni su sakramentari sadržavali obrasce za različita sakramentalna i nesakramentalna slavlja. Međutim, svećenicima su na župama te knjige bile nepraktične.[1] Zbog toga su se koncem 9. st. pojavili misali, koji su u jednom svesku sadržavali sve što je potrebno za misu, tako da nije bilo potrebno da svećenik ima sakramentar, lekcionar, antifonar, kalendar, itd. Osim toga – za razliku od sakramentara – raspored građe u misalima je bio skladan i praktičan. Međutim, ostalo je otvoreno pitanje, izvanmisnih slavlja sakramenata i blagoslovina. Obrasci nekih od tih slavlja bili u sakramentarima, ali oni su bili nepraktični i nisu sadržavale blagoslovine za koje se u međuvremenu pokazala potreba. U tome se kontekstu javila potreba za priručnom zbirkom sakramentalnih slavlja i blagoslovina kojima bi se služili svećenici na župama. Tako već u 7. stoljeću pokrajinski sabor u Toledu (633.) određuje da svi svećenici na župama trebaju imati libellus officialis, odnosno libellus ordinis za sva liturgijska slavlja osim mise, to jest knjigu koji mi danas nazivamo obrednikom. Takve su zbirke u to vrijeme postojale u nekim samostanima, ali se nisu sačuvale. Prvi takav obrednik koji je sačuvan bio je Obrednik za potrebe samostana sv. Florijana iz 12. st. a bio je namijenjen redovnicima.[2] U to su se vrijeme i svjetovni svećenici uvelike koristili monaškim obrednicima. Biskupi su na sinodama preporučivali svećenicima da pribave takve knjige, s time da su ti isti biskupi vrlo rijetko propisivali koje obrednike trebaju imati, tako da je bilo i obrednika u kojima je bilo i praznovjernih dijelova. Tek u 14. stoljeću javljaju se obrednici namijenjeni svjetovnom kleru. Prvi je takav onaj iz Bratislave: Liber agendorum ecclesiae Wratizlaviensis.[3] Uskoro se javljaju i drugi takvi priručnici.
Tridentski je sabor htio učiniti kraj liturgijskom šarenilu koje je koji puta graničilo s praznovjerjem. Zato su nakon toga sabora izdane sve liturgijske knjige koje su – prvi puta u povijesti – bile nametnute cijeloj Crkvi kao obvezatne: Misal, Brevijar, Pontifikal, Biskupski ceremonijal i Martirologij. U tom je kontekstu 1588. osnovana Kongregacija obreda koja je imala bdjeti nad tim da se rimska liturgija posvuda slavi onako kako stoji u tim liturgijskim knjigama.[4]
Međutim, Rimski obrednik iz 1614. nije bio tako postavljen. Naime, papa Pavao V. u odobrenju ovoga Obrednika izrijekom veli:
„Zato potičemo (lat. hortamur) u Gospodinu časnu braću patrijarhe, nadbiskupe, biskupe i ljubljene sinove njihove namjesnike, pa opate i sve župnike, gdje god bili, i druge, kojih se tiče, da odsele u svetim službama kao sinovi Rimske crkve upotrebljavaju Obrednik, određen oblašću te iste Crkve.“[5]
Dakle, za razliku od odredaba za druge liturgijske knjige, papa ne naređuje, nego potiče, dakle preporuča ovaj obrednik. U praksi je to izgledalo ovako: svi sakramentalni obredi: krštenje, bolesničko pomazanje, ispovijed i pričest bolesnika u svim su vlastitim obrednicima uglavnom bili preuzimani iz Rimskog obrednika. Ipak, od sakramentalnih slavlja obred slavljenja vjenčanja drugačije je bio postavljen. Naime, Rimski obrednik donosi Red vjenčanja, ali za ovaj obred izrijekom kaže:
„Uostalom, ako se gdje upotrebljavaju drugi pohvalni običaji i ceremonije kod vjenčanja, dolikuje da se zadrže.“[6]
Time ovaj obrednik slijedi ono što je ranije određeno na Tridentskom saboru:
