Skip to content

Natrag k duhovnosti

Snimio: Igor Brautović

Uz mjesec svibanjskih pobožnosti


I odviše je evidentno, da težište vjere u kršćanstvu ne može biti u vanjskom životu, ni u organizacijskim formama, — “strukturama”, kako danas vole govoriti, — nego samo u onom unutarnjem: u doživljavanju Boga po vjeri i ljubavi. Nadnaravno, božansko, vječno, specificum je kršćanstva, kao, uostalom, svake pozitivne religije. Predanje Bogu, praizvoru bitka i normativu svakoga dobra, kult moralne savršenosti kao jedinoga puta do Boga, koji je svakome razumnome biću moguć, — opet, dakako, samo u intimnom prislanjanju na Boga, u stalnom kontaktiranju s njim, po pobožnosti i molitvi, po milosnom posvećenju, — polazna je točka i bitni sadržaj vjere. “A ovo je život vječni, da upoznaju tebe, jedinoga istinitoga Boga, i, koga si ti poslao, Isusa Krista!” (Iv 17, 3.). “Učite se od mene!” (Mat 11, 29.). “Ja sam Put i Istina i Život!” (Iv 14, 6.).

Od te pretpostavke, — očito evanđeoske, apostolske, crkvene, — mora polaziti i naš svećenički individualni samoodgoj i naše svećeničko djelovanje u duhovnoj pastvi: tim se principom i ono mora voditi i nadahnjivati. Ne može biti nikakve, stvarne, obnove religioznog i crkvenog života u kršćanstvu osim na tom temelju. To je glavno. Sve je ostalo samo ili nadgradnja i okvir ili konsekvencija. Apostolat, i po inicijativama i u realizaciji, živi prvotno od molitve i svetosti. Apostolat i sve njegove, vanjske, forme. Odrezana od molitve i svetosti pastoralna organizacija ostala bi obični mehanizam bez duše: bez pokretne ideje, bez svrhe, bez norme.

Moramo toga, svi mi svećenici, biti dobro svjesni. Osobito danas, kad mnogi hoće da težište kršćanstva prenesu na “akciju”: na reformu okoline i društva, mjesto na reformu duša u Bogu. U koliko smo, možda, na to zaboravili, pa se i mi izgubili u “radu”, u “stvaranju”, u vanjskom usavršivanju društva, moramo natrag: moramo mijenjati metode. Opet valja dopitati primat božanskome, nadnaravnome, moralnome, posvetnome. I vrijeme i pažnju valja opet usmjeriti najviše u tom pravcu. Na taj teren valja prenijeti, premjestiti, koncentrirati, glavne napore, glavna nastojanja. Ne smijemo dopustiti, da nas u toj stvari desorijentiraju nikakve modne ideje, nikakvi loši primjeri drugih.

A ima danas, po katoličkom svijetu, puno toga, što nas desorijentira. U modi je “teologija oslobođenja”: mnogi hoće, da socijalnu akciju, pa i onu direktno političku, pa i onu revolucionarnu, stave na prvo mjesto: pred otkupljenje duša, pred posvećenje, pred službu Bogu. U modi je “demokratizacija” crkvenoga života. Za nju se agitira kao za prvu potrebu Crkve, kao za prvu dužnost: i službenicima oltara i vjernicima-svjetovnjacima. U to se nemilice troše energije i talenti. U modi je “poslovnost”, rad na svjetskim područjima: i nas svećenike hoće da “ucivile” i da nas učine “profesionalcima” i “stručnjacima”, koji će sami sebi zarađivati kruh i podizati oko sebe svjetovno blagostanje i kulturu; donositi ljudima “slobodu”. Koristiti im, ali više u onome, što se vidi, nego u onome, što se ne vidi i što je predmet kršćanskog nadanja: “sperandarum substantia rerum, argumentum non apparentium” (Hebr 11, 1.). Odlaze svećenici iz crkve ne samo u učenjake, pisce, profesore, nego i u inžinire, ekonome, rudare, šofere, socijalno-političke korteše. Njihovi se interesi vežu više uz zemaljsko i vremenito, nego uz nebesko i vječno.

