Monumentalna monografija o kard. Kuhariću

U spomen Sluge Božjega kard. Franje Kuharića, zagrebačkog nadbiskupa, recenzija njegova znanstvenog životopisa SVJEDOK ČISTE SAVJESTI koji je napisao msgr. Juraj Batelja.

Jedan od poznatijih postulatora u Crkvi među Hrvatima, msgr. dr. Juraj Batelja, skuplja i objavljuje građu o blaženom Stepincu već 45 godina, od 1979. Tada ga kao 30-godišnjaka, s četiri godine svećeničke prakse, poslao u Rim na studij Duhovnosti zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić. I to duhovnosti u životu i pisanim djelima kard. Alojzija Stepinca. Marljivi student na Institutu duhovnosti pri Papinskom Gregorijanskom Sveučilištu u pet godina boravka u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronimu pobra dva magisterija, jedan iz duhovnosti 1981., drugi iz misiologije na Urbanijani 1982. i doktorat pod naslovom Svjedočanstvo vjere: život i pastoralni program kard. A. Stepinca, obranjen 1984.

Vrativši se u svoju zagrebačku nadbiskupiju imenovan je najprije pomoćnim suradnikom u župi sv. Josipa u Zagrebu, a od 1987. do 1991. bijaše duhovnik u Zadarskom sjemeništu, radeći na životnom djelu, prikazu Stepinčeva duhovnog lika, koji je i službeno od 1981. do 1991. poprimio kanonske konture svetoga priznavatelja vjere. Kardinal Kuharić 7. listopada daje povjerenje, a Kongregacija 14. listopada 1991. prihvaća i imenuje vlč. Batelju „rimskim postulatorom“ Stepinčeve kauze s obveznim sjedištem u Rimu.

Msgr. Batelja postulator je kauze ne samo blaženoga mučenika Alojzija Stepinca, nego i kauze Sluge Božjega Josipa Langa, zagrebačkoga pomoćnog biskupa (1915.-1924.), koji se od 25. studenoga 2024. naziva Časni Sluga Božji. I kauze Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića.

Pred nama je monografija naslovljena: SVJEDOK ČISTE SAVJESTI. Prinosi za životopis Sluge Božjega Franje Kuharića. Auktor u Uvodu obrazlaže zašto je uzeo naslov Svjedok čiste savjesti. Knjiga je dokumentiran životopis kard. Kuharića razrađen u pet poglavlja s više od 1370 bilježaka.

Prvo poglavlje: Od rođenja do svršetka župničkoga djelovanja. Iako je znanstveni povjesničar definiran kao bilježničar događaja i osoba sine ira et studio – bez strastvenosti i bez pristranosti, Batelja piše istinito i s ljubavlju i o Stepincu i o Langu i o Kuhariću. Ne zato što i sam potječe iz onoga krašićkog bazena dvojice hrvatskih kardinala, nego jer to zaslužuju sva trojica kandidata svojim autentičnim evanđeoskim životom. Auktor prati život Franje Kuharića, rodom iz Pribića, od njegovih malih nogu, iz godine u godinu, iz razreda u razred. Ističe one elemente koji ga karakteriziraju kao kršćanina, sjemeništarca, bogoslova, zaređenika i pastoralnog djelatnika. U osmogodišnjoj gimnaziji na Šalati bijaše izvrstan učenik, na velikoj maturi 1939. oslobođen usmenog ispita. Čak mu prof. Mate Ujević kao maturantu povjerava da će se uskoro pokrenuti Hrvatska enciklopedija (izišlo iz tiska pet svezaka: 1941.-1945.; rijetki su svesci 5. broja spašeni).

Svećeničko ređenje u zagrebačkoj katedrali 15. srpnja 1945.: 15 dijecezanskih i 7 redovničkih mladomisnika. Za ručkom im zareditelj nadbiskup Stepinac reče da ih šalje u „krvavu kupelj“. Stepinac sam predloži vlč. Kuhariću da mu propovijeda na Mladoj Misi. Zato se dogovoriše da Mlada Misa bude 18. kolovoza 1945. u Pribiću.  

