Božićno vrijeme – homilije
25. prosinca: Rođenje Gospodinovo
Božić – ponoćka / Božić – danja misa
26. prosinca: Sv. Stjepan (Mt 10,17-22)
Ne budite zabrinuti
Danas slavimo svetoga Stjepana. Zašto je baš sveti Stjepan u kalendaru odmah nakon Božića? Odgovor je jednostavan. Oduvijek je bio običaj da u pratnji neke velike ličnosti bude počasna pratnja, sastavljena od uglednih osoba. I, evo, uz novorođenoga Isusa, sina Božjega, prvi je pratitelj upravo Stjepan, koji je prvi dao život za Isusa. Zato ga nazivamo i Prvomučenikom. Odmah nakon njega slijede u počasnoj pratnji: Ivan, ljubljeni učenik i Nevina dječica, koja su, i ne znajući, položila život za Isusa. A evo, u radosnom ozračju Božića, na blagdan Svetoga Stjepana Prvomučenika Isus nagoviješta strašne progone protiv Crkve. I veli da se ne trebamo brinuti. Kaže: „Kad vas predadu [na sudove], ne budite zabrinuti kako ili što ćete govoriti. Dat će vam se u onaj čas što ćete govoriti.“
Isus često govori da se ne trebamo bojati. A mi se bojimo a još više nas plaše. Evo. Novine i sva sredstva društvenog priopćavanja vole nas zastrašivati novim virusima i novim pandemijama, poskupljenjem goriva, klimatskim primjenama, sušama i poplavama, nesigurnim prilikama u našem susjedstvu… I mi se brinemo. Brinemo se za vlastito zdravlje, za budućnost svoje djece, brinemo se hoćemo li imati posla, hoćemo li moći povećati ili barem zadržati sadašnji životni standard. Brigama nikad kraja!
A što kaže Božja riječ? Nevolje mogu biti strašne, progonstva nemilosrdna. Međutim, mi nismo sami. S nama je Krist, u nama je sila njegova Duha, nad nama bdije silna ljubav Boga Oca. Mi se uzdamo u Božju ljubav i Bogu uzvraćamo ljubavlju. Sveti Stjepan je bio ispunjen silnom ljubavlju prema Bogu, ali i prema svome narodu. Zato se nije plašio i život dati za Kristovo evanđelje koje je – znamo – radosna vijest. U tome smislu nam ohrabruje apostol Ivan: „Straha u ljubavi nema, nego savršena ljubav izgoni strah; jer strah je muka i tko se boji, nije savršen u ljubavi.“ (1 Iv 4, 18) Neka nam sveti Stjepan prvomučenik bude primjer kako valja radosno i bez straha svojim životom naviještati Krista Gospodina i neka nam u tome pomogne i njegov zagovor.
27. prosinca: Sv. Ivan (Iv 20,1-8)
Kojega je Isus ljubio
Isus je pravi Bog, ali i pravi čovjek, nama u svemu sličan osim u grijehu. Prema Ivanovu evanđelju, među učenicima bio je i jedan učenik „kojega je Isus ljubio“ i zato dok je visio na križu Isus upravo je tome učeniku povjerio brigu za svoju majku. Sva kršćanska predaja u tome učeniku vidi apostola Ivana, ljubljenog učenika, onoga, za kojega ista kršćanska predaja drži da jedini od svih apostola nije umro mučeničkom smrću, nego je umro u dubokoj starosti.
Jesu li drugi apostoli mogli biti ljubomorni? Hoćemo li, možda, i mi pomisliti da Isus nekoga voli više, nekoga manje? Ne i ne. Isus je spasitelj svih ljudi. Za svakoga čovjeka on je umro i uskrsnuo. Čisto ljudska ljubav prema ovome ili onome ne uskraćuje ništa onim drugima. Konačno, pogledajmo, Ivan nije bio privilegiran. Isus nije dao da Ivan bude apostolski prvak, nego Petar, onaj Petar koji ga je bio zatajio.
Razumljivo je da i mi imamo svoje prijatelje, da ljubimo članove svoje obitelji, da netko osobito blizak našemu srcu. To je ljudski. Međutim, mi time nikoga ne smijemo isključivati. Naprotiv, mi u isto vrijeme trebamo svakoga čovjeka ljubiti onom ljubavlju kojom ga Krist ljubi. Štoviše, osobitu pozornost trebamo posvetiti onima koji su slabi, napušteni, žalosni, shrvani bolešću i različitim nevoljama. Za sve takve trebamo imati srce kao onaj Samarijanac iz Isusove prispodobe.
