Meditacije uz svagdanja čitanja u božićnom vremenu

Napomena: ovdje ponuđene meditacije vezane su uz prvo čitanje, a meditacije priređene uz Evanđelje mogu se vidjeti ovdje.

26. prosinca
Sv. Stjepan
 (Dj 6,8-10; 7,54-60)

Nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu

Đakon Stjepan bio je mlad čovjek, mudar, upućen u Božju riječ i oduševljeni kršćanin. U raspravi sa Stjepanom mnogi židovski učitelji, veli Pismo, „nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio.“ I tu možemo zastati. U čemu je bila Stjepanova mudrost? Svakako i u tome da je on dobro poznavao cijeli Stari zavjet te da je jednako dobro bio upućen u Isusov nauk i u njegovo djelo spasenja. Međutim, čuli smo, Pismo veli da nisu mogli odoljeti ne samo Stjepanovoj mudrosti, nego i Duhu kojim je govorio. Duh Sveti progovarao je iz njegovih usta, ali još više Duh je Sveti progovarao i kroz Stjepanov život i kroz zadnje časove njegova života. Stjepan je svojim životom i svojom krvlju svjedočio za Krista.

Upravo tu sebe možemo vidjeti. Naravno da je važno i potrebno da budemo upućeni u svoju vjeru, da znademo obrazložiti ono što vjerujemo i ono po čemu živimo. Međutim, nikada nije naglasak na našoj sposobnosti da lijepo i učeno govorimo. Puno je važnije da svojim životom svjedočimo za ono što vjerujemo. U tome nam je Stjepan primjer. On je mudro govorio, ali je na koncu molio za svoje ubojice, kao i za Savla koji je čuvao haljine onih koji su Stjepana kamenovali. Stjepanova krv bila je ono sjeme koje je – Božjom milošću – urodilo obraćenjem Savla-Pavla koji je postao apostolom naroda. Upravo tako. Svaka srdačna i ljubazna riječ, svako naše dobro djelo, sve ono što u ljubavi govorimo ili činimo – nepropadljivo je blago, to je ona mudrost i onaj Duh kojemu se ovaj svijet ne može suprotstaviti. Na nama je da govorimo i činimo dobro. A Bog će dati da to sjeme donese obilan rod – za nas i za cijeli svijet.

27. prosinca
Sv. Ivan
(1 Iv 1,1-4)

Što smo vidjeli očima svojim

Danas slavimo svetog Ivana Evanđelistu. Simbol mu je orao, a to je stoga što orao s visine dobro i jasno vidi. Upravo je tako bilo i s apostolom Ivanom. On je pisao svoje evanđelje i svoje poslanice puno godina nakon Isusova uskrsnuća i to je pisao onom preciznošću kojom se stariji ljudi do u tančine sjećaju događaja iz svoga djetinjstva i svoje mladosti. I ne samo da se Ivan sjeća mnogih pojedinosti, nego on to gleda s dubokim razumijevanjem čovjeka koji je doista upućen u svekoliko otajstvo Božjega milosrđa. Tako nam danas na samom početku svoje poslanice veli:

„Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama da i vi imate zajedništvo s nama.“

Ivan svjedoči za ono što je vidio, što je čuo, što je rukama svojim opipao. Ivan je imao posebnu milost. Bio je jedan od prvih učenika. Bio je svjedokom svih Isusovih propovijedi, svih njegovih čudesa i čudesnih djela. Bio je među onom trojicom izabranih učenika zajedno s Petrom i svojim bratom Jakovom. Njih trojica su bili svjedoci i Isusova preobraženja i Isusove smrtne muke u Maslinskom vrtu. Jedini od svih učenika bio je podno Isusova križa zajedno s Isusovom majkom Marijom i još drugim ženama. Njemu je umirući Isus povjerio svoju majku. Ivan je bio jedan od prvih svjedoka Isusovog uskrsnuća. Zato Ivan s punim pravom može kazati da navješćuje ono što je vidio, čuo, doživio i rukama opipao. Starac Ivan bio je u prvoj kršćanskoj zajednici utjelovljeno evanđelje, dragocjeni svjedok i navjestitelj Kristova spasenja.