Vlč. Franjo najprije bȋ poslan za voditelja župe Radoboj, a odatle nakon godinu dana premješten u „mali Staljingrad“, kako mu sam Stepinac reče, gdje salijetaše tri župe – Rakov Potok, Pavučnjak i Sv. Martin pod Okićem, i to jedanaest godina, a od 1950. i župu Svetu Mariju Okićku, sve do 1957. Od 1958. drži Samobor. Tu u veljači 1960. vođaše pučke misije p. Mato Jović, isusovac, i proglasi smrt Stepinčevu okupljenu narodu. Župnik Kuharić ne mogaše biti na sprovodu 13. veljače 1960. Vjerno je prikazana oštra i obrazložena borba da ni po koju cijenu ne ulazi u tzv. svećeničko udruženje. Jedan je od najvatrenijih protivnika toga komunističkog lišaja na zdravu tijelu Crkve.

Kuharić posjeti Stepinca dva puta sam, i četrnaest puta s drugim svećenicima ili laicima. Nije sačuvano nijedno pismo Kuharićevo Stepincu, a jest osam Stepinčevih Kuhariću. Objavljena u Pismima iz sužanjstva, 1998. Na pismo skupine svećenika, predvođenih Kuharićem, koji se bijahu javili u povodu 10. obljetnice svoga svećeničkog Ređenja, 1955., Stepinac ih podsjeća da ne ostave svoju „prvu ljubav“ (Otk 2,4), tj. oduševljenje i spremnost na krvavu kupelj. Osobito ga se ugodno dojmi pismo od 6. prosinca 1956. gdje mu se Nadbiskup obraća oslovljavajući ga sa „Ti“, i to šest puta.

Drugo poglavlje: Biskup, nadbiskup, kardinal. Kardinal Kuharić u vremenskom rasponu svoje nadbiskupske službe osnova 60 župa i podiže Dom za umirovljene svećenike na Kaptolu 1970. Vrlo dobar pregled njegova hodočašća domovinom i inozemstvom u službi hrvatskih vjernika i u svojoj nadbiskupiji i u hrvatskom narodu i u Crkvi među Hrvatima. I kroz dane svećeništva i biskupstva pokaza i u nauku i u životu cjelovitu i čvrstu vjeru. Jedan od najozbiljnijih problema s kojima se suoči u svome biskupstvu bijaše fenomen TDKS-a s trojicom vodećih profesora, koji oko 15 godina (1974.-1989.) djelovahu, ne otkrivajući karte ni vlastitim biskupima, ni Biskupskoj konferenciji, a otkrivajući ih državnim vlastima i usmeno i napismeno. Državne se vlasti čuvahu da ne budu izravno upletene, a potezahu sve konce u razgovorima s predstavnicima Teološkog društva, poučene neuspjehom sa staleškim udruženjem CMD-a iz pedesetih i šezdesetih godina XX. stoljeća. Zato se donekle čudno doima kako nadbiskup Kuharić mogaše ne biti odlučniji s obzirom na TDKS pokazujući jednoznačnu odlučnost u odnosu na to društvo kao što to bijaše pokazao u odnosu na CMD. Dobro ga okarakterizira msgr. Stjepan Kožul, dugogodišnji tajnik Nadbiskupije: „On je vjernik i molitelj, ali kod velikih problema izgleda tjeskoban i neodlučan“. Samo mogu potvrditi ono što već 28. kolovoza 2021. odgovorih msgr. Postulatoru s obzirom na Kardinalovu stožernu krjepost razboritosti, a u ovoj se knjizi u 5. poglavlju cio odgovor objavljuje: „Valjalo bi svakako uzeti u obzir prikaz biskupa Pavla Žanića u odnosu na problematiku i žustru polemiku oko ‘Teološkoga društva Kršćanska sadašnjost’ (1977.–1982.) da se procijeni Kardinalova razboritost u tom pogledu. Iz Žanićeva prikaza proizlazi da bi bilo puno poželjnije da je nadbiskup Kuharić nastupio i razboritije i odlučnije u odnosu na TDKS, koje je sličilo onomu poratnom Svećeničkom udruženju, produktu komunističke partije, samo ovo novo u novim uvjetima iste bezbožne partije. Godine 1982. intervenirala je Kongregacija za kler izjavom ‘Quidam episcopi’.“ I godinu dana poslije papa Ivan Pavao II. imenuje nadbiskupa Kuharića kardinalom s naslovom Hrvatske crkve sv. Jeronima u Rimu. Nadbiskup se puno jačim pokaza u slučajevima Stražemana i njegova mozaika, i u odgovoru na srpske difamacije da je nadbiskup Stepinac „vanbračno dete“ i slično. 