Evo, taj ljubljeni učenik, Ivan Evanđelista u svome evanđelju i u svojim poslanicama na uzvišen nam način govori upravo o Isusovoj ljubavi prema nama, ali i o ljubavi koju trebamo imati jedni prema drugima, jer, veli isti sveti Ivan: „Ljubimo jedni druge jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga jer Bog je ljubav.“ (1 Iv 4,7-8) Neka nas nauk svetoga Ivana prosvijetli a primjer njegova života potakne da jedni drugima služimo u ljubavi.
28. prosinca: Nevina Dječica (Mt 2,13-18)
Kuknjava i plač gorak
Kad su se mudraci na dvoru kralja Heroda raspitivali o novorođenom Kralju koji se imao roditi u Betlehemu, kralj se Herod se veoma uznemirio. Nakon što su mudraci pronašli novorođenoga Isusa u Betlehemu i poklonili mu se, nisu o tome izvijestili kralja, nego su se vratili drugim putem u svoju zemlju. Nato je kralj Herod, u strahu da mu netko ne preuzme kraljevstvo, dao u Betlehemu pobiti svu djecu mlađu od dvije godine. Toliko je strahovita bila zloća kralja Heroda! Pobio je nevine, dječicu u najnevinijoj dobi. Što je time postigao? Prouzročio je neizmjernu bol u srcima roditelja te djece, svoje je ruke okaljao krvlju, a svoje srce još većma ispunio mržnjom. Je li bio sretan? Je li pronašao svoj mir? Ne. Upravo suprotno. On je, kako svjedoče povjesničaru, uporno ustrajavao u svojoj mržnji prema svima koje je smatrao mogućim neprijateljima, ustrajavao je u svome grijehu. U stalnom strahu za prijestolje, činio je nove i nove zločine.
Evo, upravo je tako sa svakim čovjekom koji se upušta u grijeh. Nikada ne nalazi mira. Naprotiv, samo dobrota i djela učinjena iz ljubavi mogu ispuniti čovjekovo srce mirom i spokojem. Jednostavnije rečeno, samo Bog ispunja mirom čovjekovo srce, kako veli psalmista: „Samo je u Bogu mir, dušo moja, samo je u njemu spasenje“. Mi ne možemo doći pred Boga nevini kao ona nevina dječica. Grešnici smo. Međutim, ako po svojoj slabosti i griješimo, uvijek iznova molimo „Otpusti nam duge naše“, uvijek iznova tražimo Božje milosrđe. Ne želimo se miriti s grijesima. Radost Božića je u jednostavnosti, u prostodušnosti, u ljubavi. Neka nam u tome pomogne zagovor Nevine dječice, a sam Bog neka nas ispuni poniznošću, svojim blagoslovom i svojim mirom, mirom koji samo od njega proizlazi jer je dobrostiv, jer je milosrdan i jer je čovjekoljubac.
29. prosinca (Lk 2,22-35)
Mač boli
Marija i Josip, radosni i ponosni, dijete Isusa donose u hram. Starac Šimun, prosvijetljen Božjim Duhom, u tome djetetu prepoznaje dugo očekivanog Mesiju, Krista, Spasitelja. I dok su se Josip i Mariji divili što se to o Isusu govori, Šimun, prorokuje Mariji govoreći: „I tebi će mač boli probosti dušu.“ Što je to značilo? Svi su židovski prvorođenci bili otkupljivani i tako vraćeni pod vlast svoga zemaljskog oca. Međutim, Isus nije bio otkupljen, nego je bio prikazan, kao ono Janje koje ima biti žrtvovano za spas svijeta. Upravo tako pjeva drevni himan: „O neizrecive li ljubavi Očeve: da roba otkupiš, Sina si predao!“ Proroštvo se kasnije bilo ispunilo. Isus je bio predan za naše spasenje. Znamo: mač boli doista je probo Marijino srce dok je stajala pod Isusovim križem.
Ne možemo razumjeti načine Božjeg djelovanja. Ni Marija nije mogla sve razumjeti, ali je vjerovala Bogu. I doista, nakon svoje smrti Isus je uskrsnuo i bio proslavljen te je svojoj nebeskoj proslavi pridružio i svoju majku. Ni mi često ne možemo znati, ne možemo razumjeti puno toga u našem životu i puno toga u zbivanjima u Crkvi i u svijetu. Međutim, mi možemo i trebamo, poput Marije, vjerovati da Bog u svojem nedokučivom promislu uređuje naše putove, da nas spašava smrću i uskrsnućem svoga Sina, da nas uzima u vječne stanove zajedno sa svojim Sinom koji nam je pripravio mjesto. Neće Bog dopustiti da zlo i grijeh kraljuju. Tako nam govori i Božja riječ iz Knjige psalama: „Gospodine koji se u tebe uzdaju, postidjet se neće“. (Ps 25,3) To je naša nada i naša radost, pogotovo ovih lijepih božićnih dana.