A što bismo mi danas mogli reći? Evo nam Ivanova puta. Veli stara latinska poslovica da nitko ne može dati ono što nema. Tako se i mi možemo upitati, je li svaki od nas kršćana doista susreo Gospodina Isusa, je li doživio Božju blizinu i milost? Je li svakome od nas Božja riječ svetinja, a evanđeoske riječi glavni životni putokaz? Sada već možemo bolje razumjeti. Bude li Krist velik u našem životu, budu li njegova riječ i njegova misao snažan pokretač moga života, onda ću to moći posvjedočiti i drugima. Čak i bez nekih posebnih riječi, štoviše, i bez riječi. Onda će cijelo moje biće isijavati Kristov mir, Kristovo spasenje i Kristovu radost. Na to smo svi po krštenju pozvani

28. prosinca
Nevina Dječica
(1 Iv 1,5 – 2,2)

Imamo zagovornika

Koji puta nas može uhvatiti malodušnost zbog nekih naših ludosti i promašaja, zbog nekih naših davno počinjenih grijeha. Tako se mogao osjećati Petar koji je ono bio zatajio svoga Učitelja ili Pavao koji je bio progonio kršćane. Kako živjeti sa svojom prošlošću? Kako sebi oprostiti? Evo nam Božje riječi koja nas oslobađa. Pri koncu svoga života Ivan Apostol, starac, ovako govori svojim učenicima:

„Dječice moja, ovo vam pišem da ne griješite. Ako tko i sagriješi, zagovornika imamo kod Oca – Isusa Krista, Pravednika. On je pomirnica za grijeha naše, i ne samo naše, nego i svega svijeta.“

Za nas vjernike to je oslobađajuće. Onaj tko povjeruje u Kristovo spasenje i Božju milost, zadobiva veliki mir, unatoč životnih ludosti i promašaja, unatoč teških propusta i grijeha svoje mladosti. Veli pismo: „Evo, sve činim novo!“ To je radost evanđelja – radosne vijesti. Bog čovjeka u potpunosti oslobađa. Nije li Isus od strašnih grijeha i zločina oslobodio onoga razbojnika koji je zajedno s njime bio razapet, kada mu je rekao: „Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!“ Bog čini ono što je ljudima nemoguće. Bog od grešnika čini pravednika. Božje milosrđe i Božja ljubav neizmjerno nadmašuje svaku našu slabost, svaku našu ludost, svaki naš grijeh, samo ako svoj grijeh Bogu priznamo i zamolimo ga za oprost. Ako povjerujemo apostolu Ivanu koji veli da nas Bog po Kristu opravdava, imat ćemo mir i radost u svome životu. Naravno, to ne smije biti izgovor da živimo neuredno, nego svijest da se Bog čovjeka nikada ne odriče, baš kao što se roditelji svoje djece ne odriču, što im se god u životu dogodilo. Krist je pomirnica. Krist je čovjekov mir. A to je najveći Božji dar. Ovdje i u vječnosti.

29. prosinca
(1 Iv 2,3-11)

Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje

Kažu da stari ljudi često ponavljaju iste priče i zgode. Evo, ima jedna prekrasna legenda o svetome Ivanu Apostolu. Kad je Ivan već bio jako star, imao je mnogo učenika koji su ga silno poštovali. Ta Ivan je već desetljećima bio jedini preostali od Dvanaestorice! Ivan je bio živa Objava, jedini koji je bio očevidac svega što je učinio Isus. U to doba, pripovijeda legenda, Ivan je bio toliko star i onemoćao, da više nije mogao ni hodati. Zato su ga učenici nosili u nosiljci. I kad god bi Ivan progovorio, svi bi se sjatili oko njega da ga čuju. Ta, bila je to posebna privilegija slušati Apostola Gospodnjeg. I tako, jednoga dana, dok su ga nosili, Ivan povika: „Stanite, stanite, imam vam nešto veoma važno reći!“ Na to ga oni žurno spuste i okruže puni iščekivanja što li će im novoga i izvanrednoga otkriti. A on, staračkim drhtavim glasom prozbori: „Dječice, ljubite jedni druge!“ Na to oni razočarano kažu: „Ali, oče Ivane, ta to si nam toliko puta rekao, pa to već i vrapci na grani znaju!“ A Ivan se nije dao smesti nego nastavi: „Pa ipak, ljubljeni moji, to je sva mudrost, to nam valja uvijek ponavljati.“ Evo, to isto danas i nama progovara Ivan u svojoj poslanici. Čuli smo:

