Pandorina kutija
Ako se prate svakodnevne konferencije za tisak Amazonske sinode, svaki se put čuje ista stara priča: novi putovi, slušanje urođeničkoga stanovništva, klimatske promjene i Majka Zemlja. Čini se kako jednostavno ne žele da se spominju temeljni problemi. U tom je pogledu ova sinoda vrlo slična Sinodi o mladima (listopad 2018.).
Postoji li manjak svećenika u amazonskom području? Da, postoji. Ali to je slučaj u mnogim područjima (Afrika, Kina, Bliski istok). No, to se pitanje ne postavlja.
U međuvremenu svaki se dan ponavljaju mantre, a katolički je vokabular gotovo posve iščeznuo. Biskupi i kardinali raspravljaju o okolišu, porastu razine mora i o tome da prije svega trebamo slušati. Govore kao političari: iste krilatice, ista jeftino praznorječje (retorika). Čudno je da su takve stvari tema rasprave na sinodi. To nije područje u djelokrugu Crkve, to nije naša osnovna djelatnost i to nije naša perspektiva. Navodno želimo biti relevantni, ali ovo ide na štetu našega identiteta. To se ne može izvesti iz leksikona, žargona i rječnika za kojima se posegne. Svako malo čini se kao da gledate parodijsku TV Kantinu. Naš se rječnik nekoć sastojao od riječi kao što su Majka Crkva, oganj pakleni i krjeposti, a sada su to Majka Zemlja, amazonski požari i ekologija. Stajališta se ne razlikuju od političkih stranaka i aktivističkih skupina.
I još nešto: misionari su odjednom prikazani kao porobljivači (imperijalisti) koji su svoje vrijednosti nametnuli urođenicima. Zar ti vjerovjesnici nisu ništa značili domorodačkim narodima? Riskirali su svoje živote kako bi naviještali evanđelje. Koliko ima mučenika? Otišli su u džunglu kako bi ispunjavali Isusov nalog da propovijedaju evanđelje do kraja svijeta. Misionari su bili svjesni da prije svega moraju zadovoljiti fizičke potrebe amazonskoga pučanstva. Borili su se protiv siromaštva, gradili bolnice, podizali škole. Takvo stajalište potaknulo je ljude da budu znatiželjni prema tome što im zapravo imaju reći. Ti su navjestitelji vjere znali da Bog ne govori preko drveća (neki sudionici sinode govore drukčije) i da je žrtvovanje djece nešto odvratno. Pokazali su domaćim stanovnicima izlaz iz tame i straha i ponudili im pristup sakramentima. Pa sada ustvrditi kako misionare nije bilo briga za dobrobit pučanstva, nego da su bili vođeni osvajačkim pobudama i osobnim interesom, uistinu je uvrnuto. Jednako je krajnje neobično to što smo tek sada odjednom ugledali svjetlo i shvatili da je riječ o nečem sasvim drugom: Majci Zemlji, globalnom zatopljenju i ugljikovu dioksidu (CO2).
Sve ovo nema nikakve veze sa suosjećanjem prema urođeničkim plemenima. Postaje sve jasnije kako se Amazonska sinoda zlorabi za promicanje skrivenih nauma. Celibat bi bio neshvatljiv domorodačkim muškarcima i zbog toga razloga uvodimo oženjeno svećenstvo. Začudno je da već više od tisuću godina ljudi svih vremena, rasa i kultura prihvaćaju celibat, a amazonski narodi to ne mogu razumjeti? Jesu li preglupi za to? Je li to ono što se hoće reći? Kakva je to čudna vrsta diskriminacije? Naravno, odmah se poziva da se svećeništvo otvori i ženama. A sve to kako bi se ljudima dalo više mogućnosti da sudjeluju u Euharistiji. Je li tako? Što je s Japanom, gdje ljudi 250 godina nisu vidjeli svećenika i nisu mogli slaviti svetu Misu? Nakon 250 godina ostalo se zadivljeno životnošću japanskih kršćana. Vjeroučitelji su tamo obavljali izvrstan posao. Nitko nije došao na zamisao da se oženjene muškarce ili žene pripusti u svećeništvo. To ne traže katolici iz amazonskih krajeva, nego zapadni kardinali i biskupi. Usput, zašto se ponašaju kao da svi ljudi u Amazoniji žive u džungli i obožavaju drveće? Osamdeset (80!) posto domorodačkoga stanovništva živi u velikim gradovima, baš kao Vi i ja. I baš kao Vi i ja, nose traperice i majice kratkih rukava, a ne slamnate suknje.