„Ako se u nekim pokrajinama upotrebljavaju drugi pohvalni običaji i ceremonije u slavljenju sakramenta ženidbe, Sveti sabor želi da se oni svakako zadrže.“[7]
Prema tome, ako se u ovom sakramentalnom slavlju dopuštalo da se zadrže neki drugačiji običaji, to je onda tim više odnosilo na različite blagoslove i ophode. Bilo je to veoma razborito. Naime, nije se htjelo, dokidajući obrede koji su u nekim krajevima bili udomaćeni, unositi zabunu i nezadovoljstvo među vjernike koji su bili privrženi nekim svojim običajima. Tako su se, bez ikakvih smetnji sa strane rimskih kongregacija, u vlastite obrednike uvrštavali drevni vlastiti obredi, ali i neki novi.[8] To je vidljivo i iz sljedećega primjera. Bartol Kašić je već 1640., dvadeset šest godina nakon objave Rimskog obrednika iz 1614., preveo na hrvatski (!) taj isti Obrednik, a u Dodatku – kao po sebi razumljivo – on donosi našu posebnost: Blagoslov vode o Bogojavljenju kojega nije bilo u Rimskom obredniku. Taj je obred u nas, očito, postojao i prije pojave Rimskog obrednika. Bartol Kašić je taj obred, kao našu vlastitost, bez ikakvih poteškoća objavio upravo u Rimu. Prema tome, u ono je vrijeme bilo razumljivo da se poštuju svi „hvalevrijedni običaji“. Vlastiti su obrednici upravo tako bili sastavljani. Svi su sakramentalni obredi bili prema Rimskom obredniku, a vjenčanja, ophodi i blagoslovine su se ponajčešće slavili prema vlastitim obrednima.
B. Latinski vlastiti obrednici u našim krajevima
Obzirom na to da je sjeverni dio Hrvatske u to vrijeme potpadao pod mađarsku crkvenu pokrajinu, za nas su zanimljiva dva obrednika iz tih krajeva, koja su izdana još prije Tridentskog sabora. Prvi, Ordo et Ritus Sanctæ Metropolitane Ecclesie Strigoniensis iz 1560.,[9] uz uobičajene obrede donosi nekoliko obreda koji će se kasnije pojaviti kao naši vlastiti (Blagoslov mladenke poslije vjenčanja, Blagoslov vina o Sv. Ivanu). Drugi obrednik pod imenom Agendarius izdan je 1583.[10] Uz one redovne on sadrži još neke vlastite obrede (Blagoslov trava, Blagoslov usjeva o Sv. Marku, Blagoslov mladenke poslije vjenčanja, Blagoslov vina o Sv. Ivanu i Blagoslov novog grožđa o Preobraženju).
Ove su dvije knjige poslužile kao građa za Ostrogonski obrednik izdan u Trnavi (Slovačka) 1625., koji je u kasnijim izdanjima, sve do početka 20. stoljeća, uz manje preinake i dodatke, bio u uporabi kao vlastiti obrednik u nadbiskupiji Ostrogon i Kaloča, pa onda i u našim krajevima koji su bili u sklopu tih crkvenih pokrajina. Spomenimo samo neke.
1. Ostrogonski obrednici
- Rituale Strigonense, Trnava 1625.
- Rituale Strigonense, Trnava 1715.
- Rituale Strigonense, Trnava 1745.
- Rituale Strigonense, Trnava 1772.
- Rituale Strigonense, Budim, 1858.
- Rituale Strigonense, Ostrogon, 1907.
2. Kaločki obrednici
- Rituale Romano-colocense, Budim, 1738.
- Rituale Romano-colocense, Budim, 1798.
- Rituale Romano-colocense, Budim, 1833.
3. Zagrebački obrednici
- Rituale Romano-zagrabiense, Zagreb,
- Rituale Romano-zagrabiense, Zagreb, 1796.
Svi su ovi obrednici u najvećem dijelu identični. Pisani su latinskim jezikom, jedino su u obredu vjenčanja pisani narodnim jezikom (hrvatski,[11] mađarski, njemački, slovački) oni dijelovi obreda u kojima se svećenik obraća mladencima.
C. Vlastiti obrednici na hrvatskom jeziku
Iako je sjeverni dio Hrvatske bio pod utjecajem latinskih obrednika tiskanih u ondašnjoj Ugarskoj, od samih početaka bilo je obrednika na hrvatskom jeziku.