„Tko veli da je u svjetlosti, a mrzi brata svojega, u tami je sve do sada. Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema. A tko mrzi brata svojega, u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide jer mu tama zaslijepi oči.“

Ove Ivanove riječi nisu govor ishlapjela starca. Ivan je poput orla koji s visina sve jasno vidi (pa se stoga Ivan i slika u liku orla). On je shvatio najdublje tajne Božjega spasenja u Kristu. Evo. Bog nas je stvorio jer nas je ljubio. Sin Božji, Isus Krist, otkupio nas je jer nas ljubi. Konačno, veli Ivan, Bog je ljubav. A mi, ako želimo biti Božji, ako želimo biti u Bogu, ako želimo biti po Božjoj volji to jest po-božni, onda nam je jedini put ljubav i samo ljubav. Ljubav jednostavna, ljubav djelatna. Ljubav koja prašta, koja je strpljiva. To je ljubav koja priskače u pomoć u najobičnijim stvarima, to je onaj osjećaj kojim doista ljubimo drugoga kao sebe samoga, to jest onako kako nas same ljubi Bog. To je sva mudrost. Zemaljska i nebeska.

30. prosinca
(1 Iv 2,12-17)

Svijet prolazi i požuda njegova

Što mi uopće posjedujemo? Zapravo ništa, jer što god mi imali, dano nam je na određeno vrijeme. Koliko god posjedovali, koji god položaj u društvu i u svijetu imali, sve je to privremeno. Jednoga dana sve to ostavljamo. Starozavjetni pisac govori o tome s određenom gorčinom: „Čovjek se trudi mudro i umješno i uspješno, pa sve to mora ostaviti u baštinu drugomu koji se oko toga nije uopće trudio.“ (Prop 2,21) Zvuči strašno, ali, na ovoj zemlji to je jednostavno tako.

A evo, Ivan apostol tu gorku istinu gleda u drugačijem svjetlu. Čuli smo, kaže: „Svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.“ Upravo tako. Koliko god mi mislili da smo duhovni, koliko god mi vjerovali da živimo po evanđelju, ipak nas ova zemlja koji puta tako snažno vuče, ipak nas neki zemaljski probici snažno privlače. Pa bismo htjeli posjedovati više i više, pa bismo htjeli biti važni, htjeli bismo još više znati, posjedovati, htjeli bismo imati sve više ugleda i utjecaja, kao što to neki uporno traže na društvenim mrežama. A sve je to tek privid. Jer, ono što je danas i uzvišeno i veliko i uspješno i slavno, sutra se pretvara u prah i pepeo. Zato kaže Ivan da ovaj svijet prolazi, a „tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.“ Isus nam je u tome najbolji uzor i siguran put spasenja. On je u potpunosti – sve do smrti na križu – vršio volju svoga nebeskoga Oca. Zato je u uskrsnuo, zato je proslavljen kao Kralj neba i zemlje. Mi koji poput njega nastojimo vršiti volju Božju noseći svoj križ, s njime ćemo kraljevati – zauvijek. Za time težimo, jer, „svijet prolazi i požuda njegova, a tko čini volju Božju, ostaje dovijeka.“ Neka nam u tome pomogne Božja riječ koja nam je navještena i ova sveta otajstva koja slavimo.

31. prosinca
(1 Iv 2,18-21)

Posljednji je čas

Evo nam Stare godine. I gle što nam danas progovara Ivan Apostol u svojoj poslanici:

„Djeco, posljednji je čas! I, kako ste čuli, dolazi Antikrist. I sad su se već mnogi antikristi pojavili. Odatle znamo da je posljednji čas. Od nas iziđoše, ali ne bijahu od nas. Jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama; ali neka se očituje da nisu od nas.“

