Jeremija

U Pismima čitam kako jednom od proroka obećavaš kako ćeš ga spasiti. I ja se pitam od čega me trebaš spasiti? Hoćeš li me spasiti bijegom? Ili smrću? Ili čime? Danas se pokušavam spasiti od života koji imam. Njegova besmislenost i jalovost postaje nepodnošljiva. Dosada života ponekad je toliko opipljiva da ne vidim ništa pred sobom. Ali, i česti neuspjesi i krive odluke pretvaraju mi život u pakao.

I ta vječita briga za život. Taj strah od gubitka života, krova nad glavom, financijske sigurnosti, ta uporna i prokleta briga koja me ujutro probudi prije vremena i uvečer mi ne da mirno spavati. Ponekad ti se molim da me spasiš od života kao i onaj bolesnik u dugotrajnim i teškim mukama koji viče iz bolničke sobe: uzmi me konačno sebi, ja više ovako ne mogu! Kad te molim da me spasiš od života, ne molim te za hrabrost i odvažnost da izvršim samoubojstvo. Molim te da ne izvršim samoubojstvo nade u tvoju providnost. Jer različiti su načini kako se mogu ubiti i pri tom biti i ostati fizički živ i funkcionalan, tako da nitko ne bi pomislio da kad razgovara sa mnom razgovara sa samoubojicom nade i nadanja.

Taj prorok Jeremija koji je toliko propatio i napatio se, ostaje mi zagonetka. Zašto se nije ubio? Bog koji ga napusti dok mu, kako kaže Pismo, o glavi rade, Bog koji šuti dok ga traže da ga uhvate, svežu i ubiju. Taj po svim ljudskim mjerilima unaprijed izgubljeni Jeremija nikako da digne ruku na sebe. Odakle ti snaga Jeremija? Gdje je pronalaziš? Kojem se to Bogu moliš proroče, i nikako ne umireš i ne želiš umrijeti? I tvoj će Sin reći a uvelike se varate nije to Bog mrtvih, nego Bog živih. Živi Bog i Bog života.

Onda je Jeremija imao drugačiji pogled na život od pogleda koji ja imam. Za mene je život čisto i puko fizičko postojanje. U takvom postojanju svaka bol je besmislena, svaku patnju treba, ako je ikako moguće, izbjeći i zaobići i pred neizlječivom bolešću fizičko samoubojstvo je jedini izlaz i najbolje rješenje. Muči me ponekad taj Jeremija. Njegov život mi ne da mira i ne ostavlja me na miru. Kad ne znam šta ću od dosade jer imam svega za godine mnoge i mogu mirno reći a sad dušo moja jedi pij i uživaj, pred sobom ne vidim nikakvu budućnost. Vidim samo dosadu, uživanje i lagodnost. I bude mi mrsko živjeti kao da je u pitanju jedan vječni dan u kojem liježem, budim se, jedem, i ništa više i ništa drugo.

Onda iz dosade otvorim Pisma i čitam malo o Jeremiji. Kao da čitam nekakav pustolovni roman. I pitam se zašto si, dragi Jeremija, tako uporan i naporan, zašto se trudiš i zašto se boriš Jeremija, zašto jednostavno ne odustaneš? Zašto Jeremija ne pobjegneš negdje u pustinju i samoću, zašto se Jeremija, poput mene, ne zatvoriš u sebe i briga te za svijet i druge, bitno je samo imati dovoljno svega da što manje susrećeš i druge i svijet.

Ja ne razumijem tog Jeremiju niti njegovo poimanje života. Nije li najbolje i najpametnije i najmudrije kao usamljeni mrav skupljati i sakupljati, napuniti svoje žitnice i skladišta svim bogatstvima i onda i svijetu i ljudima reći zbogom, više vas ne trebam i nemojte me tražiti? Zatvoriti se u svoj dobro utvrđeni dvorac sagrađen od novaca, nekretnina, posjeda i svih mogućih oblika materije i materijalnog.

Ali, i sad kad sam siguran iza zidina svog dvorca u kojega nikoga ne puštam, ne mogu se oteti potrebi da razmišljam o Jeremiji. Čovjeku koji nije imao ništa i svoj je goli život stavio na kocku zbog tebe.

Što je za tebe život? Kako si uspio uvjeriti Jeremiju da je fizičko postojanje i fizički život skoro pa ništa u odnosu na život koji si ponudio Jeremiji? Nije li Jeremija zabludio u iluziju i fantaziju prihvaćajući mogućnost života kojega još nema u zamjenu za stvarni život koji ima u svojim rukama i može s njim učiniti što hoće?

Vjerojatno se Jeremija predao i prepustio onoj ludoj nadi. Onoj nadi koju od vremena do vremena budiš u nekom od proroka, pa se on radi te nade odriče apsolutno svega osim svog jezika, kojim u tvoje ime govori i prorokuje. To je ona neshvatljiva i neprihvatljiva nada bolesnika koji godinama svoju bolest nosi i vuče za sobom kao prokleti uteg oko vrata, koji nikad neće moći skinuti, ali on vedro i uspravno hoda okolo kao da su mu i tijelo i vrat potpuno slobodni od okova bolesti.