Treba otvoreno reći, da to nije dobro: da ne odgovara ni koncepcijama ni namjerama Crkve. Treba na to sustavno reagirati. Štogod nas više hoće da odvuku od svetišta i od onoga, što je vezano uz svetište, to se više moramo, i srcem i aktivnošću, vraćati u svetište; k svojim specifičnim svećeničkim poslovima i dužnostima. K onome, na što smo od Boga i od Crkve pozvani i u čemu nas nitko drugi ne može zamijeniti: “in iis, quae sunt ad Deum” (Hebr 5, 1.). “Ne izabraste vi mene, nego ja izabrali vas, da idete, i da rod rodite, i da rod vaš ostane!” (Iv 15, 16.). K propovijedi Evanđelja, k dijeljenju sakramenata, k službi Euharistije, k radu na duhovnom podizanju i posvećivanju duša, k propagiranju molitvenog i asketskog života među vjernicima, k vraćanju svijeta idealima kršćanske pravde i čistoće, — čistoće i pojedinačne i bračne, — k odgoju iskrenih ljubitelja Božjih i Kristovih, k stvaranju ljudi, kojima će misao na vječnost i na nebo biti prva i glavna preokupacija (Filip. 3, 20.; Kol 3, 1. 2.; 1. Tim 6, 11.).

Moramo, mi svećenici, moliti, i moramo svoje vjernike navoditi, da se mole. Davati im za to priliku. Učiti ih tome svetom umijeću. Učiniti im ga dragim. Svim onim prokušanim metodama, što ih je potvrdila i posvetila molitvena tradicija Crkve i praksa svetaca. Moramo ih na taj način, kroz molitvu, duhovno približiti svemu onome, što je po svome nadahnuću i po svojoj ideji u skladu sa kršćanskim pojmovima o Bogu i sa istinama, svetinjama, tajnama, vjere. Svemu onome, što čovjeka stavlja u djetinjski odnos s Bogom: odnos poniznosti, posluha, ljubavi. Svemu onome, što duše veže s Kristom, a Krista s dušama. Svemu, što je Kristu, dok je još živio na zemlji, bilo drago i što je on ljubio, što je on tražio, što je on preporučivao. Euharistiji (Luk 22, 15.), Muci i Križu Isusovu (Luk 12, 50.; Iv 12, 27.), Srcu Isusovu, blagom i poniznom (Mat 11, 29.). Molitvi za Crkvu, molitvi za Papu, molitvi za grješnike, molitvi za misije i za sveto jedinstvo, molitvi Gospi. Vrućoj molitvi, ustrajnoj molitvi (Luk 11, 5.—13.; 18, 1.—8.), molitvi srca: bez racionalističke suhoće i skepse (Mat 21, 21.; Mark 11, 23.; Jak 1, 6.), bez “humanističke” oholosti.

Moramo, mi svećenici, i čitati pobožnu literaturu: ne samo onu “učenu”, “teološku”, “apologetsku”, “sociološku”. I vjernicima je moramo turati u ruke. I omladini. Moramo ispravljati današnji krivi ukus, koji se i pred Bogom stidi svake sentimentalnosti i svakoga zanosa. Pa razgovarati, i kroz knjigu, s nebeskim Ocem, kako je Isus s njim razgovarao u Evanđelju: nježno i djetinjski. Govoriti s njim i o njemu jezikom ljudi u nj zaljubljenih. Po primjeru sv. Pavla. Po primjeru sv. Franje. Po primjeru sv. Alfonza Liguorija. Po primjeru sv. Terezije: jedne i druge; Velike i Male. Pomladiti moramo s te strane svoje knjižnice. I obnavljati ih. I asketskom klasikom. Nikada ona ne će biti nesavremena ni zastarjela, dok ljudi budu Boga ljubili. I dobrim novijim djelima. Ima ih i iz 20. stoljeća; punovrjednih i nadahnutih. I originalnom literaturom: svejedno, da li u prozi ili u stihu. Ne smijemo joj zatvarati vrata naših časopisa i glasnika.