Naše društvo postaje sve više svjetsko, stručno bi se to reklo sekularno, dakle, ne nužno kršćansko. Do prije stotinjak godina jedine su priznate vrijednosti bile kršćanske, a onda se počela stvarati država koja je po svojoj naravi odvojena od Crkve. Na svoj je način to dobro. Naime, kršćanske vrijednosti trebaju biti prihvaćene osobno, srcem, a ne silom i prisilom. Međutim, nevolja je našega današnjeg društva i nas današnjih kršćana što se neke nekršćanske nazovi-vrijednosti sve više udomaćuju među nama kršćanima. Zato Ivan veli da su se pojavili antikristi koji su od nas proizišli, ali nisu od nas. Priznaju se kršćanima, ali to odavno nisu po svojim životnim opredjeljenjima. Ako netko ne pristaje uz Krista, taj je – Antikrist, ma kako to bolno zvučalo Što reći o nama, kada po sebi razumljivim prihvaćamo neke stavove koji duboko vrijeđaju brak i obitelj? Jesmo li Kristovi kada smatramo da je istospolna zajednica isto što i brak, da je ubojstvo nerođenog djeteta koji puta neminovnost, da je bračna nevjera samo bezazlena zabava, da je opijanje i divljanje po cestama tek izraz puste mladosti i tako dalje. Ne radi se ovdje o tome, dragi prijatelji, da je nužno antikrist onaj tko griješi, jer onda bismo svi to bili. Radi se o tome da neko nastrano i grešno ponašanje za čovjeka postane normalno, da je to njegov stav, radi se o tome da se čovjek načelno opredjeljuje za neki nekršćanski oblik života. Radi se o tome da se zlo proglašava dobrim. I to je strašno i strahotno.

Novine su nam pune antikristovskih stavova i ideja, sredstva javnog priopćavanja sve više i više proglašavaju normalnim ono što je po sebi strašno i razarajuće za pojedinca i obitelj. Nevjere, pljačke, ubojstva, bludništva, sve nam se to višestruko i višestruko nudi praktički kao normalan način života. Na koncu godine želimo se doista odreći svega antikristovskog u nama. Naravno, pri tome treba započeti od vlastite savjesti. Za početak odlučimo da večeras nećemo pretjerati u jelu i piću. To škodi i tijelu i duši. Neka vam bude sretna i radosna večer koja dolazi!

2. siječnja
(1 Iv 2,22-28)

Tko priznaje Sina, ima i Oca

U vrijeme apostola bilo je i Židova koju su po sebi mogli prihvatiti da je Isus bio veliki rabin, mudar čovjek, Božji prorok, kao jedan od mnogih, ali ne i Krist. Jer, za njih je Krist – to jest Mesija trebao biti onaj koji će uspostaviti Kraljevstvo Božje na zemlji s Jeruzalemom kao svjetskom i moralnom prijestolnicom.

Apostol Ivan, naprotiv, naglašava da je upravo Isus iz Nazareta – pravi Božji Sin i pravi čovjek – onaj dugo iščekivani Mesija koji je navijestio i ostvario kraljevstvo Božje i omogućio da svaki čovjek dobre volje bude dionik toga kraljevstva i ovdje na zemlji kao i u vječnosti. Isus je istinski Mesija koji je pokazao da kraljevstvo Božje nije u ovozemnoj sili, niti u izvanjskom društvenom uređenju koje bi se uspostavilo izravnim Božjim zahvatom. Kraljevstvo nebesko koje Isus donosi i koje se njegovim otkupiteljskim djelom ostvaruje u svakom čovjeku dobre volje jest kraljevstvo dobrote i ljubavi a iznad svega kraljevstvo koje se sastoji u tome da čovjek vrši volju Božju, da nasljeduje Krista koji je svome Ocu bio vjeran do smrti. Kraljevstvo nebesko je potpuna preobrazba čovjeka koji nasljeduje Isusa Krista do te mjere da s Pavlom može reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.“ (Gal 2,20) Kako mudro reče Terezija Avilska, nema boljeg puta svetosti doli čovještva Isusa Krista.

Krist je naš Učitelj, on je naš Spasitelj, on je naš uzor, njemu želimo biti slični u ovozemnom putu i u patnjama i u nevoljama, da bismo s njime bili dionicima uskrsnuća i vječne proslave. Ta Sin je Božji zato i uzeo našu ljudsku narav, da bismo mi postali dionici njegove božanske naravi. I zato, s osobitom radošću u ovo vrijeme slavimo to veliko otajstvo naše vjere – utjelovljenje i rođenje Božjega Sina po kojem svi mi postajemo istinska djeca Božja.

