Lex orandi, lex credendi
Poznato pravilo lex orandi, lex credendi susrećemo prvi puta u zbirci zvanoj Indiculus de gratia Dei, vjerojatno iz 5. st. To je zapravo zbirka antipelagijevskih izjava rimskih papa. Evo spomenutog odlomka:
Smatramo sakramentima i molitve svećenika (obsecrationum quoque sacerdotalium sacramenta respiciamus) koje se – predane od apostolâ – po cijelom svijetu u svakoj Katoličkoj crkvi na jednak način slave (uniformiter celebrantur), tako da obvezatan način (“zakon”) moljenja određuje obvezatan način (“zakon”) vjerovanja (ut legem credenti lex statuat supplicandi).[1]
Ovaj je cijeli odlomak kasnije sažet u pravilo lex orandi, lex credendi, te, iako se ne može sa sigurnošću reći da ga je izrekao neki papa, činjenica je da ga je Rimska stolica kasnije redovito uzimala kao svoje pravilo i prema njemu postupala. Htjelo se reći: ono što Crkva vjeruje to i slavi.[2]
Kako je u povijesti Crkva uopće izricala svoje vjerovanje? Jedan je način dolazio do izražaja prigodice: kad bi netko počeo učiti nešto što Crkva nije prepoznavala kao svoje vjerovanje, nastale bi određene precizacije i definicije na saborima. Poznato je da su tako na saborima mnoge dogme nastale kao odgovor na različite hereze. Međutim, bilo bi presiromašno kad bi izricanje nauka Crkve (makar neizravno) poticali različiti krivovjerci. Drugi se način sastoji u tome da Crkva od samih početaka svoju nauku izražava bogoslužjem. Može se slobodno reći da je za Crkvu liturgija naravno okružje i način kako izraziti ono što vjeruje. Liturgija i vjera su bitno povezane. Ono što Crkva vjeruje, to i u liturgiji slavi. Ono što Crkva u liturgiji slavi, to i vjeruje.
Uočimo i ovo. Sakramenti krsta i euharistije su, svaki na svoj način, temelj svim ostalim sakramentima. Krštenje je ulaz u sve ostale sakramente, a euharistija je izvor iz kojeg opet svi sakramenti crpe snagu. Upravo uz ta dva temeljna sakramenta je vezana i izričita ispovijest vjere. U misi se moli Nicejsko-carigradsko ili Apostolsko vjerovanje, a kod krštenja se na dijaloški način ispovijeda vjera. Slično je i od slavlja potvrde. Zanimljivo je nadalje da se u najvažnijem slavlju cijele liturgijske godine, u Vazmenom bdjenju, ponovno susreće dijaloška ispovijest vjere. Kao što Crkva službom riječi u sklopu svakog sakramentalnog slavlja želi u svjetlu Božje riječi razumjeti ono što čini, tako je očito da i u ispovijedanju vjere svjesno izriče i potvrđuje ono što je od apostola primila.
Odnos liturgije i poklada vjere Crkve možemo nadalje promatrati na dva načina. S jedne strane liturgija slavi općeprihvaćeni nauk Crkve. Tako se npr. u mnogim molitvenim obrascima rimske liturgije prepoznaju određeni naglasci iz nauke izrečene protiv heretika. S druge pak strane, liturgija je kroz duga stoljeća ispovijedala nešto što je Crkva tek mnogo kasnije svečano proglasila. Klasičan je primjer za to proglašenje dogme o Marijinom uznesenju na nebo tek 1950., nakon što se kroz duga stoljeća u Crkvi već slavio blagdan Marijina uznesenja.
Sve je to razlog da je Crkva oduvijek vrlo pažljivo njegovala liturgiju i budno pazila da molitveni tekstovi ne odskaču od vjere Crkve. Štoviše, liturgijom je Crkva neprestano ispovijedala vjeru i slavila ono što vjeruje. Upravo radi skrbi oko vjere Crkva je na Tridentskom saboru odredila da se u cijeloj Crkvi koriste samo one knjige koje bi Apostolska Stolica odobrila. Iako smo danas daleko od ondašnje krutosti, ipak je i sada primjetna velika skrb Crkve za liturgijske knjige i liturgiju općenito. Nova bi gibanja u Crkvi htjela puno veću slobodu u bogoslužju, sve do posvemašnje spontanosti. Središnja crkvena vlast u tome izgleda još uvijek prilično konzervativna. A zapravo je veoma dobro da postoji ovakva napetost: Rimska Crkva pokazuje tako sve više razumijevanje za prilagodbe u liturgiji, a s druge strane liturgičari više uviđaju kako je za Crkvu važno sačuvati ono što je u liturgiji bitno, što izražava našu vjeru. Jer, ne zaboravimo: daleko najveći broj naših zrelih vjernika ispovijeda samo ono što slavi u liturgiji. Ona je živi izražaj njihove vjere. U ovim vremenima neprestano oživljavamo i prilagođujemo liturgiju, ali nikako ne ispuštamo iz vida zakon lex credendi, lex orandi.
[1] DS, 246.
[2] Usp. C. VAGAGGINI, Il senso teologico dolla liturgia, Edizioni Paoline, Roma, 19654, 496-497.