Ta Jeremijina luda nada je ona iskonska glad čovjekova za životom koji predstavlja Bog, kojega ti zoveš Bogom živih, a ne Bogom mrtvih. Jer što je život je pitanje na koje se ne može dati zaključni odgovor samo zato jer sam, za razliku od mnogih, uspio napuniti svoje žitnice i skladišta u tolikoj mjeri da više nikada neću osjećati nikakvu nesigurnost.

Je li to stvarno tako? A nesigurnost življenja jer se moja duša još noćas može zaiskati od mene, a nesigurnost trajne fizičke bolesti bez mogućnosti oporavka, a mogućnost osjećaja da sam ipak promašio život usprkos punim žitnicama i skladištima, jer ja sam ipak na kraju shvatio da sam oduvijek htio biti nešto drugo, a ne tek posjednik dobara koja imam?

 Nemir koji mi stvara Jeremija je nemir oko pitanja o tome što je uistinu život i od čega se on sastoji? I hoće li doći trenutak kada ću moći reći sada istinski posjedujem i imam život? Taj Jeremija sa svojim paradoksima ponašanja i djelovanja, taj bjegunac od bilo kakvog napora koji se pretvara u onoga koji zbog tebe i za tebe pristaje na patnju i progon.

I ja nikako ne mogu odgonetnuti Jeremijinu tajnu. Što si to, Jeremija, otkrio i o kome? O sebi? O Bogu? Jesi li Jeremija uspio proniknuti u tajnu života ili ti je tu tajnu otkrio Bog? I u čemu se ona sastoji? To su pitanja koja me muče u mojoj dosadi i lagodnosti. U mojim ambarima i žitnicama, gdje, neosjetljiv za potrebe i patnje drugih, zadebljao od svega što imam, mislim kako je život dosadan, isprazan i prazan.

I samo me taj čudni Jeremija drži još na životu. Taj Jeremija koji se odriče samog sebe radi tamo nekog Boga koji ga je pozvao. Ima li život neku višu svrhu i cilj od onoga koji sam ja već postigao? Jer sam po mjerilima ljudskog dosegao sami vrh i vrhunac života. Imam. Mogu. I što god želim i poželim dobijem. Ne postoji ništa u fizičkom svijetu što ne bih mogao imati jer sve mogu kupiti. Imam sve. Dovoljno je da uprem prstom i kažem to mi donesite i moje sluge se rastrče po svijetu kao brzi trkači i donesu. Ja sam bogatstvo. Ja sam posjedovanje. Ja sam moć. Ja sam sretno i nahranjeno tijelo. I ništa mi ne treba. I nikoga ne trebam.

Tek od vremena do vremena me uznemiruje život tog Jeremija iz Pisma. Ponekad kad mi pogled pukne po bespućima mog posjeda, mojih ambara i žitnica i vidim da više ništa od život na trebam, pitam se o Jeremiji. O njegovom životu. I njegovom Bogu. Pitam se je li ovo što sam ja sada i ovdje, sav, potpun i apsolutan život? Je li ovo punina života? Hoće li me Jeremijin Bog jednog dana spasiti od ovoga života koji živim? Zar postoji neki bolji život koji mi Jeremijin Bog može ponuditi, dati i pružiti?

Bilo bi lakše da nema Pisma i da nije postojao Jeremija. Sve dok je Pisma i tog neobičnog proroka, pitanje o punini života ostat će, izgleda, zagonetno i nedovršeno, čak i za mene koji imam sve. I uznemiren sam. Nemam mira od kada sam slučajno otvorio Pisma i pročitao knjigu o proroku Jeremiji. Što ti je tvoj Bog otkrio, Jeremija, i sve se za tebe promijenilo?

Je li tvoj Bog zaista Bog živih, a ne Bog mrtvih i je li bolesnik koji moli tvog Boga da mu konačno uzme život, jer ovako više ne može, netko tko vapi za samoubojstvom ili je u svojoj patnji otkrio nešto o Bogu što ja nikad neću otkriti? Je li bolesnik otkrio prolaz prema istinskom životu kojemu je fizički život samo uvertira, nekakav kratki uvod?

Zašto si, Jeremija, prihvatio patnju i proganjanje i tolike pokušaje ubojstva? Zašto? Što ti je otkrio tvoj Bog? Što ti je šapnuo na uho tako tiho da ni Pisma nisu to zabilježila koliko je tiho i neprimjetno izgovorio? Je li ti možda šapnuo: Jeremija…, Jeremija…, Ja sam Put, Istina i Život.  Jesu li to riječi tvog Boga koje su te iz korijena promijenile?