3. siječnja
(1 Iv 2,29 – 3,6)

Djeca se Božja zovemo, i jesmo

Netko će možda razočarano pomisliti da se kršćani trebaju mučiti i trpjeti u ovome životu, da bi tek poslije smrti dobili obećanu nagradu, tako da bi se naše spasenje ostvarilo tek u vječnosti. Neće biti baš tako. Božja riječ na naše spasenje u Kristu ipak gleda na drugačiji način. Evo što o tome piše Ivan Apostol: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.“ Ivan nas upućuje na ono što je najvrednije u nama. U Knjizi Postanka stoji da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku, kao svoga prijatelja. Sada, po Isusu Kristu, naglašava Ivan, čovjek je već sada, u ovom vremenu, u punom smislu posinjeno dijete Božje, član božanske obitelji. Sama ta svijest nas vjernike ispunja dubokim mirom i srećom: božanska je iskra u meni! Bog na mene gleda kao na svoga sina ili kćer, ja sam baštinik onoga vječnoga, neuništivoga, onoga što potpuno ispunja moje srce koje čezne za neizmjernim. Međutim, Ivan je realan, pa dalje govori: „Sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest.“ Dakle, čovjek po Isusu Kristu već je ostvario ono božansko. Međutim, to sada u ovome svijetu i u ovome životu još nije u potpunosti vidljivo. Ali kad se ostvari – u vječnosti – bit ćemo Bogu slični.

To je Kristova radosna vijest: čovjek je Bogu važan, dragocjen. Bog čovjeka poziva u svoj život. Bog je zato u čovjeka i usadio onu čežnju za neizmjernim i vječnim. Ta vjera i to spoznanje već danas nas ispunja dubokim mirom i radošću, unatoč svih životnih muka i nevolja. Mi smo već sada djeca Božja! Dionici vječnoga zajedništva s Bogom! To je ta duboka radost koju ovaj svijet ne može dati, to je radost koja od Boga dolazi.

4. siječnja
(1 Iv 3,7-10)

Nitko neka vas ne zavede!

U vrijeme svetoga Ivana Apostola bilo je onih koji su evanđelje tumačili na svoj način. Zato Ivan jasno kaže: „Dječice, nitko neka vas ne zavede!“ Bilo je u ono vrijeme više krivih nauka, kao na primjer onaj da Sin Božji nije bio pravi čovjek. U isto vrijeme bilo je i onih koji su pretjerano štovali anđele ili se pak pouzdavali u čisto ljudsko umovanje. A evo, u današnjem čitanju Ivan jasno govori kako možemo razlikovati dobro od zla, ispravan put od onoga krivoga koji vodi u propast. Kaže: „Po ovom se raspoznaju djeca Božja i djeca đavolska: tko god ne čini pravde i tko ne ljubi brata, nije od Boga.“ Upravo tako. Tko ne ljubi bližnjega kao sebe samoga, odnosno, tko ne ljubi bližnjega onako kako je Krist ljubio svakoga čovjeka, taj nije od Boga. Pogledajmo. Isus veli da je došao prvenstveno zbog grešnih, a ne zbog pravednih. Isus govori da ide tražiti onu stotu ovcu. Isus za nas grešne predaje sama sebe. I poziva i nas da gledamo na slabe ljude onako kao je on gledao, da ljubimo svoje bližnje onako kako ih on ljubi. Smisao našega života ovdje na zemlji jest da se trudimo nasljedovati Krista koji je dobrostiv, dobrohotan i koji prašta. Mrziti ili prezirati svoga bližnjega – bez obzira kakav taj bližnji bio! – nije od Boga. Zato je prekrasna ona molitva koju neki tako rado mole: „Isuse blaga i ponizna srca, učini srce moje po srcu svome!“. Božićno je vrijeme. Dao Bog da živimo u tome ozračju mira, radosti i ljubavi.

5. siječnja
(1 Iv 3,11-2)

Umirit ćemo pred njim srce svoje

Koji puta smo u tjeskobi. Imam li čiste misli? Jesam li dobro postupio? Jesam li ipak riječima nekoga uvrijedio? Jesam li loše ili nečasno mislio? Ima li u meni zavisti, zluradosti? I stvarno: tko je od nas posve čist u mislima, riječima i djelima? Koji bi bio najjednostavniji put da ostanem koliko toliko čestit u svojoj obitelji, na poslu, u društvu, na ulici, na stadionu? Evo, Ivan apostol, starac, pri koncu života, pun ljubavi i nježnosti svojim učenicima, daje posve jednostavan naputak. Piše: „Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, već djelom i istinom.“ To je tako jednostavno. Potrebno je s ljubavlju, uviđavnošću i susretljivošću pristupiti svakom čovjeku, pogotovo onomu kojemu bi naša pomoć dobro došla, baš kao što je postupio onaj Samarijanac u Isusovoj prispodobi. To su redovito ona svakodnevna dobra djela, od ljubaznog pozdrava pa do obične usluge i to svakom čovjeku, počevši od vlastite obitelji. Učinit dobro djelo s ljubavlju. To je tako jednostavno, a tako je blagotvorno i za nas i za one oko nas.