Prvi među njima je već spomenuti obrednik koji je preveo Bartol Kašić 1640.[12] Nakon toga slijedila su i druga hrvatska izdanja koja uglavnom uzimaju Kašićev prijevod uz neke jezične promjene. Bio je to Kačićev obrednik iz 1827.,[13] zatim Senjski za biskupa Ožegovića iz 1859.,[14] te onaj iz 1893. koji je preveo Parčić.[15] U isto vrijeme u svim ostalim zemljama obrednici bili isključivo na latinskom (Slovenija, Italija, Mađarska, Austrija, Njemačka). Tako je, na primjer, još 1907. Ostrogonski obrednik objavljen na latinskom.
D. Vlastiti obrednici Đakovačke i Srijemske biskupije
Prije nego što počnemo govoriti o vlastitim obrednicima Đakovačke i Srijemske biskupije, valja uzeti u obzir da je većina tih obreda preuzeta iz drugih izvora i prilagođena našim prilikama. To znači da su priređivači naših vlastitih obrednika pripravili poneki vlastiti obred, ali su većinu vlastitih obreda zapravo iz drugih izvora preuzimali i prilagođavali ono što su smatrali da je korisno i potrebno u našim krajevima. U tome je smislu ilustrativno to da Strossmayer izrijekom kaže da je slavlje prve pričesti preuzeo iz Zagreba.
Svi vlastiti obrednici Đakovačke i Srijemske biskupije izdani su na hrvatskom jeziku, s time da je kod krštenja i vjenčanja dijalog s vjernicima osim na hrvatskom pisan i na njemačkom. Jednako tako se ispovijest vjere donosi i na njemačkom. Osim toga, formula krštenja donosi se na hrvatskom i na latinskom.[16] Spomenimo i to da je Obrednik za pokope iz 1939. pisan latinski i hrvatski.
1. Obrednik iz 1878.
Strossmayerov obrednik iz 1878., ima dvostruku vrijednost. Kao prvo, on na hrvatskom jeziku – uz obrede preuzete iz Rimskog obrednika – donosi mnoge vlastite obrede koji su u to vrijeme u mađarskim obrednicima bili isključivo na latinskom. Spomenimo kao primjer da je Uvod u ovaj obrednik Strossmayer započinje riječima: „Stari obrednici naši izdadoše, zato je nužda nastala, da se obrednik rimski pretisne.“ Ovdje se „stari obrednici“ odnose na latinske ostrogonske i kaločke obrednike. Međutim, ovdje nije riječ samo o ponovnom tiskanju, nego o prevođenju na hrvatski i o uvrštavanju vlastitih obreda, pri čemu ima i onih vlastitih obreda kojih nije bilo u prethodnim vlastitim (mađarskim) obrednicima. Bio je to prvi vlastiti obrednik za Đakovačku i Srijemsku biskupiju i to u potpunosti na hrvatskom jeziku. Prisjetimo se: u to vrijeme Đakovačka i Srijemska biskupija nisu više potpadale pod mađarsku crkvenu provinciju, nego pod hrvatsku, jer je Zagreb u međuvremenu postao metroplitansko sjedište.
Drugu posebna vrijednost ovoga obrednika jest Strossmayerov dugi proslov. Iz njega se na 27 stranica može iščitati njegova teologija liturgije i pastorala, pri čemu je on daleko ispred svoga vremena. Naime, neki njegovi stavovi dobili su potpunu potvrdu tek na Drugom vatikanskom saboru. I kad opominje ili naređuje, on sve svoje zahtjeve i opomene temelji na valjanim teološkim razlozima. Kao najbolji primjer ističemo njegov stav i njegove preporuke o važnosti, potrebi i načinu propovijedanja.
