Kršćanstvo dobrote
U zbirci priča Nevidljiva žena i druge priče Slavenka Drakulić pripovijeda o starosti. O starosti žene. Neugodnim iskustvima i situacijama. Već u prvoj priči susrećemo tužnu i strašnu istinu o kojoj progovara glavna junakinja: prvo što primijetite kad ostarite jest da ste, iako živi, postali nevidljivi, nitko vas ne primjećuje. Priče pripovijedaju o ženama i onome nevidljivom što im se događa: bolest, demencija, prijezir od strane mlađih (djeluje tužna i nepodnošljiva priča o dvoje starijih, mužu i ženi, koji doživljavaju prijezir u trgovini odjećom), sukobi s djecom, potreba za nježnošću koju im nitko ne želi pružiti, sivilo i samoća staračkih domova i bolnica. Cijela je starost, kako pripovijeda Drakulić, ništa drugo do život u nevidljivosti, život u sjenci. Starost je nevidljiva i to je čini teškom i mučnom. Biti živ, disati, boriti se, voljeti život, bojati se smrti i u svim tim iskustvima i pokušajima življenja ostati nevidljiv. Kao da je čovjek živ zakopan.
Ono što je ponekad slično starosti na jedan blizak način je i dobrota. I ona je poput starosti najčešće nevidljiva i teško se probija, ako se uopće probije do mase i gomile. Vrijeme koje je naše, kojem pripadamo i u kojem živimo, ponekad je vrijeme megalomanije dobrote. Učinjena dobrota mora biti zabilježena, zapamćena, zapisana, hvaljena, vrijedna pohvala i javnih priznanja. Od vremena do vremena netko bogat i slavan od svoga viška čini dobrotu. Svuda će biti zabilježena velika novčana donacija bolnici za djecu oboljeloj od neke teške bolesti kao čin dobrote (što je pohvalno), ali ostat će nezabilježen život medicinske sestre koja je cijeli svoj život i radni vijek posvetila toj istoj oboljeloj djeci. Ne samo kao da dobrota mora biti megalomanska, ona iz nekog razloga mora biti isključivo materijalna i to najčešće kao dobrota kroz novac. Ima dobroga u megalomansko-materijalnoj dobroti. Bez nje ponekad nije moguće učiniti sve ostalo. Ali ona je ponekad toliko prisutna, važna i presudna da je materijalno davanje postalo jedini čin i način bivanja dobrim. Biti dobar znači imati novac i pomagati.
Ponekad se i u Crkvi daleko više cijene i vrednuju oni koji od svog suviška i bogatstva daju isključivo u novcu, od onih koji svoju dobrotu izražavaju strpljivo i dugotrajno, recimo molitvom i postom za nova svećenička i redovnička zvanja. Ne treba se stidjeti materijalnih potreba i sredstava potrebnih za život. I dio svog poslanja Crkva ostvaruje zahvaljujući materijalnoj dobroti vjernika. Materijalna dobrota nije pogrešna i kriva, osim onda kada ona postane glavno mjerilo kršćanske dobrote i svaku drugu dobrotu učini neprimjetnom i nevidljivom. Događa se od vremena do vremena da materijalna dobrota, odnosno darivanje isključivo i samo u novcu, biva opravdanje da netko ne mora biti dugoročno kršćanski dobar i truditi se oko svog kršćanskog života. Kada je materijalna dobrota jedini način dobrote zna se dogoditi da je sol bljutava i da je svjetiljka stavljena pod sud kao u okolnostima kada netko materijalno daruje Crkvu novcem koji je stekao kriminalom ili uzimanjem pravedne plaće od radnika ili nekim drugim načinom stjecanja koji je ponekad čak i sablažnjiv (kao u slučajevima mafijaša koji sebi grade crkve i sahranjuju se u pozlaćenim kovčezima).
Isusov zahtjev da sol ne smije obljutaviti i da se svjetiljka ne smije staviti pod sud ponekad se shvaća kao zahtjev da se bude megaloman u dobroti. Da se učinjena dobrota vidi tako daleko da je tisuće i milijuni mogu vidjeti i gledati. Međutim, dobrota od koje Crkva živi i koju Crkva živi dobrota je nevidljivih. Dobrota onih koji čine dobro Crkvi ne samo svojim materijalnim darovima, nego i molitvom, postom i činjenjem dobrih djela za Crkvu. I dobrota Crkve često je nevidljiva. Njezini caritasi, ustanove, bolnice, škole, domovi za stare i umiruće, njezini vjernici, napose neke redovničke zajednice i vjernici laici, vojska su nevidljivih ljudi koji čine dobro.
