Ljubav je ipak jača

(Crtica iz Čilea)

Luchito (kako ga je odmila zvala njegova mamita) vodio je posebnu brigu o svom izgledu: uvijek dotjeran, nasmijan (jer tako čine velike „zvijezde“ na ekranu), uslužan i prijazan. Sve je tako bilo do prošlih ljetnih praznika kad je sa svojom „klapom“ bio negdje na moru. Vratio se u „trapericama“ koje tjednima nisu vidjele ni vode ni sapuna, neobrijan i s nekim čudno zaobljenim cigaršpicom u ustima.

– Luchito, sine, što je to s tobom? – zapitala ga je majka.

– Dosta tih deminutiva, majko! Ja sam Luis, Lucho, a ne neki Luchito, razumiješ li? – govorio je srdito.

– Molim te, okupaj se, obrij i obuci pristojno odijelo!

– Zaudaram, zar ne?

– Nisam to rekla, sine!

– Bio sam slobodan nekoliko tjedana, a sad moram opet slušati tvoje „sine ovo, sine ono“. Dosta mi je svega! Najradije bih pobjegao i živio kao slobodan čovjek, ali još nisam punoljetan, a u ovoj zemlji vlada policija, a ne razum.

Gledala ga je kako razbacuje po sobi kaputić, košulju i hlače. Ušao je u kupaonicu i zalupio vratima. Uzela je njegovu „jaknu“ i „traperice“ da ih opere. Kad je izvrnula džepove, iz njih ispadnu nekakve cigarete, rukom smotane, neobična mirisa.

Iz kupaonice su dopirale do nje popijevke nedolična sadržaja.

Izišao je nasmijan, obrijan i pomno počešljan. Obukao je čistu košulju i „buržujsko“ odijelo.

– Sada sam, zar ne, mamita, opet tvoj Luchito? – Prišao je k njoj i čvrsto je zagrlio.

– Zaboravila sam ti reći da te je nekoliko puta telefonski zvala neka djevojka dok si bio na moru.

– Evita, zar ne?

– Da, tako nekako.

– To je moja lijepa i pametna kolegica. Sjedimo u istoj klupi u razredu. Uvijek je dotjerana kao da ide na ples. Ona je iz high society (visokoga društva). Sviđam joj se, jer govorim engleski i jer sam se rodio u Sjevernoj Americi. Guska, kratko rečeno.

– Onda nisi baš zaljubljen u nju?

– Ima i drugih, još zanimljivijih, koje ne drže mnogo do etike i staromodna načina ponašanja. A sad moram van. Čeka me moja „klapa“. Ne brini se za večeru!

Požurio je. Ni poljupca joj nije dao. Gledala ga je zamišljena kako poskakuje puteljkom. Takav mu je bio i otac. Govorio je da je ljubav samo za postelju. Nije bio loš dok se nije propio. A onda ju je napustio. Je li Luchito nosi u sebi njegovu sklonost alkoholu? Samo da ne pogine kao i otac vozeći auto u pijanom stanju. Koliko je poniženja pretrpjela kad se sa sinom vratila u domovinu! Otac ni da čuje za nju jer se protiv njegove volje udala za stranca. Ni unuka nije htio prihvatiti. Svu je ljubav poklonio mlađoj kćeri koja je uskoro poginula u prometnoj nesreći. Uz velike teškoće dobila je putem natječaja mjesto prevoditelja u jednom stranom poduzeću. Time je i sinu omogućila pristojan život. Ali i on je sve više izbjegava. Odakle mu one neobične cigarete? Šteta što ih nije sačuvala, nego ih je odmah bacila u smeće. Pitat će ga kad se vrati.

A on se vratio kasno u noć. Bože! S kim je to bio kad mu je odijelo zamrljano crnim vinom? 

Laku noć, mama! Nadam se da si oprala i osušila moje traperice i jaknu.

– Zar opet nekamo putuješ? Ne zaboravi da ti počinje škola.

Bacio se na postelju u odijelu i začas zaspao. Tiho se došuljala do njega i prekrila ga pokrivačem. Nadvila se nad njim. Zaudarao je po viskiju.

– Bože! Zar opet? – govorila je snuždeno.

Počela je škola. Lucho je završavao gimnaziju. Bila je to privatna škola na dobrom glasu. Profesori su pripremali đake da što bolje prođu na ispitu pred državnom komisijom.

Jednoga jutra nazvao ju je njegov razrednik:

– Gospođo! Vaš se sin čudno ponaša u razredu.

Šutjela je.

– Čujete li me?

– Da. Nastavite, molim vas! – Glas joj je drhtao.

– Konac je školske godine. Nastojimo provjeriti koliko znaju naši učenici da se ne osramotimo pred komisijom. Vaš sin samo gleda preda se kao da nije pri sebi. Mislim da bi bilo najbolje da s nekim ponovi građu.

Opet je zašutjela.

– Znam da vam je neugodno, ali ja mu samo želim pomoći. Slušate li me?

– Da.

– Recite onda, slažete li se?

– Nisam ga vidjela već nekoliko dana. Izbiva od kuće. Želi biti „svoj čovjek“, kako on kaže. Od čega živi, ne znam. Čujem da prodaje novine, cigarete i slično.

– Jeste li to prijavili policiji?

– Policiji? Ne. Proći će ga ta ludost netom ostane bez novaca.

– Onda ću ga ja potražiti i s njime razgovarati.

– Bit ću vam vrlo zahvalna.