Strossmayer konstatira da je po sebi svaka knjiga, pa i Obrednik, tek mrtvo slovo, a za njegovo oživljavanje nužno je i dobro propovijedanje, jer, konačno, uvijek vrijedi načelo fides ex auditu. Zato je propovijedanje bitna sastavnica svećeničkog služenja. Pri tome se propovijed, naravno, temelji na Božjoj riječi. Tako, na primjer, u ovome obredniku kod krštenja djece uvršten je i evanđeoski odlomak o tome kako Isus blagoslivlje djecu (Mt 19,13-15),[17] čega nema u Rimskom obredniku. Zatim konkretizira. Po sebi je dobro, veli on, da se svećenici pripravljaju za propovijed prema časopisu Propovjednik, međutim, neke propovijedi – preuzete iz njemačkih časopisa – odviše moraliziraju, a da u isto vrijeme nemaju dogmatske osnove. Strossmayer navodi primjer:
„Drugo je reći: ponizni budite jer se ničim ponositi neimamo, a drugo: ponizni budite, jer je poniznost otajstvo spasa našega, kao što je oholost bila otajstvo propasti naše. Djetešce betlehemsko bog je pravi i živi; njemu je vječito prijestolje nebo, a zemlja podnožje nogu. Jedva su sunce, mjesec i zviezde vriedne, biti uresom i pratnjom njegovom; a evo danas, da izvida rane grdne, koje nam oholost naša zadade, odriče se vječnosti i veličanstva svoga; evo zamjenjuje vječnu sjajnost tamnom špiljom, prijestolje nebesko koljevkom, ures rajski pelanami, a sva mu je pratnja danas pastiri i nieme živinice. Kad se dakle on nam za ljubav toliko ponizio, zar mi da se njemu i spasenju svojemu za ljubav neponizimo?“
Strossmayer navodi još jedan primjer „dogmatičke“ propovijedi:
„Drugo je reći: budite uztrpljivi, jer neuztrpljivost ništa ne hasni; a drugo je posve reći: uztrpljivi budite i u sveti križ oči svoje uprite; kad je Isus za vas i vaše grijehe toliko pretrpio, zašto vi da neuztrpljiv budete? Čovjek, kad trpi, trpi ili krivnjom svojom, ili trpi nevin i nedužan. U prvom slučaju pravo je da trpi zbog grijeha svojih, ter ima uztrpljiv biti i Isusu zahvaliti, što je svetom mukom i smrću svojom zaslužio, da isti krivac i grešnik uztrpljivo i skrušeno trpeć, mukom svojom otplaćuje grijehe svoje, i stare rane svoje u naslov nove slave pretvara. Ako pak čovjek nevin i nedužan trpi, onda istom nek se veseli i raduje, jer čovjek nikad nije izvrstniji, nikad Bogu miliji, nikad Isusu uzoru i spasu svome sličniji, nego kad nevin trpi i patnje svoje mirno Bogu kano plaću za grijehe svoje, za rod svoj i za mučitelje svoje prikazuje.“[18]
Budući da propovijedanje mora miti „dogmatičko“, potrebno je da svećenik neprestano studira, pogotovo poslanice sv. Pavla. Strossmayer se, nadalje, čudi kako neki katehete ne znaju poučavati živom riječju, nego im se pouka svede na puko iščitavanje katekizma. Jednako ga žalosti činjenica da neki svećenici „mûkom“, tj. šutke, bez homilije vjenčavaju mladence. Zato potiče: „Nikada ni jednu priliku nepropustite da svete obrede nepopratite živom riječju i opomenom vašom.“[19]
Stoga određuje da valja propovijedati na vjenčanjima, kod pohoda bolesnicima i na sprovodima… Ipak, valja, nažalost, primijetiti kako se nakon Strossmayera, sve do Drugog vatikanskog sabora nije propovijedalo ni na sahranama, ni na vjenčanjima, ni na krštenjima, pogotovo ne kod pohoda bolesnicima. Sve je to predložio i naložio tek Drugi vatikanski sabor u Konstituciji o svetoj liturgiji Sacrosanctum concilium, što je provedeno u obnovljenim liturgijskim knjigama 1969.-1975., dakle stotinu godina nakon što je Strossmayer to vizionarski nalagao![20]
U ovome obredniku ima 32 različita obreda koja u većoj ili manjoj mjeri možemo smatrati vlastitima. Četiri su vezana uz ženidbu, četiri uz sprovode. K tome pribrajamo još petnaest različitih vlastitih blagoslova, pet vlastitih procesija i na koncu se nalazi obred Kanonskog pohoda biskupa i slavlje Prve pričesti.