Kršćanstvo dobrote se ne oslanja na megalomaniju. Ono se oslanja i živi kao trajno pokušavanje, trajno nastojanje da se strpljivo i nevidljivo bude dobar. Da se dobro živi. Dobro djeluje. Dobro radi. Nepoznat je broj kršćana vjernika koji recimo cijeli svoj život provode oko življenja dobrote prema svojoj bolesnoj djeci, kao i sinova i kćeri koji svoju dobrotu žive u brizi o bolesnim i nemoćnim roditeljima. Sol i svjetiljke kršćanstva dobrote su oduvijek bili nevidljivi, kao žene iz priča Slavenke Drakulić. Svjetiljka dobrote nekog kršćanina možda će svijetliti tek njegovom nepokretnom ocu ili onemoćaloj majci i nikome više. Ali, to je ne čini manje svjedočanstvom istinske i nepatvorene kršćanske dobrote. Kao što dobrota medicinske sestre koja svoj radni vijek proživljava u brizi o bolesnicima. Njezina sol dobrote sastoji od tek od nekoliko zrna. Ali, to je ne čini manje svjedočanstvom kršćanske dobrote prema bolesnom i umirućem.
Kršćanstvo dobrote najčešće nije ni kvantitativno niti materijalno, osim ponekad i povremeno. Ono je trajna, naporna, mučna i strpljiva patnja i trpljenje bivanjem dobrim prema drugom čovjeku koji je potreban čovjekove blizine, nježnosti, topline, razumijevanja i podrške. Kršćanstvo dobrote ne računa toliko na sjaj i intenzitet našeg plamena dobrote, koliko na njegovu dugotrajnost i dugoročnost i tiho i neprimjetno tinjanje koje se ne gasi i ustraje u svom dogorijevanju za drugog. Kršćanstvo dobrote se ne suprotstavlja megalomansko-materijalnoj dobroti koliko upozorava i opominje da to nije sveukupnost kršćanske dobrote prema čovjeku. Ono nas uporno podsjeća, u onoj zgodi s udovicom i bogatašima koji ubacuju u riznicu, da plamen i okus dobrote nisu isključivo u samom plamenu i samom okusu koliko u naporu i nastojanju da se ne ugasimo i prestanemo gorjeti, da izgubimo okus i postanemo bezukusni. Kao što nas Slavenka Drakulić majstorski stilski i književno podsjeća i upozorava na iskustvo nevidljivosti starosti, i kršćanstvo dobrote nas podsjeća na nevidljivost i neprimjetnost dugotrajne, strpljive i šutljive kršćanske dobrote koja neće biti zabilježena, o njoj se neće govoriti, neće biti pohvala na njezin račun i ostat će potpuno nepoznata i neprimjetna.
Treba biti oprezan prema onim tumačenjima koji svjetiljku i sol vide isključivo kao materijalnu megalomaniju dobrote, jer time činimo nepravdu i grijeh protiv onih kršćana, naše braće i sestara koji nevidljivo i neprimjetno čine i žive dobrotu, iako je njihova dobrota i nematerijalna i daleko od velike gledanosti i čestog spominjanja, pohvala, priznanja i nagrada. Najveći dio kršćanske dobrote je zapravo nevidljiv i najveći broj zrna kršćanske soli i kršćanskih svjetiljki koji daju okus i ukus dobroti i koji svijetle dobrotom jesu toliki nevidljivi i neprimjetni pojedinačni kršćani vjernici, koji dugotrajno, strpljivo, tiho i šutke djeluju i čine dobro.
Zbog takvih i radi takvih ne bi se smjelo govoriti, tvrditi, naučavati i s „oltara propovijedati“ kako je megalomansko-materijalna dobrota jedini oblik dobrote koji je Bogu ugodan i Kristu po volji. Prispodoba o udovici, bogatašima i riznici čak i izričito i bez uvijanja tvrdi drugačije, i Krist u prispodobi o soli i svjetiljci nije govorio o broju zrna i intenzitetu plamena. Osim upozorenja da se treba čuvati da sol ne obljutavi i da se svjetiljka ne bi trebala staviti pod sud, nego tako da svijetli svima u kući.
U određenim situacijama i okolnostima materijalno-megalomanska dobrota, koliko god potrebna, korisna i važna za poslanje Crkve, svojim isključivim nastupom i nepriznavanjem one nevidljive i neprimjetne kršćanske dobrote itekako zna i obljutaviti sol i svjetiljku staviti pod sud, a ponekad je čak i ugasiti svojim inzistiranjem na tome kako je ona jedina dobrota koja postoji, sve druge su nevidljive i takvima trebaju ostati.