Ako vam je srce doista uz Amazoniju, recite istinu, a to je da se spašavamo po Isusu Kristu. Zbog toga naviještajte nepatvoreno evanđelje! Poziv na pokajanje i povezano najavljivanje oproštenja, nije li to sažetak cijele Biblije? Ali riječ ‘grijeh’ nije prošla ni s čijih usana; stoga ni praštanje ni milosrđe. Doduše, jednom je spomenut: grijeh protiv Majke Zemlje. Okoliš se smatra važnijim. Savršeno se uklapa u temeljne pojmove nove teologije: cjelovita ekologija, raznolikost, sinodnost, gradnja mostova, globalno zatopljenje, novi putovi, promjena i takve besmislice. Ova je sinoda uistinu politički najkorektniji sastanak svih vremena. Olakšanje je što Greta Thurnberg još nije izabrana za kardinala.
Je li itko više zabrinut za spašavanje duša? Nije li to razlog zašto je Krist pretrpio smrt na križu?
Ako sakramenti, grijeh, opravdanje i pakao više nisu bitni, čemu uopće sinoda? Ako je Crkva očito griješila 2000 godina – stvara se naime takav dojam – zašto bismo više uopće slušali stajališta Crkve o ekologiji ili bilo čemu drugom? Usput, što Crkva kani učiniti oko porasta razine mora i ispuštanja CO2? Mislim da ređenje žena za svećenike tomu ne će osobito pomoći. Još jednom se pokazuje da jedno nema veze s drugim, nego se mora i hoće provesti pod svaku cijenu. Inače, kada je razina vodâ porasla u Noino vrijeme, to nije ispalo tako loše.
Svi znaju da zagrijavanje Zemlje nije pravi problem u Amazoniji, nego – ako nam već nije dopušteno govoriti o Isusu – droge i s tim povezane narko-bande, ratovi protiv droge, nebrojene žrtve droge. Zašto ne slušamo žrtve droge i narkomane? To je puno veći problem.
Procjenjuje se da u Južnoj Americi godišnje ima šest milijuna djece žrtava pobačaja. I to je puno veći problem od globalnoga zatopljenja. Ne bi li sinoda o tom problemu bila puno prikladnija?
Konačno, tiskovna konferencija prošloga petka (18. listopada). Časna sestra Daniela Adriana Cannavina izjavila je kako će dolazak ženskih đakona vjerojatno biti jedan od ishoda sinode. Nadbiskup Rino Fisichella u nastavku je rekao da se u novoj evangelizaciji može očekivati poganski doprinos, kako bi „domorodački narodi mogli izražavati svoju vjeru prema svojim običajima, pa će tako Crkva imati amazonsko lice“. A povrh svega, najavljeno je i uvođenje novoga obreda: amazonskoga obreda. Dio kojega su i poganski elementi. Ukratko, Pandorina je kutija širom otvorena. To je jasno iz riječi biskupa Marija Antonija da Silve da, o da, tako je, trebamo svećenike, pa ćemo (dakle?!?) razmotriti mogućnost oženjenih svećenika, tankoćutno dodajući kako ovu sinodu ne treba smatrati sinodom ograničenom na amazonsko područje, nego da ima posljedice u cijelom svijetu.
Da Silvine završne riječi to lijepo sažimaju. Sinodu vidi kao „priliku za dodir sa životom, šumama, vodom, životinjama, mineralima, a nadasve sa zajednicama koje su ispunjene mudrošću“ (navod s vatikanske stranice). Čak bi se i Luther i Calvin zaprepastili tom besmislicom. Jer te riječi to jesu. A papa gleda…