Nije mu rekla da je u sinovljevim džepovima našla one neobične cigarete. A možda on baš takove prodaje. Jedna joj je prijateljica rastumačila da se po svoj prilici radi o marihuani, opojnom sredstvu koje se dobiva iz indijske konoplje, a koje izaziva halucinacije, a kadikad i ludilo. Lišće te biljke urođenici puše kao duhan, a to izaziva jak narkotičan učinak. Utješila ju je da je taj učinak ipak slabiji od učinka heroina. Što da čini ? Prijateljica joj je savjetovala da se obrati liječniku ili svećeniku. Lucho je nekada prijateljevao s kapelanom njihove župe. Odlučila se za liječnika koga joj je prijateljica preporučila.

Jednoga se jutra Lucho vratio kući, ispavao se, oprao i obukao „buržujsko“ odijelo. Bio je veoma prijazan prema majci. Nije prozrela njegovu nakanu.

– Mamita, bi li mi posudila nešto novaca?

– Da kupiš i preprodaješ marihuanu?

– O čemu to govoriš? Jesi li me ikada vidjela pušiti?

– Svi to znaju: i u školi i na društvenim sastancima. Svi, samo ne ja. Znaš li, sine, kamo to vodi? – reče i brižne u plač.

On ju srdačno zagrli.

– Ne brini, majko! Sve će biti u redu, ali molim te, posudi mi novac.

– Hoću, ako ćeš prije poći sa mnom k doktoru Valenzueli.

Lucho je znao da se doktor Valenzuela bavi narkomanima. Pristao je misleći: „Lako ću ja s tim starkeljom i njegovim savjetima do kojih nitko ništa ne drži, samo da od majke dobijem novac.“ Jednomu je krijumčaru dugovao ne malu svotu novaca. Zato je pristao na majčin prijedlog.

Doktor Valenzuela nije bio nikakav naivčina. Poslije odulja razgovora reče mu pred majkom da je zabrinut za njegovo psihičko i fizičko zdravlje i da se mora podvrgnuti narkoterapiji. Rastumačio mu je u čemu se sastoji metoda liječenja.

Kad su izišli iz liječnikove ordinacije, zapita majku:

– Mama, zar on misli da sam ja lud?

– Nisi, sine, ali se može i to dogoditi, ako tako nastaviš. Posegnut ćeš za sve jačim dozama narkotika, a onda se može ostvariti tvoja i moja bojazan.

Prolazili su uz župni dvor.

– Da posjetimo tvoga prijatelja kapelana don Joséa?

Pristao je, a bio bi pristao na sve, samo da dobije novac.

Kapelan je bio u društvu dječaka koji su igrali stolni tenis. I Lucho je nekada tu igrao. Pridružio se dječacima i počeo im tumačiti kako se to „stručno“ radi. Dok je igrao s dječacima, majka je u kutu dvorane iznosila kapelanu svoje nevolje i brige.

– Poznam Lucha možda bolje od vas, gospođo! – govorio je kapelan. Proći će to, uvjeravam vas. Budite strpljivi! Lucho je vrlo ponosan mladić. Možda je to učinio da se pred nekim istakne. Razgovarat ću s njim.

– Lucho, zašto ne bi mogao bar jedanput tjedno svratiti i poučiti dečke kako se igra? – zamoli ga kapelan.

– Spremam ispite. Konac je školske godine – odgovori Lucho i oprosti se od kapelana.

Kad su bili na ulici, on će majci:

– Ti si mu zacijelo koješta izbrbljala, zar ne? Ne ću se vratiti. Dosta mi je propovijedi. Liječnik govori o narkoterapiji, a ovaj bi mi govorio o ispovijedi. Znam i sam što mi je činiti.

– Što, sine?

– Vratiti dug i pokazati tvomu doktoru i kapelanu da ja mogu biti normalan i živjeti bez njihovih savjeta. Kamo si sakrila moje cigarete?

– Spalila sam ih.

– Onda mi ih plati.

– Da kupiš druge?

– Bolje nego da se opet zadužim.

– Zašto se truješ, sine?

– Razumiješ li već jednom da je to moja stvar, a ne tvoja.

– Kad bi to bila samo tvoja stvar, ne bih svaki dan plakala.

– Još sam živ, mama! Nadam se da više ne ćeš plakati. Samo da se riješim toga nesretnoga duga.

Zazvonio je telefon. Pridigla je slušalicu i zapitala tko zove.

– Opet ona tvoja djevojka.

– Halo, Evita!

Majka se povukla u kuhinju. Čula je samo njegov glas. Smijao se, zadirkivao i napokon rekao: „Dobro, dobro! Eto me tebi za pola sata.“

Idem na repeticije, mama! ili, kako kažu Latini: Repetitio mater studiorum (ponavljanje je majka učenja). Evita i ja ćemo ponoviti riječi koje odavno nismo izgovorili.

Smijao se, zgrabio torbu s knjigama i zakoračio preko praga.

– Evo ti za dug, sine! – reče i pruži mu omot s novcem koji je tražio.

– Ti si najbolja majka – govorio je grleći je.

– Kad bi te barem izliječila ljubavna terapija – reče mu dok je izlazio.

– To se zove amoterapija, mama! Novi znanstveni naziv koji ću patentirati – galamio je silazeći niz stepenice.

Majci je odlanulo.

Rajmund Kupareo

Danica 1989: Hrvatski katolički kalendar, Zagreb, 1988., str. 115–117.