2. Izvadak iz Obrednika 1922.
Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, 1922., biskup Akšamović je za privremenu uporabu izdao Izvadak iz Strossmayera obrednika.[21] U predgovoru Akšamović izvješćuje: „Na sastanku jugoslavenskog katoličkog episkopata održanom u Zagrebu 24-29. travnja o. g. zaključeno je, da se za privremenu porabu pretiska iz Obrednika biskupije bosansko-djakovačke i srijemske od g. 1878. najpotrebnije.“ Prema tome zaključku Ovaj obrednik na 63 stranice manjega formata donosi devet obreda[22] koji su doslovno preuzet iz Strossmayerova obrednika, jedino je primijenjen suvremeni pravopis. K tome su i neki su arhaični izrazi zamijenjeni novijima.[23]
3. Obrednik iz 1933.
Godine 1929. objavljen je Rimski obrednik na hrvatskom jeziku. Uskoro, godine 1933., biskup Antun Akšamović objavljuje Vlastiti obrednik za Bosansko-đakovačku i Srijemsku biskupiju,[24] kao i za Apostolsku administraturu.[25] U okružnici kojom se odobrava izdavanje ovoga obrednika biskup Akšamović piše da se u njemu nalaze oni obredi koji se najčešće koriste, te oni obredi koji su vlastiti, a kojih nema u Rimskom obredniku. Za one obrede kojih u ovome obredniku nema, svećenstvo se treba služiti Rimskim obrednikom iz 1929. Biskup određuje da se sveti obredi imaju slaviti isključivo iz ova dva obrednika te potiče svećenike da to revno, točno i pobožno vrše.
Od vlastitih obreda ovaj obrednik donosi četiri vezana uz ženidbu, tri vezana uz sprovod.[26] Sve vlastite procesije koje su bile u Strossmayerovom obredniku nalaze se i u ovom. Međutim, od 33 vlastita blagoslova koje nalazimo u Strossmayerovom obredniku, ovdje nalazimo samo jedan (blagoslov kuća o Bogojavljenju). Valja napomenuti da se u ovom obredniku nalaze još dva vlastita obreda kojih nema u Strossmayerovom obredniku: Zlatna misa i Instalacija župnika. Dakle, u ovom obredniku ima deset vlastitih obreda u odnosu na trideset i dva koje sadržava Strossmayerov obrednik. To je onda značilo da su se ti – nekoć vlastiti – obredi trebali uzimati iz Dodatka Rimskog obrednika iz 1929., čime su posve zanemareni naši drevni vlastiti obredi.
4. Obrednik za pokope iz 1939.
Obrednik za pokope s notama za pjevanje, tiskan je kao separat godine 1939.[27] Sadržava pokop odraslog mrtvaca, pokop malene djece, opjev groba opjev mrtvačkoga odra, sve kao u obredniku iz 1933. U ovaj je obrednik ponovno uvršten i Uvod (sprovod) žene preminule u porodu prema Strossmayerovom obredniku. Svi dosadašnji obrednici su bili na hrvatskom.[28] Međutim, u ovom obredniku iz 1939. prvi puta su svi obredi doneseni hrvatski, a zatim latinski.[29] Ovaj je obrednik sprovoda u svakom slučaju bio praktičan – maloga formata. K tome je za svećenike bilo vrlo praktično to, što su bile naznačena i note, što je i pjevačima (redovito pjevačicama) bilo od velike pomoći.
5. Obred oblačenja novaka i primanje ministranata iz 1948.
Godine 1948. tiskan je još jedan naš vlastiti obred: Obred oblačenja novaka i primanje ministranata[30]. U onim vremenima strašne represije i progona Crkve Biskupski je ordinarijat u Đakovu se odvažio tiskati ovu knjižicu. Donose se dva obreda. Prvi je Oblačenja novaka, koji nakon toga mogu nositi ministrantsku odjeću. Nakon određenog vremena novaci trebaju položiti ispit i onda za njih slijedi drugi obred: Primanje ministranata, nakon čega oni postaju ministranti. Obred je na hrvatskom, jedino se molitva blagoslova ministrantske odjeće donosi hrvatski i latinski. Možemo pretpostaviti da je priređivač ovoga obreda preuzeo i adaptirao neki sličan talijanski ili njemački obred. U svakom slučaju, u ovome se obredu kao uzor uzimaju obredi vezani uz redovništvo: onaj koji stupa u redovničku zajednicu oblači redovničku odjeću, postaje novak i onda ulazi u novicijat. Nakon završenog novicijata (najmanje godinu dana), novak polaže zavjete i postaje članom redovničke zajednice. Tako se i u ovom slučaju razlikuje ulazak među ministrantske novake i ulazak među ministrante.