30. prosinca (Lk 2,36-40)
Vratiše se u Galileju
Nakon Isusova rođenja Josip, Marija i maleni Isus vratili su se u Nazaret. Veli Luka: „A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.“ Luka kasnije piše: „Kad je Isus nastupio, bilo mu je oko trideset godina.“ (Lk 3,23) Dakle, Isus je trideset godina u Nazaretu vodio posve običan život s Marijom i Josipom. Možemo samo zamisliti kako je vrijedno radio s Josipom, kako je bio pun dobrote i ljubavi prema svojoj rodbini i prema susjedima. Reklo bi se: kao toliki drugi čestiti i pobožni mladići. Nije propovijedao, nije javno nastupao, nije činio čudesa. Običan, redovan život. Netko bi rekao: zar nije bila velika šteta da Sin Božji, Bogočovjek vodi posve običan život? Zar nije trebao javno nastupati čim je dospio do zrelosti, u svakom slučaju prije svoje dvadesete godine? Ne. Bog je htio da Isus skrovito živi trideset godina. Nakon toga Isus je prema Ivanovu evanđelju javno nastupao tri godine. Premalo, rekli bismo. Pa Ivan apostol, prema tradiciji Crkve doživio je stotinu godina i cijelo vrijeme naviještao evanđelje! I onda, nakon svoje smrti na križu Isus je uskrsnuo treći dan. Ono najvažnije u ljudskoj povijesti, središnji događaj našega spasenja zbio se od petka do nedjelje rano ujutro. Ni puna tri dana!
To je poruka za nas. Ne trebamo gledati na izvanjsko, ne trebamo gledati na zbroj djela, na broj dana. Stjepan đakon bio je pogubljen nakon svog prvog navještaja. Apostol Jakov, Ivanov brat već prvih godina Crkve kao prvi od apostola umro je mučeničkom smrću. Sveti Dominik Savio je umro u dječačkoj dobi, dok je, s druge strane, sveti Antun Pustinjak je doživio stotinu godina. Bog ne gleda na broj godina. Tako i sebe trebamo gledati. Bitno je da s vjerom i pouzdanjem, uz pomoć Božju, danas nastojimo činiti ono što je naša dužnost, bez obzira na godine koje stoje pred nama. Kao što je za nas spasonosna sva otajstva Isusova života i otajstvo njegova skrovitoga života i otajstvo njegovoga naviještanja radosne vijesti kao i otajstvo njegove smrti i uskrsnuća, tako je i nama spasonosno svekoliko naše djelovanje kada u skladu s Božjim zapovijedima vršimo svoje redovne dužnosti i prihvaćamo životne nevolje. A ono što je u ljudskim očima maleno i neznatno, ako je učinjeno s ljubavlju prema Bogu – veliko je. To je naša radost i naša nada u našem svakodnevnom, redovitom životu.
31. prosinca (Iv 1,1-18)
Riječ tijelom postade
U Proslovu Ivanova evanđelja stoji: „I Riječ tijelom postade.“ Pravi Božji Sin od vječnosti, vječna Božja Riječ postala je Tijelom, pri čemu za „tijelo“ u grčkom originalu stoji riječ „sarks“ koja označava tijelo od krvi i mesa, pravo ljudsko tijelo, što se u starijem hrvatskom jeziku kaže pȕt. Dakle, ne neko prividno, anđeosko tijelo, nego pravo ljudsko tijelo. Sin Božji je posto pravim čovjekom. On je nama u svemu sličan, osim u grijehu.
Bilo je u Crkvi krivovjeraca, onih koji jednostavno nisu mogli prihvatiti da bi se Sin Božji, tako „uprljao“ da postane pravim čovjekom. Tako su jedni naučavali da Krist nije Bog, nego samo najuzvišeniji čovjek, drugi su naučavali da su Sin Božji na nebu i čovjek Isus iz Nazareta dvije različite osobe. Konačno, treći su mislili da je u Isusu Kristu jedna osoba i jedna narav, tako da se Kristovo čovještvo utopilo u božanstvu kao kap ulja u moru. Sve, samo ne Bogočovjek.
