Izbor trajnih vrjednota u svjetlu učenja Katoličke Crkve

Q: Planovi i priručnici

Operativni plan i program Izvedbeni plan i program Bilježnica Od Boga odabrani – udžbenik Radna bilježnica Video-zapisi

Vrjednote bismo mogli definirati kao različite pozitivnosti koje daju smisao i svrhu ljudskom životu. Kao takve, one u sebi imaju transcendentnu dimenziju i ne ovise o trendovima, ukusima, o povijesnim, gospodarskim, kulturnim ili nekim drugim okvirima, nego imaju vrijednost same u sebi. Neki će u tom svjetlu praviti razliku između vrjednota i vrijednosti, a prema kojima vrijednosti imaju kvalitativno nižu razinu, jer su podložni navedenim i drugim izvanjskim uvjetovanjima, odnosno nisu univerzalne. Tako npr. u jednoj kulturi, političkoj opciji ili religiji mogu biti cijenjene jedne vrijednosti, u drugoj druge. Vrjednote su univerzalne ili su barem općeprihvaćene, odnosno prihvatljive su različitim pogledima na svijet, a kao takve niti se umanjuju niti uvećavaju mijenjanjem trendova. Onome tko ih usvoji postaju jasan putokaz i orijentir u životu, oko kojih se vrti sve čovjekovo nastojanje.

Vrjednote se obično različito klasificiraju. Neki će tako govoriti o podjeli na vitalne, kulturne, političke, moralne i duhovne. Vitalne su vrjednote one koje se odnose na zdravlje i tjelesnost, kao što su npr. snaga, ljepota ili zdravlje, a kao takve, ispravno shvaćene, trebale bi biti vrijedne svim ljudima. Kulturne vrjednote su one koje se odnose na doprinos društvu i kulturi, pa možemo govoriti o znanju, umijeću, kulturnoj baštini, obrazovanju itd., odnosno također o vrjednotama koje ne ovise o zakonima, zabranama, modi ili drugim izvanjskim uvjetovanostima. Političke se vrjednote odnose na međuljudske odnose i opće dobro, pa se u njih ubrajaju npr. sloboda, samostalnost, tolerancija, ljudska prava itd. Moralne se vrjednote odnose za etičko ponašanje, pa možemo govoriti npr. o pravednosti, istinoljubivosti, miru, vjernosti itd. Duhovne su vrjednote još dublje i od moralnih, jer nužno uključuju odnos prema Bogu, ne zanemarujući pri tom ni odnos prema bližnjemu. U duhovne vrjednote spadaju svetost, istinska vjera, pobožnost, samoprijegor itd.

Osim te podjele, možemo govoriti i o odnosu između materijalnih i duhovnih vrjednota, prema kojima bi se materijalne odnosile na one koje osiguravaju sredstva za život, pa se tu ubrajaju novac, posao, rad i slično, odnosno one vrjednote koje čovjeku omogućuju da se ostvaruje kao čovjek. Duhovne vrjednote zadiru u još dublju razinu, odnosno riječ je o vrjednotama koje određuju smisao života. To su npr. ove i slične vrjednote: vjera, nada, ljubav, istina, obitelj itd.

Možemo govoriti i o univerzalnim i partikularnim vrjednotama, pri čemu univerzalne vrijede za sve ljude svijeta, a partikularne se tiču npr. jednog naroda, jedne religije ili neke druge velike skupine ljudi. Tako su npr. ljubav, istinoljubivost, dobrota, poštenje itd. vrjednote koje vrijede za sve ljude svijeta, ali će vrjednote vezane uz moralni nauk Katoličke Crkve vrijediti samo za katolike i eventualno još za one koji se s tim učenjem slažu.

Već tolike vrste klasifikacije vrjednota pokazuju kako one sve nisu istoga ranga, nego postoje važnije i manje važne. Ukoliko se neka niža vrjednota nametne na mjesto više, onda dolazi do zloupotrebe i do izigravanja pravog značenja vrjednota. Naprotiv, ukoliko su one ispravno složene, onda one postaju čovjekovi unutrašnji orijentiri po kojima ravna život i po kojima taj život dobiva smisao. O tome posebno govore prispodobe o blagu i dragocjenom biseru (Mt 13, 44-46). Prema njima, onaj tko shvati vrijednost najviših životnih vrjednota (vjera i pouzdanje u Boga, kraljevstvo Božje) nužno svoj život prilagođava prema njihovoj važnosti, odnosno sve drugo biva manje vrijedno.

Ipak, današnje društvo radije govori o vrijednostima, nego o vrjednotama, tako da se oni u glavama mnogih brkaju i kvalitativno izjednačuju. Tako su češće ljudima privlačnije materijalne od duhovnih vrjednota, dok su one istinske poput poniznosti, pobožnosti, skromnosti, jednostavnosti, vjernosti u braku itd. već pomalo stvar prošlosti. Stoga je u takvim konfuznim vremenima mnogima teško prepoznati što su uopće duhovne vrjednote, a onda i razumjeti zašto bi one imale prvenstvo nad materijalnima, a ta se zbunjenost posebno događa zbog nerealne i negativne medijske slike, prema kojoj se ismijavaju svaki oblici duhovnih vrjednota, dok se materijalne prenaglašavaju i zloupotrebljavaju.

Ipak, i današnji čovjek ima dobru i pozitivnu sliku o mnogim duhovnim vrjednotama, kao što su npr. vrjednote obitelji, braka, istinskog prijateljstva, međusobnog povjerenja itd., a u tom svjetlu na tome valja zahvaliti još uvijek relativno čvrstom načinu prenošenja takvih vrjednota u krugovima obitelji, Crkve, škole i drugih institucija.

Gledano iz vjerničke perspektive, najuzvišenije od svih vrjednota su religiozne, jer se vezuju uz zahvalnost Bogu. Kao takve, one imaju čvrsto uporište – u Božjoj ljubavi, u djelu otkupljenja Isusa Krista, u vjeri i nadi u uskrnuće itd. – i bivaju kao plašt koji obuhvaća sve druge životne vrjednote, odnosno preko religioznih vrjednota i sve druge vrjednote nižeg ranga bivaju skladno povezane u smislenu cjelinu koja se zove život. Zato smo i pozvani težiti toj najdubljoj vrjednoti i nju usvojiti, a onda oko nje oblikovati sve drugo.