Treće poglavlje: Svjedočenje na smrtovdan kard. Alojzija Stepinca. To su propovijedi nadbiskupa i kardinala Sa Stepinčeva groba s trećim i potpunim izdanjem 2024. Dok se od 1980. vodio tajni proces o Stepinčevim krjepostima i mučeništvu, nadbiskup i kardinal Kuharić vodio je javni proces, braneći Stepinca u ključu istine, pravde, ljubavi i mira od 1970. do 1997., 27 godina. Opet se pokaza činjenica: kakav god mlinski kamen svežeš istini oko vrata, i ona potone u dubine mora, istina opet ispliva u svemu svome sjaju.  

Četvrto poglavlje: Uloga Kuharićeva u procesu svetosti kard. Stepinca. Stepinac bijaše Isusov nasljedovatelj i u propovijedanju i u ljubavi prema Ocu i u patnji i podnošenju križa. Ali kako Isus bijaše „znak osporavan“ (Lk 1,34), bijaše to i njegov učenik Stepinac: osobito od 1945. sve do ove 2025. – punih 80 godina, znak osporavan – signum contradictionis – da se razotkriju namisli ljudskih srdaca. Neka se izjasne i komunistički neprijatelji, i velikosrpska akademija i čaršija, i Srpska pravoslavna Crkva. Neka svatko rekne svoju upadicu, farizejsku ili saducejsku. A Stepinčeva causa na krilim slave leti, jer Bog čudesno uzvisuje prijatelja svoga. Što ga se više proučava, to sve više njegov duhovni lik odsijeva. Na blagdan blaženoga Nikole Tavelića 1969. nadbiskup Kuharić moli kard. Paola Bertolija, pročelnika Kongregacije za proglašenje svetih, da se otvori proces kard. Stepinca. Ta Kongregacija tek u prosincu 1973. odluči da se zamoli papu Pavla VI. da ex audientia dadne Nihil obstat da sve tajno vodi Rimski vikarijat. Fra Aleksa Benigar na Antonianumu, Stepinčev biograf, pita postulatora fra Antonija Cairolija, koji usklađivaše sve kauze Franjevačkoga reda, može li prihvatiti i Stepinčevu. Odgovara da može, i to iz dva razloga: jer je Stepinac bio „trećoredac“ i kao „reparaciju za herceg. slučaj“. Konačno u studenome 1975. o. Benigar javi nadbiskupu Kuhariću da p. Cairoli prihvaća kauzu. Ali u svibnju 1976. Cairoli izvijesti kard. Corrada Bafilea, pročelnika Kongregacije za kauze svetih, da je toga dana razgovarao s Kuharićem koji mu reče kako je jugovlada davno dala do znanja, odmah nakon smrti Stepinčeve: ako se slučajno otvori kauza, da će sva jugoštampa, tv i radio postaje udariti na Stepinca. Moglo bi doći i do prekida diplomatskih odnosa. Državno tajništvo s Papom na čelu na to bijaše vrlo osjetljivo. Konačno kard. Šeper i nadbiskup Kuharić 17. veljače 1979. uputiše zajedničku molbu papi Ivanu Pavlu II. da otvori kanonski proces u Rimu. Papa primi kard. Palazzinija, pročelnika Kongregacije za proglašenje svetih, u prosincu 1980. u audijenciju i dopusti mu da se otvori Tribunal speciale – Poseban sud samo s jednim sudcem i bilježnikom bez neposredna promicatelja pravde. Proces pri Rimskom vikarijatu trajaše od listopada 1981. do listopada 1984. Zatim u Zagrebu od 1984. do 1989. Kratak prekid i od 1991. novi je postulator vlč. Juraj Batelja. Posljednja sjednica u Zagrebu u katedrali održana je 17. veljače 1993., a završna javna u Rimu u crkvi sv. Jeronima 16. lipnja 1993. U svemu 96 sjednica suda.