Crkva, naprotiv, jasno naučava da je Isus, naš Spasitelj, pravi Bog i pravi čovjek. Upravo je to je ljepota naše vjere: Bogu je stalo do čovjeka do te mjere, da je Sin Božji stvarno postao čovjekom, da je pravi Sin Božji kao pravi čovjek za nas umro na križu, zato što nas je ljubio, jer je sâm rekao da nema veće ljubavi od one da tko dade život svoj za svoje prijatelje. Prema tome, pitanje kakva je Isusova narav i njegova osobnost nije tek neka teološka začkoljica, predmet teoloških rasprava i umovanja. Kršćanska vjera da Sin Božji, kao božanska Osoba, uza svoju božansku, ima i pravu ljudsku narav, pokazuje svu ljepotu i nadspoznatljivost Božje ljubavi prema čovjeku. Isus je Sin Čovječji, naš Otkupitelj, naš brat, onaj po kojemu postajemo djeca Božja. On je u svome tijelu – jer je Bog i čovjek – pomirio čovjeka s Bogom, spustio nebo na zemlju. Tu radost i nadu izražava Ivan Apostol koji piše: „Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo.“ (1 Iv 3,1) To nas ispunja dubokom radošću. Prekrasno je živjeti u takvoj nadi.
Sveta Obitelj
Godina A / Godina B / Godina C
1. siječnja: Marija Bogorodica
2. siječnja (Iv 1,19-28)
Poravnite put Gospodnji
Ivan Krstitelj poziva ljude na obraćenje, ali iznad svega Ivan pripravlja put Kristu Spasitelju. Kada su ga pitali tko je on i koje je njegovo poslanje, navodeći proroka Izaiju on kaže: „Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!“ Što znači Ivanov poziv: „Poravnite put Gospodnji!“ Evo. Bog nas u Kristu posve besplatno spašava, bez ikakve naše zasluge. Međutim, u isto vrijeme Krist traži i našu suradnju. Ne želi nas spasiti mimo naše volje. Svoj nauk Isus često započinje riječima. „Ako hoće ući u kraljevstvo nebesko, onda…“ A ako nećeš… Ostaje na nama Kristovo spasenje prihvatiti ili odbiti. Tako u Otkrivenju Isus govori: „Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.“ (Otk 3,20)
Evo, Isus nam i danas ljubazno progovara po navještaju svetoga evanđelja. Želi s nama zajedno sjesti za stol njegova Tijela i Krvi. Sebe nam samoga predaje. Otvara nam vrata svojih vječnih stanova. Važno je zato pripraviti put Gospodinu svojom vjerom i svojom suradnjom. U tome smislu nam i apostol Pavao govori: „Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje.“ (2 Kor 6,1) Dao Gospodin da prihvatimo poziv Ivana Krstitelja i svednevice poravnavamo putove kojima nam dolazi Krist Spasitelj, da mu poravnavamo putove svojom vjerom, svojom poniznošću i svojim nastojanjem da živimo prema nauku njegov evanđelja.
3. siječnja (Iv 1,29-34)
Evo Jaganjca Božjega
Ivan Krstitelj za Isusa kaže: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ Što znače te riječi koje čujemo na svakoj misi? Evo. Krv janjeta na dovratcima i nadvratnicima kuća u Egiptu spasilo je židovske prvorođence od smrti. Za Ivana Krstitelja to je janje slika Isusa Krista. Ivan je kao Božji čovjek znao da će Isus proliti svoju krv da spasi ljude. Zato je uskliknuo: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta.“ I stvarno. Nakon Isusove muke i smrti na križu, vjernici su u ovim riječima proroka Izaije prepoznali upravo Isusa: „K’o jagnje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.“
Nije ovdje naglasak na muci i smrti, na nemoći i bespomoćnosti, niti se radi tek o prihvaćanju slijepog usuda. Ovdje je u pitanju ljubav. Krist se iz ljubavi predao za nas, poput onog janjeta u Egiptu, on je dao život, da bismo mi imali vječni život. To je ljubav. Veli Isus: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.“ (Iv 15,13) To je ljubav poput one kada su branitelji doslovno davali život za domovinu, to je ona ista ljubav kojom roditelji iz dana u dan sebe daju i predaju za svoju djecu. To je ljubav koja prašta, koja prihvaća, koja je nesebična, koja nije zavidna… Ljubav je ključ. Zato je, na koncu, to isto Janje znak pobjede. U Knjizi otkrivenja Janje je prikazano kao slavodobitnik: „Dostojan je zaklani Jaganjac primiti moć, i bogatstvo, i mudrost, i snagu, i čast, i slavu, i blagoslov!“ (Otk 5,12) Isus je Janje koje odnosi naše grijehe i grijehe cijelog svijeta. Ova nas evanđeoska poruka u prvom redu poziva na zahvalnost, zahvalnost Bogu za takvoga Spasitelja koji je pravi Bog a u isto vrijeme pravi čovjek i naš brat. Nadalje, dok Bogu zahvaljujemo, silno je važno da nasljedujemo Isusa u njegovu predanju i u njegovoj ljubavi prema svakom čovjeku. Jer, sve što učinimo iz ljubavi – veliko je. Svako dobro djelo učinjeno iz ljubavi združuje se s Kristovom žrtvom i njegovim spasiteljskim djelom. Jer, na koncu svijeta, u vječnosti, preostat će samo ljubav, a znamo: Bog je ljubav (1 Iv 4,8).
