Četvrtak, 22 listopada

Moliti za vrijedne radnike – razmišljanje uz 11. nedjelju kroz godinu (A)


Čitanja: Izl 19, 2-6a; Ps 100, 2-3.5; Rim 5, 6-11; Mt 9, 36 – 10, 8


U današnjem Evanđelju Isus pred svoje učenike stavlja tešku zadaću, a to je zadaća da mole za vrijedne radnike u žetvi Gospodnjoj: “Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju.” Tim riječima htio im je skrenuti pozornost na goruće pitanje Crkve, od onoga vremena pa do danas: imati vrijedne radnike na duhovnom polju Božjemu koji će predano raditi za dobro naroda Božjega. Pogotovo jer je sam uočio i iskusio da je narod bio ‘izmučen i ophrvan kao ovce bez pastira’. No ovaj Gospodinov vapaj je višestruko problematičan, pa ga valja dobro propitati i pronaći pravi odgovor.

Kao prvo, problematičan je jer je riječ o narodu koji je imao svoje pastire. Narod Božji je imao svećenike i pismoznance koji su u njemu djelovali, no očito nisu imali potrebnu vještinu i trud da djeluju kao pravi pastiri i pravi radnici u žetvi Gospodnjoj. Ili nisu znali čuvati ovce Gospodinove da ih dovedu do života vječnoga, ili nisu znali žeti da skupe žito u Božju žitnicu, to jest u hambare vječnosti. Svakako, stanje naroda je govorilo o tome da nešto nije bilo u redu, jer da je sve bilo u redu, onda ne bi bili tako izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira koje nisu mogle pronaći prave odgovore i pravo vodstvo kod postojećih pastira. Zato su išli za Isusom jer su shvaćali da ih on vodi kao pastir, te da s njime otkrivaju smisao života s Bogom i osjećaju mir i pouzdanje da idu putem Božjim. Druga problematična točka je molitva za nove radnike u žetvi i na njivi Gospodnjoj. Iz Isusovih riječi moglo bi se zaključiti da je problem u ‘gospodaru žetve’ jer on neće da pošalje radnike u svoju žetvu, pa ga onda treba moliti da se smiluje pa da ipak nekoga pošalje.

Stvarnost je ipak malo drugačija. Ne odbija gospodar žetve poslati radnike u svoju žetvu, već je malo istinskih radnika koji idu u službu Božju radi Boga i dobra puka, a ne radi sebe i bolje vlastite ‘žetve’. Jer ove Isusove riječi bismo mogli shvatiti i krivo, kao da Bog drži negdje u pričuvi ili zatvoru određeni broj vrijednih radnika, samo ne želi ih poslati na svoju njivu, pa ga moramo preklinjati i moliti da nas usliša i učini nam uslugu. Naprotiv, stvarnost je sasvim drukčija: mi kao ljudi nismo spremni na nesebičan i sebedaran način, bez probitaka i računica, raditi na njegovoj njih ili pasti njegove ovce. Mnogi od pastira se vode zemaljskom računicom dok se stavljaju na raspolaganju Gospodinu, te bi se takvih moglo naći na svakome koraku. Njima bi se moglo napuniti i sjemeništa i bogoslovije, kao i pastoralnu stvarnost Crkve, ali imati one koji će se potpuno davati Bogu i posvećivati se do kraja spasu puka Božjega predajući vlastiti život do kraja na službu Božjih potreba, to je već teže. Za takve treba moliti Boga, to jest da se pojave takvi koji će djelovati sukladno Božjem nadahnuću. To znači da su oni u vlasti Božjoj, ali ne kao zatvoreni i nasilno onemogućeni djelovati, već kao onaj sveti potencijal koji je Bog voljan u mnogima izgraditi i podići, samo ako mu se otvore. Stoga mi molitvom ne molimo da se Božje srce smiluje narodu kojemu treba pastira i radnika u žetvi, već da se naša ljudska srca otvore njegovu srcu, te da počnu živjeti onako kako on propisuje i želi. Božja ruka je spremna udijeliti milost, samo je potrebno da se pojave oni koji su spremi s njime surađivati, a ne imati svoju privatnu viziju života i rada u pastoralu. Zato molitvom stvaramo ozračje u vlastitom srcu i u zajednici vjernika, te ne potičemo Boga da nam nešto dadne, već se raspolažemo primiti ono što on drži spremnim čim mu otvorimo svoja srca.

Tim više smo pozvani moliti da Bog podigne iz svoga naroda revnih duša koje će prihvaćati njegovu riječ i spremno vršiti njegovu volju. Takvi su onda sposobni shvatiti i stvarne potrebe svoga naroda, uočiti njegova lutanja, prepoznati kada odbacuje plodnost Božju, te će ga znati privoditi na pravi put. Prvi od takvih pastira bili su sami apostoli koje je Gospodin Isus pripremao za djelo spasenja, te ih je poslao da izgone zloduhe i da liječe svaku bolest i svaku nemoć. I nama su danas potrebni takvi pastiri da izgone zloduhe ovoga svijeta koji obuzimaju duše ljudi i navode ih na neuredan život, koji im oduzimaju snagu i dovode ih do posvemašnje duhovne nemoći i raznim vrstama zaraza svjetovnosti im nagrizaju duše. Molimo da u narodu Božjemu bude vrijednih duša koje će ovo razumijevati, te se stavljati na raspolaganje Bogu kao njegovi radnici koji su najprije sebe očistili od svega onoga što kasnije trebaju čistiti u narodu. Molimo da nam Gospodin podari takvih radnika koji će se otvoriti Božjoj snazi i njegovu svjetlu kako bi jasno vidjeli potrebe njegova puka, te im predano služili ne štedeći sebe i svoj život da sve izgubljene ovce dovedu u Božji vječni ovčinjak.