Moramo i, sustavno, njegovati i produbljivati nutarnji, duhovni, život. Svoj najprije. Stvarati od sebe i duhovne ljude, ne samo ljude od “pameti” i od “akcije”. Moramo, mi svećenici, biti pobožni. Iskreno pobožni. Pobožni, ali i umrtvljeni. Da se odmah na nama vidi, da smo ljudi od onoga svijeta: suzdržani prema svemu, što je materijalno, a otvoreni svemu, što je vječno (Kol 3, 1. 2.). S našega lica mora odsijevati plemenita ozbiljnost Bogu posvećena i Bogom prožeta života. Sa što manje ljudskih strasti i slaboća, a sa što više Kristovih poteza (Gal 2, 20.). “Drugi Krist” ne smije na nama ostati samo fraza. A ne smije se taj Kristovski tip izgubiti ni između naših vjernika. Naše je, da pažljivo zalijevamo sjeme milosti svagdje, gdje ono nikne. U svakoj duši, za koju opazimo, da pokazuje znakove viših duhovnih ambicija, razumijevanja za nadnaravno; da se otvara milosti. Svakoj takvoj duši treba pokloniti i vremena i pažnje. I približiti joj se: čim se je ona stala Bogu približavati. U ispovijedi, osobito. Ne smijemo se u duhovnom životu vjernika zadovoljavati osrednjošću i prosječnošću: elita nam mora biti ideal. Ne smeta ništa, što će možda biti brojem malena. To je zakon izabranja (Luk 12, 32.). “Pravedničke”, “djevičanske”, pa i “svetačke”, tipove moramo privoditi i “zaručivati Kristu” (2. Kor 11, 2.). “Župe svetaca” moraju postati naše župe, odgojilišta i rasadnici “svetaca” naši samostni, naša sjemeništa, naše duhovne kuće. Osobito one ženske. Bez kulta savršenosti i duhovnosti one bi nam se brzo izrodile i postale ognjišta revolucije i sablazni u Crkvi, kao već mnogogdje na zapadu.

Moramo i kolektivno, i javno, slaviti i ljubiti Boga. Davati mu svjedočanstvo. I pred svijetom. I u društvenom životu. Najprije, sigurno, na Euharistijskim sastancima i u bogoslužnim funkcijama vjerničke općine. Ali i od slobodne volje. I u fakultativnim formama. I javnim religioznim manifestacijama, i izvanliturgijskim crkvenim pobožnostima, i procesijama, i hodočašćima. A glavna inicijativa za to mora, razumije se, dolaziti od nas svećenika. Dođe li od vjernika, još bolje. Radosno ćemo je prihvatiti. Uvijek je to izraz, dokumenat, žive vjere; uvijek to u vjerski život unosi elemente osobnosti i neposrednosti; uvijek to znači spontanu inspiraciju i veledušnost: nešto, što se je izdiglo nad dužnost, nad službenost, nad obligatornost, nad formalnosti.

Moramo njegovati i kršćansku konvenciju. Njom obilježujemo i mali, svagdanji, život, svoj i svoje okoline, Križem: otiskujemo mu pečat, signaturu, religiozne aktivnosti, svijesti, primijenjenosti. Sve lijepe kršćanske običaje oko sebe moramo čuvati. I reprezentativnost kršćansku. Bit će nam to najbolja obrana od lajicizacije i sekularizacije života; od socijalnog bezvjerstva. Svaki onaj križ i škropionica na zidu, svaka ona blagoslovljena svijeća u kući, svaka ona maslinova grančica od zadnje Cvjetnice zadjenuta za Propelo, svaki onaj molitvenik na stelaži ili na komodi, svaka ona krunica u rukama, svaka ona medaljica o vratu, svaka ona sveta sličica po našim knjigama i stolovima. U našoj, svećeničkoj, kući, i u kućama naših vjernika. Živo se kršćanstvo ne će toga nikada stidjeti. Tim se ono legitimira i ponosi.

Živo kršćanstvo. Kršćanstvo duše. Kršćanstvo vjere i ljubavi. Molitveno kršćanstvo. Samo je ono autentično. Samo ono može postati instrumenat milosti, posrednik otkupljenja. Samo kroza nj može doći obnova. I koncilska obnova. Samo ono može ponovo osvojiti svijet za Krista. Nikada se ono ne će izroditi u racionalizam ni u naturalizam. Nikada ono ne će podleći napasti, da se izmiri s duhom svijeta i da zaniječe Križ. Ne će ono rađati apostazijama i kampanjama protiv celibata u svećenstvu, a ne će nam prazniti ni sjemeništa i samostana, kako nam ih prazni ono modernističko, gdje je god uzelo maha.

Čini nam se, da bismo, mi svećenici, morali danas svjesno prijeći u pastoralnu ofenzivu baš u tom smislu i na to se prije svega koncentrirati. Da budemo pobožni, — djetinjski pobožni, — pred Bogom. I da odgajamo oko sebe naraštaj pobožnih. Da ljubimo Krista, — duboko, iskreno, zanosno,— i da sve oko sebe potičemo i učimo, da ga ljube. Moralo bi naše svećeništvo i naše kršćanstvo opet postati ekstatično svećeništvo i ekstatično kršćanstvo, kakvo je bilo kršćanstvo prve Crkve. Zasanjano i zaljubljeno u Boga i u Krista. Bez straha i bez skepse. Pa i ako ga tkogod zbog toga proglasi triumfalističkim.