4. siječnja (Iv 1,35-42)
Dođite i vidjet ćete
Nakon što je Ivan Krstitelj za Isusa rekao: „Evo Jaganjca Božjeg!“, dva Ivanova učenika su ponešto zbunjena. Njihov učitelj pokazuje na nekoga koji je još veći od njega. Kako li je samo velik taj čovjek kad se i Ivan pred njim osjeća malen! I ta dva učenika na određenom rastojanju, pođoše za Isusom. Promatrali su ga. Po čemu bi taj čovjek bio toliko poseban? Što bi moglo značiti „Jaganjac Božji?“ Dok su im se tako razmišljali, Isus se osvrnu i upita ih što traže. Oni obuzeti zbunjeni rekoše: „Učitelju, gdje stanuješ?“ Isus jednostavno odgovori: „Dođite i vidjet ćete.“ I oni su došli, vidjeli gdje stanuje i ostali kod njega onaj dan. Kakvo li je bilo mjesto gdje je Isus stanovao? Kakva li je bila izvanjska pojava Isusova? Što li im je Isus u tom prvom susretu moga reći? Što li je Isus činio toga prvoga dana? Ne znamo. Tek je jedno sigurno: već nakon prvog susreta s Isusom, dva su Ivanova učenika toliko bila obuzeta Isusovom osobom, da su ostali s njime, da su postali njegovim učenicima.
Hvala ti, Bože, za Isusa! Hvala ti za njegovu osobu. Čudesna je njegova snaga. Jedinstvena. Božanska. Znamo, nakon što su bili u njegovoj „školi“ tri godine, apostoli su postali do te mjere obuzeti njime, da su, snagom Duha Svetoga, životom svjedočili za njega, sve do žrtvovanja vlastitog života.
Evo i nas tu. Slabi smo, nemarni, nedosljedni, grešni. Kako se promijeniti? Evo jednostavna odgovora: poći za Isusom. Dok ga pitamo gdje je, on nam odgovara: „Dođite i vidjet ćete!“ I gle, dok smo s njime, dok boravimo s njime slušajući njegovu riječ i slaveći njegova otajstva, naša grešnost slabi. Postajemo drugačiji. Najbolji i jedini način da se čovjek promijeni jest upravo taj: poći za Isusom i ostati kod njega. Bilo bi posvema pogrešno pokušavati se očistiti, pa onda „dostojni“ doći k njemu. Pa on je i došao radi grešnika, a ne radi pravednika! Uporno tražiti lice njegovo, uporno tražiti njegovo društvo, biti s njim. To je put. U molitvi, u bogoslužju, u razmišljanju, u svakodnevnom naporu da vršimo volju Božju, da nosimo svoj križ. To je put. Isus nas mijenja. A onda, naravno, što budemo više i bolje odražavali Isusov lik u nama, time ćemo i mi poput apostola – svjesno i nesvjesno – naviještati Krista kao Spasitelja i to jednostavno, svojom pojavom, svojim kršćanskim življenjem i oduševljenjem. Mi to možemo. Na to smo pozvani.
5. siječnja (Iv 1,43-51)
Odakle me poznaješ?
Natanael je vrlo vjerojatno drugo ime apostola Bartolomeja. Kad je Isus za njega rekao: „Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!“, Natanael ga začuđeno upita: „Odakle me poznaješ?“ Isus mu mirno odgovara da ga je vidio dok je bio pod smokvom. I onda, posve neočekivano Natanael kaže: „Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!“ Vidio je poseban sjaj u Isusovim očima i shvatio je da je baš njega gledao i to prije nego što je on sâm Isusa ugledao.