Apostol Ivan nastavlja dalje: „Po tom ćemo znati da smo od istine. I umirit ćemo pred njim srce svoje ako nas ono bilo u čem osuđuje. Jer Bog je veći od našega srca i znade sve.“ Evo, koliko god se trudili, nikada nećemo u potpunosti sačuvati čistoću svojih misli, riječi i djela. Tko to uopće može? Međutim, ako se unatoč svojih slabosti i grijeha uvijek budemo trudili činiti dobro, „umirit ćemo svoje srce“. Jer, Bog nije strogi sudac. Bog je dobri Otac koji se raduju svakom dobrom djelu svoje djece, iako oni u nesmotrenosti i ludosti čine i ono što ne bi trebali. Bog cijeni svako naše dobro djelo. Bog je veći od našega srce. Bog je iznad svega. Zato ne trebamo biti tjeskobni zbog svojih slabosti. Stara izreka pobožnih ljudi kaže: „Veće je Božje oproštenje, nego svega svijeta sagrješenje“.

7. siječnja
(1 Iv 3,22 – 4,6)

Isus Krist je došao u tijelu

I prvoj Crkvi, u vrijeme apostola Ivana javljali su se neki učitelji koji su počeli iskrivljavati temeljne postavke kršćanske vjere, što se posebno odnosi na one koji nisu vjerovali da je pravi Božji Sin od vječnosti postao pravim čovjekom. Svakoga koji bi takav nauk naučavao Ivan naziva antikristom:

„Po ovom prepoznajete Duha Božjega: svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je. A nijedan duh koji ne ispovijeda takva Isusa, nije od Boga: on je Antikristov.

Ivan naglašava da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek. Naglašava da je Sin Božji u svojoj ljudskoj naravi nama u svemu sličan osim u grijehu. Stvarno, gledano čisto ljudski, nije lako shvatiti da se Bog toliko prignuo čovjeku, da mu je toliko blizak, da je poslao svoga Sina da postane čovjekom. Zašto? Ako postoji neko objašnjenje te ako postoji neki pojam kojim se može izraziti razlog toga Božjeg postupka, onda je to ljubav. Tko može u potpunosti shvatiti ljubav i objasniti kako ona potiče čovjekovo srce da nešto učini? Bog je čovjekoljubac. On nas voli. A ljubav je uvijek neobjašnjiva i nesvediva na formule. Ne možemo posvema shvatiti niti razložiti Božju ljubav prema nama. Možemo samo vjerovati. Baš zbog toga u povijesti Crkve je bilo više pokreta i krivih nauka upravo glede Kristova božanstva ili čovještva. Tako su na primjer, u 4. stoljeću arijanci naučavali da Krist nije Bog, nego samo najuzvišeniji čovjek. Neki drugi su nijekali da je Sin Božji postao čovjekom, do te mjere da je Isus imao prividno tijelo. Nasuprot toga, mi vjerujemo onome temeljnome: Riječ Božja od vječnosti, Sin Božji od vječnosti – pravi Bog – postao čovjekom, Riječ je Tijelom postala. Upravo zato s punim pravom kažemo da je Krist i Sin Božji i naš Otkupitelj, ali i naš brat po svojoj ljudskoj naravi. Zato nam on obećava da će nam pripraviti mjesto u kući njegova Oca da i mi u nebeskoj slavi budemo gdje je on. Ta vjera i ta nada ispunja posebnom radošću u ovim lijepim božićnim danima. Sin je Božji postao čovjekom, da bi nas zaodjenuo svojim božanstvom. Radi nas i radi našega spasenja.