Zaključak
Vrijednost vlastitih obrednika Đakovačke i Srijemske biskupije je višeslojna. Kao prvo, pisani su hrvatskim jezikom, dok su svi drugi onodobni vlastiti obrednici u našem okruženju bili isključivo na latinskom. Drugo, služeći se drugim vlastitim obrednicima u našem okruženju, priređivači su izabrali ono što su smatrali da je za nas važno, te su te iste obrede prilagodili i obogatili. Usto su dodali i po koji vlastiti obred koji su sami priredili. U tome je smislu svakako najvredniji, najbogatiji i najopširniji onaj obrednik koji je izdao biskup Strossmayer. Ova naša vrijedna baština može i treba biti zalog i poticaj da i u naše vrijeme, u drugačijim okolnostima, nakon liturgijske obnove Drugog vatikanskog sabora, ponovno priredimo vlastiti obrednik, tim prije što u nas na hrvatskom jeziku do danas nije pripravljen ni jedan vlastiti obrednik, dok takvi obrednici postoje, na primjer, na njemačkom i talijanskom.
[1] Za povijesni pregled nastanka obrednika usp. M. RIGHETTI, Manuale di storia liturgica, 1., Ancora, Milano, 31964., fototipsko izdanje 1998., 351-354.
[2] Usp. kritičko izdanje: A. FRANZ, Das Rituale von St. Florian, Freiburg, 1904.
[3] Usp. kritičko izdanje: A. FRANZ, Das Rituale des Bischofs Heinrich I, Freiburg, 1912.
[4] Spomenimo da je bila dana mogućnost da se zadrže liturgije koje su mogle dokazati da imaju drugačiju tradiciju stariju od 200 godina. Takav je slučaj, između ostalih, bio s milanskom liturgijom, koja kao nerimska postoji i danas.
[5] Rimski obrednik izdan po naredbi pape Pavla V. i pregledan brižljivošću drugih papa a oblašću svetoga G. N. pape Pija IX., udešen prema Zakoniku kanonskoga prava, po tipskom izdanju rimskom, Zagreb, 1929. (= RO 1929), IV.
[6] RO 1929, 249, br. 6.
[7] Sessio XXIV, De Reformatione, 1. Navedeno prema: SC 77, bilješka br. 41.
[8] Kongregacija obreda se u ovome koji puta pokazala krutom. Tako, na primjer, odredbom od 11. siječnja 1725. zabranjuje se, između ostalog, blagoslov vode uoči Bogojavljenja. Navedeno prema: Ritual rimski utišten po naredbi S. oca pape Pavla Petoga a sada umnoxan i ispravljen po prisvetomu gospodinu našemu Benediktu XIV., Venecija, 1827., 8. Međutim, taj je obred u istom stoljeću uvršten u Rimski obrednik…
[9] Ordo et Ritus Sanctæ Metropolitane Ecclesie Strigoniensis, quibus Parochi et alii animarum Pastores in Ecclesiis suis uti debent, Viennæ 1560.
[10] B. VARGA (prir.), Agendarius. Liber continens ritus et carimonias, quibus in administrandis sacramentis, benedictionibus et aliis quibusdam ecclesiasticis functionibus parochi et alii curati in dioecesi et provincia Strigoniensi utuntur. Quibus addita sunt lingua vernacula pia et catholica aliquot exhortationes ad eos, qui utuntur sacramentis, et qui eorum administrationi intersunt. Quorum omnium cathalogum versa pagella invenies. (Tirnavia, anno Domini MDLXXXIII), Budimpešta, 2015.
[11] Zanimljivo je da u Zagrebačkom obredniku obraćanje mladencima pisano je kajkavski i štokavski, jer je ta nadbiskupija pokrivala područje od Hrvatskog zagorja sve do župe Podgorač, nadomak Đakovu.