Evo, to je poruka i pouka za nas. Prije svih vjekova, prije početka svemira, vječna Božja Riječ, Sin Božji po kome je sve stvoreno, znao je za mene. Prije svih vjekova Bog je po Isusu za mene odredio poseban poziv. Kao što je Natanael, to jest Bartolomej postao apostol i navjestitelj Kristova spasenja, tako je svaki od nas – ponaosob! – pozvan biti sudionikom Kristovog djela spasenja. Tako nama Isus danas govori: „Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas i postavih vas da idete i rod donosite.“ (Iv 15,16) To je plod naših dobrih djela koje činimo živeći po evanđelju. Štoviše, kako veli Pavao: „Božji smo suradnici.“ (1 Kor 3,9) Mi smo Božji odabranici, mi smo Božji suradnici. Dao Bog da poput apostola u toj službi budemo vjerni do kraja života.
6. siječnja: Bogojavljenje
7. siječnja (Mt 4,12-17.23-25)
Približilo se kraljevstvo nebesko
Na početku svoga javnog djelovanja Isus iznosi svoju temeljnu poruku i poziv: „Obratite se, jer približilo se kraljevstvo nebesko“. Obraćenje u Isusovu govoru označava čovjekovu posvemašnju preobrazbu, tako da on počne na drugačiji način razmišljati, željeti i djelovati. To u prvom redu znači da se čovjek treba odreći svakoga zla u mislima i djelima, onako kako to stoji u Deset zapovijedi. To već znamo. Međutim, ono drugo čini se još važnije. Veli Isus da se približilo kraljevstvo nebesko. Tu je, pred vratima. Kada trebam prestati s nekom ružnom navikom? Danas. Kada ću početi posvećivati više vremena svom bračnom drugu i svojoj obitelji? Danas. Kada ću se prestati inatiti, kada ću oprostiti, kao što želim da i meni drugi praštaju moje ludosti? Kada ću se početi redovito moliti? Uvijek isti odgovor. Danas. To danas potvrđuje iskrenost moje odluka da to stvarno želim učiniti, to danas jamstvo je da ću to u velikoj mjeri i ostvariti.
Svatko od nas ima ponešto što bi trebao učiniti, nešto što mu već dugo vremena stoji za vratom, nešto što bi stvarno značilo zaokret u nekom vidu vlastitoga života. Kada to učiniti? Danas. Mi nismo gospodari jučerašnjeg dana. Njega ništa i nitko ne može promijeniti. Nismo ni gospodari sutrašnjega dana, jer nam nitko ne može jamčiti da ćemo sutra uopće biti u prilici učiniti ono što smo naumili. Nama je dan samo današnji dan. Danas mogu i trebam nešto dobro učiniti. Možda maleno i naizgled neznatno. Možda. Međutim, što god se čini s ljubavlju, veliko je.
8. siječnja (Mk 6,34-44)
Da posluže ljude
Jednom je prilikom veliko mnoštvo cijeli dan pratilo Isusa. Pri koncu dana bili su umorni i gladni. Treba im nešto pribaviti da jedu. Kako to učiniti u pustu kraju? I evo, Isus uzme pet kruhova i dvije ribe, izrekne zahvalnicu i onda „davaše učenicima da posluže ljude.“ Isus je umnožio kruh i ribe, a učenicima je dao da to razdijele mnoštvu. To je pouka. Sav je kršćanski život u ovome sažet. Sve je od Boga. Sve što imamo, što jesmo. Bog daje da raste hrana u polju, Bog daje da ljudima mudrosti i sposobnosti da na najrazličitije načine skrbe za život i za životni standard. Sve je Božji dar. I što Bog po Isusu čini? Daje nam da njegove darove dijelimo onima kojima je potrebno. Bog je u srce roditelja usadio ljubav prema njihovoj djeci tako da im radosno služe. Bog je dao da znanstvenici svojim iznašašćima služe čovječanstvu, da učitelji svojom stručnošću i predanošću odgajaju buduće naraštaje, Bog je pozvao svećenike da naviještaju riječ, liječnike da pomažu bolesnicima, službenike da služe drugima. I što god nabrojali, sve je Božji dar, koji dobivamo da bismo služili drugima. Konačno, Božji je dar da čovjek s vjerom i pouzdanjem nosi križ svoje bolesti, križ svoje zapuštenosti ili pak križ nepravdi koje mu drugi nanose.
Isus blagoslivlje, Isus daje, a mi dijelimo mi smo njegovi apostoli, mi smo njegovi suradnici u djelu spasenja. Isus na nas računa. I daje nam snage da možemo vršiti poslanje na koje smo pozvani. Dao Bog da i mi, poput apostola, poslužujemo druge i tako budemo slični Isusu koji „nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20,28).
