Utorak, 17 svibnja

Kršćanstvo bespomoćnosti


Jesi li bešćutan ako me ne uslišiš? Znači li mi nešto jer me razumiješ u mojoj bespomoćnosti? Kažeš mi kako je u tvom kraljevstvu sve drugačije i kako tvoje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ja, koji sam bespomoćan, postajem li jak ako dođem u tvoje kraljevstvo? Govoriš mi kako ti sa svojim činiš što hoćeš i da ne trebam biti zao jer ti želiš biti dobar. Jesi li stvarno dobar onda kad mi govoriš: Razumijem tvoju bespomoćnost, i ja sam bio sam bespomoćan? I tu sve staje. I prestaje.

Što ako mi tvoje razumijevanje nije dovoljno? Ako tražim od tebe više? Kao da mi kažeš: Razumijem tvoju bol zbog gubitka djeteta, ipak ti ništa nisi učinio da ga spasiš. Nisi tako učinio u slučaju Jairove kćeri i onog mladića majke koja je bila udovica. Nisi ih samo razumio. Učinio si. Djelovao si. Što trebam učiniti da me prestaneš razumijevati i da te natjeram djelovati? Premalo mi je. I drugi razumiju moju bespomoćnost. Ali baš zato jer tvoje kraljevstvo nije od ovoga svijeta i ti nisi od ovoga svijeta, možeš učiniti više od svih onih koji me tek nastoje razumjeti u mojoj bespomoćnosti. Zar te ne smijem pozvati na tvoju jakost, tvoju ispruženu desnicu i snažnu mišicu kojom si svoj narod izveo iz ropstva? Zar te ne smijem zazvati kao Onog koji je nad vojskama, Onoga koji je silan i čini velika djela.

Umoran sam od toga da me samo razumiješ i ponavljaš mi kako si i sam bio bez snage. Ne vjerujem previše u samo nekog emotivnog Boga punog empatije, meni bi dobrodošao Bog sa stavom, čvrstinom u nastupu i jasnoćom u govoru i onomu što od mene traži da ispunim kako bi me čuo. Traži od mene što god želiš i dat ću ti, samo me prestani razumijevati u mojoj bespomoćnosti. Čini! Djeluj! Govoriš mi: Kad bi imao vjere koliko je ovo zrno, rekao bi ovom brdu premjesti se i ono bi te poslušalo. Ja nemam ni toliko vjere i ne mislim da bi nekoga poput tebe takvo priznanje iznenadilo i šokiralo. Zašto je nemam? Ne znam. Možda jer si me prečesto razumijevao u mojoj bespomoćnosti i puštao me da se mučim s Bogom koji ne djeluje i ne čini.

Čujem te gdje drugima govoriš: Što želiš da ti učinim?, i oni te zatraže i ti učiniš. Zašto i prema meni nisi takav? Ne možeš se ovdje tako lako opravdati, jer obojica znamo koliko sam te puta molio i od tebe tražio da učiniš. Koliko sam ti puta ponavljao: Nije mi dovoljno da me samo razumiješ u tome što više nemam snage i što sam na izmaku svojih mogućnosti. Hoću od tebe više. Nisam uvijek zahtijevao kao da imam na to pravo, jer kako sam kažeš, ti daješ da tvoje sunce izlazi i dobrima i zlima. Više sam te molio i preklinjao. Ne sjećam se da sam ti ikada naredio da moraš, to je tvoja dužnost, ti si Bog. Ne smiješ ostati gluh na ono što tražim od tebe.

Kažeš mi: Uči se od mene. Čemu? Što ću naučiti? Biti onaj koji je pun razumijevanja za druge, ali nikada za njih ništa neće učiniti. Ponekad je nezahvalno vjerovati u tebe i tebi. Kao da nema pravila i zakona po kojima se ravnaš, kao da se ravnaš prema samom sebi i onomu što ti smatraš ljubavlju i pravednošću. Razumijem one koji dođu u vinograd i rade cijeli dan i pobune se jer si i onima koji su došli na kraju kušati vino dao isto kao i onima koji su ga cijeli dan pravili. Teško mi je razumjeti kada kažeš: Dovoljna ti je moja milost, jer se snaga u slabosti usavršuje. Kako? Kako ću ojačati u tragediji? U nečijoj smrti? U svojoj boli? Zar me sve to polagano ne razara i oslabljuje sve moje ljudske snage? Na ta i slična pitanja odgovaraš kako ima prvih koji će biti posljednji i posljednjih koji će biti prvi.