[12] Rituale Romanum Urbani VIII Pont. Max. iussu editum, illyrica lingua. Romae ex Typographia Sac. Congreg. de Propag. fide, MDCXL (1640). Reprint izdanje priredila Kršćanska sadašnjost i Zavod za hrvatski jezik Hrvatskog filološkog instituta, Zagreb, 1992.
[13] Ritual rimski utišten po naredbi S. otca pape Pavla Petoga a sada uzmnoxan i ispravljen po prisvetomu gospodinu našemu Benediktu XIV., Venecija, 1827.
[14] Ritual ili Obrednik biskupije Senjske i Modruške, tiskan po naredbi i zapovědi Mirka barona Ožegovića, biskupa senjskog i modruškog, Zagreb, 1859.
[15] Rimski ritual (Obrednik) izdan po zapoviedi Sv. Otca Papae Pavla V a pomnožan i poizpravljen Benediktom XIV čestite uspomene s dodatkom raznih novih blagoslova, Rim 1893. Objavljeno je i drugo izdanje ovoga obrednika 1895.
[16] Pri tome valja imati na umu da je 1853. osnovana Hrvatsko slavonska crkvena pokrajina s metropolijom u Zagrebu, sufraganima u Đakovu, Senju i Križevcima, i tako potpuno odvojena od Crkve u Madžarskoj i njezina primasa.
[17] Usp. Obrednik biskupije Bosansko-djakovačke i Sriemske, izdan po naredbi preuzvišenog, presvietloga i prečastnoga gospodina Josipa Jurja Strossmayera biskupa bosanko-djakovačkoga i Sriemskoga, itd., Zagreb, tisak dioničke tiskare, 1878. (= ĐO 1878.), 5.
[18] ĐO 1878, str. I.-XXVII., ovdje: XIV i XV.
[19] ĐO 1878, str. I.-XXVII., ovdje: XIV.
[20] Usporedbe radi spomenimo da Đakovački obrednik iz 1933. u Proslovu sadrži samo kratku biskupovu odluku da se on ima koristiti u bogoslužju…
[21] Izvadak iz Obrednika biskupije bosansko-đakovačke i srijemske izdan po naredbi Josipa Jurja Strossmayera, biskupa bosansko-đakovačkog i srijemskoga. Prema zaključku jugoslavenskog katoličkog episkopata za privremenu upotrebu odobrio Msgr. Antun Akšamović, biskup bosansko-đakovački i srijemski, Osijek, 1922.
[22] To su: Krštenje djece; Svetootajstvo oltara (pričest izvan mise). Pričest bolesnika. Posljednje pomazanje, Papinski blagoslov, Pokop mrtvaca odraslog, Pokop malene djece, Svetootajstvo ženidbe, Uvod žene po porodu.
[23] Npr. gizdosti > oholosti; odnima > oduzima; svršiv > svršivši; vrgne u svetohranište > baci u svetohranište, itd.
[24] Priručni obrednik. dodatak rimskom obredniku za Đakovačku biskupiju, Đakovo, 1933.
[25] Kao što je poznato, u to su vrijeme (nakon Prvog svjetskog rata) valpovački, donjomiholjački i oba baranjska dekanata formalno pripadali Pečuškoj biskupiji, a đakovački biskup je bio apostolski administrator. Tek 1972. ti su dekanati postali dijelom Đakovačke biskupije.
[26] Sprovod žene umrle u porodu, koji se nalazio u ĐO 1878. ovdje je izostavljen.
[27] Usp. Obrednik za pokope. Hrvatski i latinski, Đakovo 1939. (= ĐO 1939).
[28] Uz hrvatski su na njemačkom bila pisana pitanja koja se upućuju mladencima kao i kumovima na krštenju, a formula krštenja bila je u Strossmayerovom obredniku donesena i hrvatski i latinski.
[29] Možda je tome bio razlog taj, što je tih predratnih godina u našim krajevima sve više bila naglašena nacionalna svijet kod njemačkog življa koji je uglavnom bio povezan s „Kulturbund-om“, pa se za njih umjesto hrvatskog uzimao latinski obred.
[30] Obred oblačenja novaka i primanje ministranata, Tisak Tiskare Narodne Fronte, Đakovo 1948. Knjižica ima 12 stranica formata 13,5 x 9,5 cm. Isti je obred objavljen i u Vjesniku Đakovačke biskupije, 76(1948.)5, 66-69.