9. siječnja (Mk 6,45-52)
Ja sam! Ne bojte se!
Usred noći apostoli se na jezeru u lađi muče veslajući, jer im je bio protivan vjetar. I onda prije svanuća ugledaju Isusa kako hodi po vodi. Kriknuli su od straha misleći da vide utvaru. Isus ih smiruje: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ I odmah je prestao vjetar zbog kojega su se toliko mučili veslajući. Apostoli su se, veli Marko, preko svake mjere snebivali, zaboravljajući da su još jučer vidjeli kako Isus čudesno umnaža kruhove i ribe. Srce im je bilo stvrdnuto.
Mi znamo i vjerujemo da je Isus pravi Božji Sin i naš Spasitelj. Vjerujemo da je za nas umro i uskrsnuo i to zato što nas je ljubio. Vjerujemo da je Crkva Kristovo otajstveno Tijelo čiji su udovi svi vjernici. Vjerujemo da su istinite Isusove riječi da je s nama u sve dane do svršetka svijeta. Osobito vjerujemo da je na poseban način prisutan tamo gdje su dvojica ili trojica sabrana u njegovo ime.
Evo, Isus nas sabire na svakoj svetoj misi, Isus na prosvjetljuje svojom riječju. Vjerujemo da nas Bog – po Isusu – svojoj dobrohotnosti izvodi u nama „i htjeti i djelovati.“ (Fil 2,13) Zato ne malakšemo, zato smo hrabri, zato se ne plašimo. Isus je s nama u lađi Crkve. On je naš suputnik, vođa i Spasitelj. On nam otvara vrata vječnosti. To je naša nada i naša radost.
10. siječnja (Lk 4,14-22a)
Danas se ispunilo ovo Pismo
Isus u sinagogi u Nazaretu čita odlomak iz Knjige proroka Izaije koji govori o tome kako se Božja riječ upućuje malenima, bolesnima, porobljenima. I veli Isus: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima“. S pravom to Isus veli. On je ispunjenje svih Pisama. Ali ta Isusova riječ vrijedi i danas među nama. Isus i nama progovara po evanđelju koje se u Crkvi naviješta. Zato je silno važno slušati Božju riječ otvorena srca. Nije to tek riječ nekoć davno zapisana o nekim davnašnjim događajima koje je lijepo čuti, nego je to svaki puta riječ upravljena nama. Zato u svečanijem bogoslužju u ophodu unosimo Knjigu evanđelja, zato svećenik tu istu knjigu s poštovanjem poljubi nakon što pročita evanđeoski odlomak, zato nakon svakog pročitanog odlomka kažemo „Riječ je Gospodnja“ iako je tu knjigu napisao Marko ili Luka ili koji drugi biblijski pisac.
Osim toga danas, među nama, po svetim otajstvima koja slavimo, ponajpače po svetoj misi, ostvaruje se djelo Kristova spasenja po kojem se spašavamo, po kojem postajemo dionici Kristove božanske naravi, baštinici nebeskog kraljevstva. Netko bi mogao reći, zar da po nekom obredu bivaju tako velike stvari? Upravo to. Zato i misu nazivamo otajstvom, tajnom. Bogu se sviđa tako djelovati. Baš kao što je htio da njegov utjelovljeni Sina naizvan bude običan i neugledan, tako je Krist odlučio po ovim vanjskim znacima, među nama, nedostojnim njegovim vjernicima, činiti velike stvari. To vjerujemo i tome se otajstvu klanjamo. Jer, Božja riječ, Božje spasenja ostvaruje se među nama. Danas. Dao Bog da njegovu riječ uvijek sa strahopoštovanjem prihvaćamo i vršimo te da sveta otajstva slavimo vjerno i predano, da bismo bili dionici Kristova spasenja.
11. siječnja (Lk 5,12-16)
On se sklanjao na samotna mjesta
Danas je u proizvodnji i prodaji reklamiranje proizvoda izuzetno važno. Slično i političari sami sebe reklamiraju. I za neka crkvena događanja često se čuje da je važno to „medijski popratiti“, jer, smatra se, ako se u današnjem društvu o nečemu ne piše i ne govori u javnim medijima, to kao da i ne postoji. Međutim, Isus se drugačije ponaša. Jednom je prigodom Isus izliječio gubavca jednim doticajem ruke. Za Isusove suvremenike izlječenje od gube jasan je Božji znak i neosporno čudo. Nakon toga su još mnogi drugi bolesnici dolazili k Isusu i on ih je sve ozdravljao. Međutim, Isus nije htio slavodobitno i samodopadno uživati u svojim uspjesima. Veli Luka: „Glas se o njemu sve više širio i silan svijet grnuo k njemu da ga sluša i da ozdravi od svojih bolesti. A on se sklanjao na samotna mjesta da moli.“
Isus se sklanjao na samotna mjesta i molio se. Prvo, Isus se molio svome nebeskom Ocu. Njemu je zahvaljivao, njega je slavio i hvalio. Drugo, Isus se sklanjao od ljudi, jer je većina očekivala od njega da postane ovozemni mesija koji će osnovati moćno židovsko kraljevstvo u čisto političkom smislu. Nije Isusu bilo do isprazne slave.
