Jesu li evanđelja plod bezimene predaje? Upravo suprotno
Zagovornici kritičkoga pristupa evanđeljima smatraju ih proizvodom anonimne predaje, stvarajući tako jaz između povijesnoga Isusa i Isusa vjere. Međutim, ozbiljna istraživanja o prenošenju i provjeri usmenih predaja, kao i svjedočanstva crkvenih otaca, pokazuju upravo suprotno.
Bezimena predaja? Mnogi zagovornici kritičkoga pristupa evanđeljima uvjereni su u to. Prema njima, kršćanska je zajednica oblikovala i prenijela predaju izrjeka i događaja iz Isusova života. Ne pojedinačna sjećanja, nego skupna sjećanja, koja čine zastarjelom zamisao o preciznim očevidcima u podrijetlu predaje o Isusu. Ta bi se predaja slila u četiri evanđelja, koja se također odnose na potanko opisane osobe koje su dijelile svoj život s Učiteljem ili koje su bile u dodiru s izravnim svjedocima. Ta je hipoteza neuvjerljiva.
Pa ipak, postoje mnogi elementi koji čine da je to stajalište više od hipoteze.
Prije svega, način prenošenja i provjere usmenih predaja. O tome smo već opširno govorili (ovdje i ovdje). Važno je zapamtiti da se u tom okružju prenošenje predaje u rabinskim školama nije događalo od učitelja zajednici, nego od rabina odabranomu krugu učenika. I rabin i njegovi učenici svakako su mogli poučavati javnost, ali čuvanje i provjera prenesene predaje nisu bili odgovornost zajednice. Drugim riječima, zajednica je primila predaju od poučavanja učitelja, ali njezino prenošenje bilo je povjereno izričito upućenim i ovlaštenim osobama.
S predajom o Isusu nije se dogodilo drukčije. I to ne samo zbog pretpostavke neprekidna nastavljanja u povijesno-kulturnom okruženju, nego i zbog svjedočanstava koja nam dolaze iz kršćanskih spisa. U djelu Tumačenje Gospodinovih riječi, koje je očuvano samo u nekoliko odlomaka zabilježenih u Crkvenoj povijesti Euzebija Cezarejskoga, Papija Hijerapolski (oko 70.–130.) izvješćuje kako je učio od samih „prezbitera“ (starješina) i da je „dobro utisnuo u pamćenje, siguran u njihovu istinitost“, njihovo učenje. A kada bi naišao netko tko je tvrdio da je učenik jednoga ili drugoga od tih prezbitera, pitao bi ih
„uporno, što su rekli Andrija ili Petar, odnosno Filip ili Jakov ili Ivan ili Matej ili bilo koji drugi od Gospodinovih učenika, a k tome i riječi Aristiona i prezbitera Ivana, Gospodinovih učenika“.
Doista, Papija pojašnjava da ono što je naučio nije dugovao njihovim knjigama, nego „stvarima koje je naučio od njihova živa i sigurna glasa“ (Historia Ecclesiastica, III, 39, 3–4; Crkvena povijest, 2004., str. 365–366). Najmanje što možemo reći jest da Papija govori o konkretnim ljudima, koji mogu biti sve, ali ne bezimeni, koji su povezani jedni s drugima poput karika u lancu: učenici prezbitera, prezbiteri, Gospodinovi učenici. Ne neka nejasna zajednica.
Odlomak iz Pisma Florinu svetoga Ireneja Lionskoga (oko 130.–202.), koji je očuvan i u djelu Euzebija Cezarejskoga, još jednom potvrđuje da se način na koji se predaja o Isusu čuvala i prenosila nije odvijao putem zajednice, nego preko vrlo određenih osoba, određenih za tu službu. Kako bi upozorio Florina na gnostička učenja, Irenej se ne poziva na druga učenja koje su anonimno kružile kršćanskom zajednicom, nego na stvarnoga biskupa, svetoga Polikarpa, koji je pak primio predaju o Isusu od apostola, također stvarnoga:
„Stoga mogu besjediti o mjestu gdje je blaženi Polikarp sjedeći govorio, te o njegovu načinu započinjanja i završavanja izlaganja, obilježju njegova života, tjelesnome liku, nagovorima koje je upućivao mnoštvu; kako je prepričavao suživot s Ivanom i drugima koji su vidjeli Gospodina; kako se sjećao njihovih riječi i što je od njih čuo o Gospodinu, Njegovim čudesima i Njegovu učenju i kako je Polikarp, preuzevši od očevidaca života Riječi, sve predao u skladu s Pismima“ (Historia Ecclesiastica, V, 20, 6; Crkvena povijest, 2004., str. 481–482).