8. siječnja
(1 Iv 4,7-10)

Ne da smo mi ljubili Boga

U svom odnosu prema drugima često griješimo, jer smo usredotočeni na same sebe, pravdajući se da se, evo, mi trudimo, a nama se čini nepravda… I pri tome ne primjećujemo druge oko sebe koje smo mi zanemarili ili čak povrijedili. I onda takav oblik ponašanja znamo imati i prema Bogu, pa kažemo. „Ni Bog neće pravo“, jer, evo, daje onome koji ne zaslužuje… Apostol Ivan želi nam pokazati da je stvarnost posve drugačija. U svojoj Prvoj poslanici on ovako piše: „U ovom se očitova ljubav Božja u nama… ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.“ Pomislimo. Bog je Bog. Sve ima, sve može, oduvijek je, vječan je, ništa mu ne nedostaje. On je apsolutno savršenstvo. I onda, evo, Bog Otac šalje svoga Sina – njemu jednaka u božanstvu – da uzme našu ljudsku narav. Zašto? Što Bog time dobiva? Naravno, Bog time ne dobiva ništa, jer ne postoji ništa što bi Bogu nedostajalo. Pa zašto onda šalje svoga Sina da se muči s nama ljudima, da hodi prašnjavim stazama Palestine, da govori tvrdokornim ušima? Zašto? Ivan veli sasvim kratko: Bog je time pokazao svoju ljubav prema nama. Učinio je to iz ljubavi. A tko može objasniti ljubav i sažeti je u neku definiciju? Upravo to govori Pjesma nad pjesmama: „Mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav niti je rijeke potopiti.“ Zato Ivan kaže: „Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga.“ Budemo li nastojali iskazivati ljubav drugim ljudima onako kako to Bog čini prema nama, postat ćemo Bogu slični, bogoliki.

9. siječnja
(1 Iv 4,11-18)

Mi smo upoznali ljubav… i povjerovali joj

Sveti Ivan kaže da je Bog sama, čista, savršena i nadspoznatljiva ljubav. Iz te ljubavi Božji Sin od vječnosti postaje pravim čovjekom, nama u svemu jednak osim u grijehu. Taj utjelovljeni Božji Sin na križu sama sebe predaje za nas, za nas koji smo Božja stvorenja, za nas koji smo grešni i nezahvalni. On sama sebe predaje da bismo mi postali istinska Božja djeca, dionici njegove božanske naravi. Tko to može razumjeti? Mogu li to ljudi svojom pameću dokučiti? To možemo i želimo samo vjerovati. Veli Ivan Apostol: „Mi smo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovali joj.“ Upravo to. Povjerovali smo da Božja ljubav nadmašuje i svemir i svaku našu predodžbu. Povjerovali smo da smo Bogu toliko važni.

Božji čovjek, rasvijetljen Duhom Svetim i nošen snagom Kristove milosti zna i vjeruje da je Božje ljubav, posvemašnja i neuvjetovana ljubav, ona koja je razlivena u našim srcima, jedina prava snaga, da je ona naša prava, iskonska narav, da je ona jedino što istinski vrijedi. Sve, baš sve će proći i minuti. Sva ljudska dostignuća su na neki način osuđena na propast, ovako ili onako. Ili će ih lopovi ukrasti, ili moljci izjesti ili rđa nagristi ili smrt pokopati. Nestat će i vjere i nade. Ostat će samo ljubav. Zato Pavao kaže: „Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite.“ (Rim 13,8)

10. siječnja
(1 Iv 4,19 – 5,4)

Ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati.

Svi mi tako rado govorimo o ljubavi, kako je ona najvažnija, kako je ona onaj cilj za kojim težimo, da ljubav sve opravdava. Pa će se onda čuti da nema nikakva zla i grijeha u onome koji ljubi. Sve to može biti i lijepo i istinito. Međutim, ostaje pitanje, što je to ljubav? Samo osjećaj, trenutni zanos? Trenutna strast? I sami ćemo reći da nečije lijepe riječi o ljubavi baš i neće vrijediti, ako nam to ne pokaže svojim djelima. U tome smislu možemo se upitati, što znači ljubiti Boga? Primiti sve sakramente? Slaviti kršćanske blagdane? Govoriti molitve pune uzdaha? Biti član nekog duhovnog pokreta, odlaziti na hodočašća? Sve to može biti i potrebno i pohvalno. Pa ipak, koji je najbolji i najsigurniji način da iskažemo ljubav prema Bogu? Ivan nam tu daje jasan i jednostavan odgovor. Kaže: „Ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške.“ Upravo tako. Ljubiti Boga znači obdržavati svih deset zapovijedi. Ljubiti Boga znači slijediti zapovijedi Krista koji, na primjer, kaže da valja svome bližnjemu oprostiti sedamdeset puta sedam, da treba nositi svoj križ, da treba praštati da bi nam bilo oprošteno… Vršiti zapovijedi Božje treba uvijek. I onda kada baš i ne razumijemo, i onda kada nam se čini da svi drugi drugačije čine. Tako ćemo svoju ljubav prema Bogu pokazivati svojim djelima. Zato ponizno molimo Gospodina da nas prosvijetli što nam je činiti, te da nam dade i snage da to i činimo.