Što nam to govori? Jednostavno. Mi se trudimo činiti dobro. Ponajčešće je to nevidljivo. Međutim, dogodit će se da će to koji puta ljudi primijetiti i cijeniti. Hvala Bogu. Ne tražim slavu niti to zbog slave činim. Činim dobro iz uvjerenja, iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Ako to prođe nezapaženo, hvala Bogu, nisam to činio zbog ljudske slave. Ako to ljudi zapaze, veselim se, hvala Bogu. Bogu jedinome hvala koji mi je dao razum, da uvidim, srce da osjetim ljudsku potrebu i ljubav da onda i djelujem. Božje je to djelo. Bogu za sve zahvaljujemo, ne želimo se uzdizati i izdizati, ne želimo tražiti blještavilo medija niti isprazno klicanje mnoštva. Ne želimo svoja dobra djela činiti da bi nas ljudi hvalili kako je Isus predbacivao farizejima. Mi vedro činimo dobro, pa se onda možemo veseliti ako se Bog po nama proslavlja i među drugim ljudima. Tako radosno širimo Božju slavu. Božju slavu, a ne svoju.
12. siječnja (Iv 3,22-30)
Prijatelj zaručnikov
Ivan Krstitelj je posljednji od starozavjetnih proroka. Mnogi su Božji ljudi prije njega govorili o Mesiji, Božjem pomazaniku, to jest Kristu koji ima doći. Mnogi su s čežnjom zazivali njegov dolazak. A Ivan je bio jedini od svih je proroka koji je mogao prstom pokazati na Mesiju. Pa ipak, Ivan pokazuje još jedan divan Božji dar. Bio je istinoljubiv, bio je Božji čovjek i nipošto se nije htio kititi taštom slavom. Ivan je bio skroman čovjek.
O čemu se radi? Ivan je pokrenuo cijelu Judeju. Razdrmao uspavane duhove. I svi su k njemu dolazili: bogati i siromašni, učeni i priprosti, običan puk i svećenici. I svi su mu se divili. Kako li to samo može goditi čovjeku! Međutim Ivan Krstitelj, iako je doista velik i izabrani prorok, dobro zna tko je i gdje mu je mjesto. Kad su ga svećenici i leviti bili pitali je li on Krist, on je jasno rekao: „Ne, ja nisam Krist!“ I kada su kasnije neki drugi tražili da se izjasni kao Mesija-Krist, Ivan smireno odgovara da on nije Krist nego tek „prijatelj zaručnikov“, koji se raduje zaručnikovu izabranju i poslanju. I zaključuje: „On treba da raste, a ja da se umanjujem.“
To je tajna svih svetih ljudi. Oni su se jednostavno raduju što su nositelji Božjih darova i to darova koji su za služenje. Upravo kao Ivan. Sve što je on bio i što je značio stavio je u službu pripravljanja puta Gospodinu. Svekolik smisao njegova života bio je da postane Glas. Pouka je to za nas. Bog nas je stvorio na svoju sliku, sebi slične. Silan je to dar i silno dostojanstvo. Po vazmenom otajstvu Kristove muke, smrti, uskrsnuća i proslave oslobođeni smo jarma grijeha i postali smo prava djeca Božja, dionici božanske naravi Isusa Krista. Nikada u ovome svijetu nećemo dokučiti veličinu svoga izabranja. Bog je velik i želi biti velik u ljudima i po ljudima. Ja sam velik onoliko koliko je u meni velik Bog. Kako bi rekao sv. Franjo, Bog od mene želi učiniti oruđe svoga mira i blagoslova. To je moje odlikovanje, moja radost, ali nipošto razlog uznositosti. Jer sve što imamo i što jesmo, Božji je dar. Zato nas sveti Pavao opominje: „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1 Kor 4,7) Dao Bog da nasljedujemo skromnost i predanost svetoga Ivana i mudrost svetoga Pavla.