Msgr. Antonio Cassieri u crkvi sv. Jeronima najavi razdjeljenje kauze u dva dijela: jedan o krjepostima, a drugi o mučeništvu. Brojna su svjedočanstva o mučeništvu. Taj se dodatan proces vodio od 29. svibnja do 3. lipnja 1995. Sve prema uputama Kongregacije.

Potresan podatak u ovom četvrtom poglavlju jest susret Vere Blažević, rođ. Gerovac, supruge Jakova, Stepinčeva tužitelja na montiranu sudu 1946. Pokraj katedrale u veljači 1995. otvoren bijaše Spomen – muzej Sluge Božjega Alojzija Stepinca – sabrana dokumentacija u vezi sa suđenjem 1946. Kamerman hrvatske televizije snimio je i objavio potpis Jakova Blaževića „zelenom tintom ispisan“ na nalogu za uhićenje Stepinca i na potjernici ako ga ne bi slučajno našli u Nadbiskupskom dvoru. Vera ljubazno zamoli Postulatora da vidi Muzej, zapravo samo potpis svoga muža. Kada vidje i uvjeri se da je potpis autentičan, reče msgr. Batelji: Koliko treba dati da se ovo odavde ukloni? Batelja joj odgovori da on ne može mijenjati povijesne činjenice. Na odlasku opet gospođa ponovi: Koliko treba platiti da se oni dokumenti uklone? – Ima činjenica koje se ne mogu ni kupiti ni prodati ni za kakve novce. Stepinac mrtav ustaje iz groba.

Peto poglavlje: Postupak za proglašenje svetim kardinala Franje Kuharića. Kardinal Kuharić preminu 11. ožujka 2002. Zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić do deset godina, 19. ožujka 2012., imenova postulatora u kanonskom postupku za proglašenje svetim zagrebačkog nadbiskupa kard. Franje Kuharića – msgr. Jurja Batelju.

On na taj dekret odgovori 12. travnja 2012. moleći kard. Bozanića da u skladu s odredbama Apostolskih konstitucija i Normi odobri rečeni kanonski proces i uspostavi crkveno sudište koje će provesti postupak o životu, junačkim krjepostima, glasu svetosti i čudesnim znakovima očitovanima na zagovor Sluge Božjega. Osvjedočen u glas svetosti Sluge Božjega Franje Kuharića, spomenutog datuma zatraži od kard. Bozanića da pokrene spomenuti kanonski postupak.

Zaključak. Msgr. Batelja marljivo i savjesno djeluje 34 godine na Stepinčevoj kauzi koja je na čast Katoličkoj Crkvi i na ponos hrvatskomu narodu. Ništa ne krivotvori niti izmišlja, svaku svoju tvrdnju izvorom potkrjepljuje. On svojim radom na Langovoj kauzi od 2010. uspje da Sluga Božji bude proglašen Časnim – Venerabilis. A sve što je naučio na prvim dvjema kauzama uspješno primjenjuje na treću kauzu – kard. Kuharića.

Poštovanoga Jurja zaredi u Rimu papa Pavao VI., sveti, Jubilarne 1975. godine. On ove Jubilarne godine slavi Zlatnu Misu. Želimo mu kod Boga zagovor svetoga pape Pavla VI., blaženo posredništvo mučenika Alojzija Stepinca, zasluge časnoga Sluge Božjega Josipa Langa i moćne molitve Sluge Božjega kardinala Franje Kuharića, Svjedoka čiste savjesti!

Mostar, 11. ožujka 2025.