11. siječnja
(1 Iv 5,5-13)

Tko pobjeđuje svijet?

Kad Ivan Apostol govori o svijetu, misli na ono što je samo od ovoga svijeta i od ove zemlje, na ono što je bez Boga. Zato se svijet protivi i Bogu i Božjem naumu s ljudima. Svijet i ono što je samo od svijeta u ljudskim očima može izgledati veoma snažno i samodostatno. U Ivanovo je vrijeme netko mogao pomisliti da se nitko i ništa ne može suprotstaviti silnom Rimskom carstvu i poganskom načinu života. Međutim, Ivan veli da se vjernici ne moraju biti u brizi zbog prividne snage ovoga svijeta. Kaže: „Ta tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji?“ Evo. Na Veliki petak netko je mogao pomisliti da je rimski upravitelj poništio i uništio sve što je Isus govorio i učio. Međutim, Krist je svojim uskrsnućem pokazao da je „ludo Božje mudrije je od ljudi i slabo Božje jače je od ljudi.“ (1 Kor 1,25)

Zato nismo tjeskobni. Mi slijedimo Krista koji je svojom poniznošću i svojim predanjem dospio do nebeske proslave, mi slijedimo Krista koji je postavljen iznad svega stvorenoga. Mi vjerujemo Kristu koji nas pridružuje svojemu trpljenju i svojoj smrti, da bi nas pridružio slavi svoga uskrsnuća te da bi nas smjestio u nebeske stanove zajedno sa sobom i sa svima svetima. Mi se uzdamo u Kristovu snagu, u njegovu milost i njegovu nebesku proslavu, jer „prolazi obličje ovoga svijeta.“ (1 Kor 7,31) Dao Bog da u tom miru, u toj radosti živimo, ljubeći Boga i svoje bližnje.

12. siječnja
(1 Iv 5,14-15)

Znamo da već imamo što smo od njega iskali.

Ivan Apostol na neobičan način govori o našoj molitvi. Govoreći o Sinu Božjemu, Ivan kaže: „Ako što ištemo po volji njegovoj, uslišava nas. I znamo li da nas uslišava u svemu što ištemo, znamo da već imamo što smo od njega iskali.“ Ovdje ističemo dvije stvari. Prvo, mi trebamo moliti za ono što je po Božjoj volji, onako kako je rekao Isus: „Neka ne bude moja, nego tvoja volja“, onako kako je rekla Marija: „Neka mi bude po riječi tvojoj“, onako kako molimo u Očenašu: „Budu volja tvoja“. Što god mi željeli i za čim god žudjeli, htjeli bismo da to bude u skladu s Božjom voljom, jer smo uvjereni da Bog najbolje zna što je za dobro naše i za dobro naših bližnjih.

Druge, veli Ivan, „znamo da već imamo što smo od njega iskali.“ Što bi to značilo? Evo, ako molimo ono što je temeljno, da budemo po Božjoj volji, to nas Bog sigurno uslišava. Ako molimo da budemo njegovi, da nam otvori nebeske stanove, to smo već postigli. Jer, prisjetimo se, na početku svoje Prve poslanice Ivan upravo to govori: mi već jesmo djeca Božja, samo što se to naizvan još nije očitovalo. Mi smo već nebesnici, samo što će to biti vidljivo tek u onome svijetu. Mi smo već Božja djeca, Božji miljenici, mi smo već sada Božja djeca, mi smo već sada dionici Božanske naravi Isusa Krista. Po ovoj našoj pameti mi ovdje na zemlji nikada nećemo da kraja razumjeti veličinu našega poziva i dara. Međutim, srcem osjećamo i vjerujemo: Bog koji je neizmjeran neizmjernim nas darovima obdaruje. To može samo on. U toj radosti i u toj nadi zaključujemo ovo lijepo božićno vrijeme.