Počnimo opet adorirati i dovodimo svijet na adoracije, kao onda, dok smo još izdavali i čitali “Iskrice ljubavi Svetootajstvenom Isusu”, što nam ih je preveo naš veliki ljubitelj Isusov, sveti biskup Lang! Napunimo opet naše crkve pjesmom Bogu! Pronosimo opet njima Propetoga, u poklonstvu zahvalnosti, ljubavi i kajanja, u Križnom Putu! Počnimo opet razmatrati i sami sebe, često, zvati pred Bogom na račun: duhovnim štivom, ispitom savjesti, češćim ispovijedanjem, duhovnim vježbama, dragovoljnom pokorom! Oživimo opet Prve petke i pobožnost k Presvetom Srcu Isusovu! Stanimo opet kititi cvijećem svete slike po našim crkvama, po našim raskršćima, po našim kućama! Povedimo opet čete onih, koji vjeruju i ne stide se Boga, na hodočašća, s križićem u zapučku ili o vratu, s krunicom u ruci! Jest: i s krunicom u ruci! Zar nije još Pijo XII. (15. IX. 1951.) rekao: “Mi se živo nadamo, da će po molitvi krunice zlo biti svladano u naše dane”?

I propagirajmo opet, sustavno, kult naše Drage Gospe, toga najvišeg simbola i ideala kršćanske duhovnosti, Bezgrješne i Djevičanske Majke našega Gospodina i naše Crkve! I njezine svibanjske i listopadske pobožnosti! Ne će Isusu u Euharistiji biti krivo, ako pred Euharistijski blagoslov zapjevamo i njegovoj Majci njezine litanije ili izmolimo njezinu krunicu. Obradovat će se on tomu, baš kao što se je obradovao, i kad je ona žena iz puka vikala za njim: “Blago utrobi, koja te je nosila, i prsima, koja si sisao!” (Luk 11, 27.).

Samo je fatalan nesporazum s Crkvom, ako tko misli, da je ona svojom liturgijskom reformom udavila slobodnu kršćansku pobožnost i njezinu intimnost i poeziju. Samo je simptom teške duhovne anemije, ako gdjegdje već i po samostanima dokidaju svibanjske pobožnosti. Nije to napredak kršćanske misli. To je njezin nazadak. To je alarm na uzbunu.

Nikakve nas akcije, — ni one najbolje, — ne će spasiti, dok u njihove temelje ne ukopamo, kako je ono, nedavno, napisao jedan ugledan veteran naše katoličke akcije i naše teološko-pastoralne literature, biskupe kao Lang, svećenike kao Beluhan, katoličke lajike kao Merz. Vjera, ljubav, molitva, svetost života, ono je, čega Crkvi Božjoj i danas najviše treba!

Natrag k duhovnosti! “In hoc vinces!” Samo pod tom zastavom dobit će kršćanstvo bitku sa svijetom nevjere i materijalizma oko nas.

Marijo, Majko Crkve, moli za nas!


Dr. Čedomil Čekada


Tekst je prvi puta objavljen u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije 5/1970. god., a pretiskan je u knjizi: Čedomil ČEKADA, Kuća na kamenu: pokoncilski problemi Crkve, Đakovo, 1970., str. 152-157. Ostali objavljeni tekstovi iz te knjige mogu se pronaći ovdje, a iz knjige Crkva, svećeništvo, svećenici ovdje.

P o v e z a n i   t e k s t o v i

Holandija Ako je slava u tome, da se o nekomu puno govori i piše, onda je Holandija danas najslavnija katolička zemlja na svijetu. A katolička jest, u ...
Nova granična linija Nekada smo se u Crkvi i u katoličkom životu okupljali i diferencirali po puno sporednijim i manje bitnim kriterijima nego danas. Po pripadništ...
Pred oltarom našega prvoga sveca Prvi ćemo put, mi Hrvati, ove godine, u mjesecu studenom, proslaviti jednoga čovjeka naše krvi, kao kanoniziranog sveca na oltaru, na njegov g...
Pred problemom “pastoralnih vijeća” Snimio: Igor Brautović Jedno pismo. Jedan prijedlog. Jedno mišljenje Pismo prof. dr-a Šagi-ja o organizaciji lajičkog apostolata kod n...
“Ekumenizam” i njegovo naličje Snimio: Igor Brautović U Francuskoj, a onda, u prijevodu, i u Americi izašla je pred dvije, tri godine knjiga pod naslovom: "Ekumenizam ili nova...
Do NOT follow this link or you will be banned from the site!