Dio kritičara ne smatra ta dva svjedočanstva pouzdanima, jer se za navedena djela kaže da imaju apologetske namjere. Kao da je apologetika jednaka laži. Ali, osim toga, ona su zapravo savršeno u skladu s povijesnim okružjem u kojem je, objašnjava profesor Richard Bauckham,
„zamisao neprekidna slijeda (‘lanca’) učitelja/učenika bila dobro ustaljen način prikazivanja prijenosa predaje koji su ovlašteni ‘prenositelji’ formalnim postupkom dostavljali i primali“ (Jesus and Eyewitness,, str. 297).
To je bila normalnost u židovskom rabinskom okruženju, a to potvrđuju i prvi kršćanski izvori.
Ali čak i spisi Novoga Zavjeta pokazuju odmak od zamisli bezimenoga prijenosa. Evanđelja predstavljaju članove skupine Dvanaestorice po imenu, jasno pokazujući njihov autoritet i primarnu ulogu u prenošenju Isusova života i riječi. Djela apostolska i poslanice, pak, bogate su imenima drugih poznatih svjedoka i/ili učenika Gospodinovih ili apostola, ovlaštenih prenijeti ono što su primili: Josip Barsaba, Mnason Cipranin, Ivan zvani Marko, Filip đakon (poslužitelj), Silvan, Ruža, Stjepan itd.
Nije samo zamisao „bezimene“ predaje pretpostavka kritičke struje o kojoj se ne može neraspravljati, nego i to da su sama evanđelja bezimena. Imena četvorice evanđelista zapravo ne bi odgovarali piscima tih spisa. Bauckham, međutim, ističe kako postoje utemeljeni razlozi za odbacivanje te teze. Činjenica da četiri evanđelja nemaju naslov pa čak ni vlastoručni potpis ne znači da se zapravo ne zna tko im je autor ili da su plod zajedničkoga rada zajednice. „Mnoga drevna djela bila su anonimna u formalnom smislu, a ime se možda nije pojavljivalo ni u očuvanom naslovu djela“ (Jesus and Eyewitness, str. 300); ipak, identitet njihova autora bio je jasan.
Primjer je za to Demonaksov život grčkoga pisca Lucijana; drevni životopis, u kojem autor često govori u prvoj osobi, koji je u početku kružio među autorovim poznanicima bez ikakva izričita spominjanja autorstva djela. To se dogodilo kasnije, kada je djelo počelo kružiti među drugim čitateljima. Evanđelje koje najjasnije pokazuje slično stanje jest Lukino, koje svoje djelo posvećuje izričitu naslovniku, Teofilu – koji je stoga poznavao njegova autora – i koje kruži među kršćanima zajednica do kojih je došao Pavao; toliko da Apostol nije trebao po imenu navesti „brata kojega s evanđelja slave sve Crkve“ (Druga Korinćanima 8, 18).
Nadalje, „kroz cijelu drevnu rukopisnu tradiciju, od otprilike 200. godine nadalje, jedini naslovi četiriju kanonskih evanđelja jesu u obliku ‘evanđelje po…’ (euangélion katà…)“ (Jesus and Eyewitness, str. 300), nakon čega slijedi ime svakoga od četiriju evanđelista:
τὸ εὐαγγέλιον κατὰ Ματθαῖον / tò euangélion katà Matthaĩon
τὸ εὐαγγέλιον κατὰ Μᾶρκον / tò euangélion katà Mãrkon
τὸ εὐαγγέλιον κατὰ Λουκᾶν / tò euangélion katà Lūkãn
τὸ εὐαγγέλιον κατὰ Ἰωάννην / tò euangélion katà Iōánnēn
Izuzetak su vatikanski i sinajski rukopisi, koji imaju samo skraćeni naslov ‘Po …’.
Kako je vrijeme postupno udaljavalo kršćanske zajednice od njihova početka, a time i od okružja koje je podrijetlo evanđelja učinilo očitim, osjećala se potreba da se spriječi bezimeno kruženje tih spisa. I od tada je pripisivanje bilo jednoglasno, bez ikakvih prijepora oko njega.
Konačno, same potankosti prisutne u Evanđeljima – o tome smo već opširno govorili u više članaka – pokazuju da su sami pisci očevidci i/ili ukazuju na svjedočanstva očevidaca događaja koje opisuju.