Ne razumijem. Želiš mi nešto reći? Ako sam sad bespomoćan i ništa ne činiš za mene, jednom će taj poredak biti izokrenut naglavačke. Bit ću moćan. Imati snage. Bit ću prvi. Ali ne tražim to od tebe. Ja ne tražim da budem prvi. Ne. Ja molim da me prestaneš samo razumijevati u mojoj bespomoćnosti i da nešto učiniš za mene, da djeluješ. To tražim. I hoću.

Iskreno, razočaraš me. Budem rezigniran. Čemu se mučiti, ako me ti ne čuješ, kako pjeva psalmist. Ne krijem da me tvoje razumijevanje udalji od tebe. Ne treba mi Bog koji me tek razumije. Mogao bih bez njega. I traje to neko vrijeme. Moja povrijeđenost i uvrijeđenost Bogom koji se pravi da je tek psiholog ili psihoterapeut koji razumije. Onda se nađem pred hostijom. Nekad slučajno. Nekad me pozoveš da navratim. Učinim to nevoljko, jer više ništa ne očekujem od tebe i više ništa ne tražim. Sam ću bez tebe i činiti i djelovati. Iz kurtoazije i obzira da te ne povrijedim navratim kad čujem glas.

Jednom si me tako pozvao. Došao sam bez nekog posebnog osjećaja. Bez ikakve molitve u srcu i na usnama. Ravnodušan, očekujući isti odgovor na koji sam već odavno i navikao i oglušio. Zatvorenih ušiju i srca. Pitao si me vidim li te. Odgovorio sam da te vidim i da ne vidim ništa spektakularno. Onda si mi održao monolog koji ću teško zaboraviti.

Ako me vidiš, onda znaš da me bilo tko može uzeti u ruke, pljunuti na mene, zgaziti me nogama. Bilo tko može onoga koji je stvorio sve i sve drži da se ne strovali u ništavilo zgaziti i pogaziti i on ništa neće moći učiniti. Odakle ti pravo da od mene zahtijevaš samo ono i onda kada ti želiš i kada ti hoćeš i trebaš, od mene koji sam oplijenio samog sebe i postao ti u svemu jednak, osim u grijehu? Odakle ti pravo da prezireš bespomoćnost onih koji je radi mene i poradi mene prihvaćaju i ljube? Tko si ti, reci mi, da meni, koji sam te stvorio, određuješ što ja moram ili ne moram za tebe učiniti? Tko si ti da se stavljaš iznad mene, koji sam izabrao bespomoćnost da bih ti bio bliže, koji sam izabrao neopisivo poniženje da bih bio poput tebe? Ja čak nemam ni ruke, ni noge, ni tijelo ni glas, da bih se mogao obraniti od tebe, tvog pljuvanja, vrijeđanja i ponižavanja. Ja, koji sam sve stvorio, uključujući i tebe, još uvijek sam bespomoćan u ovoj hostiji. Nemoj okretati glavu u stranu, nego me pogledaj, pogledaj me dobro, da, to sam ja, Svesilni, Bog nad vojskama, silni Bog. Kad si ti mene pokušao razumjeti u mojoj bespomoćnosti? Jesi li ikad pokušao?

Od tog dana više se ne žalim na Boga koji me samo razumije i ništa ne čini. Svaki put kad se osjetim duboko bespomoćnim navratim do svog Boga u hostiji. Da, više nije neki Bog. Postao je moj bespomoćni. I bude nam obojici lakše. Jedan drugog razumijemo i podržavamo u našoj bespomoćnosti. On mene u bespomoćnosti životnih tragedija, ja njega u bespomoćnosti hostije. Čudno je. Neobjašnjivo. Ne razumijem i ne shvaćam. Jači sam i snažniji otkad posjećujem svog bespomoćnog Spasitelja i Stvoritelja u hostiji. Vjerujem da je u pravu. On stvarno nije od ovoga svijeta, jer je meni bilo nemoguće prihvatiti da se snaga i moć stječu kroz susret s Bespomoćnim u hostiji, koji se ni danas ne može obraniti od toga da ga gazim nogama, pljujem na njega i vrijeđam ga najgorim mogućim uvredama. Kraljevstvo takvog Boga nije odavde i čini mi se da su u njegovom kraljevstvu bespomoćni zaista najjači i najsnažniji kad i ako se obrate i zavole ga, jer im je dovoljno što ih, ako ništa drugo, ipak jedino samo on razumije. Jednak meni u svemu, osim u grijehu, jednak meni u svemu, čak i u bespomoćnosti.