Duh poslanja Kristova – razmišljanje uz Duhove (A)

Isusovo pashalno otajstvo imalo je dvije bitne sastavnice koje se tiču naše ljudske naravi u kojoj se i dogodilo njegovo slavno uskrsnuće. Uskrsnuće, naime, kao događaj nije bilo samo osobna proslava Gospodinova, nego je odvijeka u Božjemu planu zamišljena kao pobjeda ljudske naravi nad zlom, grijehom i smrću. A prva od te dvije bitne sastavnice je Isusov zahvat u život učenika na način da i njih učini dionicima svoje pobjede, to jest da ih oslobodi od svih natruha koje su ljudsku narav učinile iskvarenom i kvarljivom. Drugi dio vječnoga nauma spasenja je da ih osposobi za poslanje koje imaju izvršiti u svijetu. Premda danas čitamo Evanđelje o tome što se dogodilo prvoga dana uskrsnuća (Iv 20, 19-23), pronalazimo upravo te dvije stvarnosti sadržane u Isusovoj gesti očitovanja učenicima.

Doista, Isus im je očitovao stvarnost svoga uskrsnuća kako bi im udijelio poslanje, o čemu jasno svjedoči govoreći im: Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas. Međutim, poslanje kojim ih je Isus htio obdariti nije ljudsko, već božansko poslanje. Oni su trebali svijetu navijestiti Božju prisutnost i objaviti djelovanje, ali na vjerodostojan i uvjerljiv način, što nisu mogli izvršiti svojom snagom niti u ljudskom duhu. Zato ne bi bilo dovoljno da su pošli u svijet nošeni ljudskim motivima i težnjama, niti bi bilo dostatno da su se uzdali u ljudska dokazivanja i promišljanja. Jedino što je moglo biti djelotvorno u njihovu naviještanju jest da očituju Krista Gospodina, ali snagom Duha Svetoga, to jest njegova dara mudrosti i jakosti. Jer da su apostoli trebali proslaviti sebe ili da im je cilj bio samo ljudski, onda su mogli naviještati i po vlastitom nagnuću i nadahnuću. Da su htjeli promicati svoje ideje, onda su mogli računati na ljudsku mudrost i znanje. Ali jer je Bog htio da oni budu svjedoci uskrsnuća njegova Sina, onda je sve trebalo biti Božje: i sadržaj i način i raspoloživa sredstva. A jer su trebali svijetu objaviti uskrsnuće na uvjerljiv i vjerodostojan način, trebali su posebni dar i milost koji je mogao druge uvjeriti.

O svemu tome nam govori sveti Luka u Djelima apostolskim u izvješću o događaju Pedesetnice (Dj 2, 1-11), ali i evanđeoski odlomak koji u jednoj rečenici također sadrži bitne točke gore izložene. Naime, kad Isus povjerava apostolima konkretno zaduženje, onda im prije toga daje snagu da ga izvrše: Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im. Tako je u Evanđelju na neki način predoznačeno i nagoviješteno ono što će se dogoditi u punini na dan Pedesetnice. Iz svega toga razaznajemo da je događaj uskrsnuća imao za cilj da se Isus do kraja preda svojim učenicima. Pri tome im je očitovao svu svoju ljubav, ne samo objavljujući lice Očevo, već i dajući im Duha Svetoga. Nakon toga njihovo je bilo da nastave njegovo poslanje otpuštanja grijeha i naviještanja njegove uskrsne pobjede. No, doista, Isusovo djelo u njima ne bi bilo cjelovito da im nije dao Duha Svetoga, jer time što ih je četrdeset dana uvjeravao u svoje uskrsnuće, nije bilo dostatno da oni započnu djelo naviještanja, to jest da nastave njegovo poslanje u svijetu. Tek kad su primili dar Duha Svetoga, onda su smogli snage za korjeniti zaokret u životu.

Doista, događaj Kristova uskrsnuća za učenike ne bi bio cjelovit ni značajan da im Isus nije dao i svoga Duha u kojem je sabrana sva snaga Božje ljubavi. No onda kad im daje Duha Svetoga, daje im ga s ciljem da u njima dovrši svoje djelo, kako bi oni nakon toga mogli vršiti njegovo djelo u svijetu. Zato je to Duh punine Kristove jer privodi punini njegovo otajstvo. Osim toga on je Duh poslanja Kristova, jer im daje snagu da vrše poslanje koje im je ostavio. Zato apostoli nisu nikakvi samozvani propovjednici ni mislioci, nego isključivo svjedoci živoga Krista koji svoje poslanje vrše snagom Duha Svetoga. Sami u svijetu nisu bili u stanju nositi se s izazovima. Jer, ljudski gledano, nisu bili osposobljeni za takvo što. A da su htjeli nositi se s ljudskim izazovima, ne bi im pošlo za rukom jer nisu prošli prikladne škole ni za teologe ni za filozofe. Pa niti u vjerskom smislu nisu bili vješti raspravljati o Pismu i Zakonima, pa bi se sigurno zapetljali u mnoštvo nejasnoća i poteškoća. No izazovi njihove života morali su biti sasvim drugi, jer ih je Bog odredio da budu svjedoci njegovih divnih djela. Nije im dao nikakve posebne vještine i znanosti, već ih je obdario svojim uskrsnućem i snagom Duha osposobio da svjedoče za povjereni im dar. Vjernost Božjem planu pokazali su vršeći povjereno poslanje oslanjajući se isključivo na snagu odozgor.

Ista očekivanja postoje i danas od Crkve u cjelini i od svakog vjernika pojedinačno. Potrebno se otvoriti daru Duha Svetoga koji nam tumači bit Kristova otajstva i daje nam snagu poslanja. Jer ni danas nam nije zadaća vršiti ljudsko poslanje, nego svjedočiti nam je Krista uskrsloga i izvršiti djelo koje nam je Otac po njemu povjerio i za koje nam je dao snagu svoga Duha. Budimo stoga otvoreni i pozorni na poticaje Duha Svetoga, jer on djeluje i zahvaća u naše živote ne bez cilja i smisla, već s dobrim razlogom. Budimo i mi poput apostola poučljivi i primimo Duha Svetoga sa svom iskrenošću i jednostavnošću Isusovih učenika, kako bismo mogli njegovom djelotvornošću privoditi ljude s kojima dijelimo svakodnevnicu u zajedništvo s Ocem nebeskim. Neka nas oblikuje svojom ljubavlju da možemo i mi tom istom ljubavlju oblikovati druge. Neka nas prosvijetli svojim sjajem da možemo i sami njegovom jasnoćom prosvjetljivati pameti svoje braće. Neka nas pouči svojim jezikom ljubavi da možemo i sami, govoreći tim jezikom koji je jedini toliko uvjerljiv i razgovijetan, oduševljavati druge za uskrsloga Gospodina. Neka nas ispuni svojim dahom, da možemo i mi snagom nadahnuća njegova ispunjavati druge novim životom i radošću, dok svi ne prispijemo do punine života potpuno prožeti ljubavlju i darom Duha Svetoga po svu vječnost.