Pomoćnik sam u nastavi za dijete s posebnim potrebama. Ne želim se cijepiti jer sam zdrav. Država mi nameće nešto što nije učinkovito, a ni potrebno. Tih 2.000 i nešto kuna je jedini prihod koji imam i ako se odbijem testirati gubim posao. To je diktatura na koju mnogi šute. Nije problem ići se testirati, ali i jest problem – ako moram čekati u redu gdje su zaraženi veća je vjerojatnost da ću se zaraziti jer sam među ljudima, a do sada sam izbjegavao gužve, redove. Na neki način država me prisiljava da idem među ljude koji kašlju, ne drže razmak u redu za testiranje i time idem protiv svojih stavova.
Razuman sam čovjek, jer razum je dar Božji i jedan od darova Duha Svetoga. A Bog nam daje svoga Duha da nas vodi, usmjerava, prosvjetljuje i da spoznamo Njegovu svetu volju za naš život. A Njegova je volja da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja Istine. Ta Istina, Put i Život je sam Isus Krist, Bogočovjek po kojem želim živjeti i drugima svjedočiti njegovu prisutnost i blizinu. Ovako sada bivam podijeljen u sebi, jer ne osjećam da je ovo pravi put koji dolazi od Boga, nego od Zloga.
Do sada sam skoro dvije godine odolijevao virusu. Na koji način? Time što sam bio odgovoran. Nisam išao na koncerte, velika okupljanja, nosim masku, držim razmak. Idem na posao gdje radim u prostoriji s još dvoje kolega, držimo razmak i odgovorni smo. Kod kuće isto pazim na to. Vodim računa o svome zdravlju. I sada mi se nameće testiranje, a posljedično i cijepljenje, zbog mnogih koji se ponašaju neodgovorno. I meni nedostaju koncerti, izložbe, tribine i sav društveni život. Ali sam svjestan stanja i da se treba malo žrtvovati. No, ova pandemija je samo pokazala kako mi inače živimo. A zapravo životarimo, a ne živimo. Imam dojam da ljudi žive da žive, bez moralnih i drugih vrijednosti. Najviše me boli što mi koji se nazivamo kršćanima premalo čitamo Sveto Pismo, Božji zakon ne urezujemo u svoje živote, ne živimo po Počelu i Principu – Isusu Kristu. Tako da me ne čudi sve ovo.
Vjernik znade da mu je najprije tražiti i živjeti Kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a sve ostalo će nam se nadodati. No, tražimo li mi uopće u svim malenim stvarima svakidašnjice Božje Kraljevstvo ili slušamo državu, medije koji su poslušnici države i njezinog aparata? Državne zakone je potrebno priznavati do jedne mjere, ako su moralni i utemeljeni na Božjem i naravnom zakonu. Ali, nažalost nisu. Naš narod je kroz povijest bio pod tuđinskim vlastima i ovo danas je posljedica tog mentaliteta.
Svi bismo se mi trebali ugledati na npr. Francuze koji su izišli na ulice i izrekli svoje negodovanje zbog tzv. COVID-potvrda. Kakvo je to cjepivo nakon kojeg se opet dobije zaraza? Zašto kršćanski znanstvenici ne rade na cjepivima koja bi bila moralno dopuštena? Zato jer smo kao kršćani cenzurirani sa svih strana. I šutimo. A šutnja većinom nije zlato. Šutnja je odobravanje zla. Šutnja je propust činiti dobro, a propust je grijeh. Da! Propust je grijeh! U Misi ispovijedamo: mišlju, riječju, djelom i propustom. Osobno smatram da puno grijeha proizlazi iz nečinjenja. To znači ako vidim nepravdu, a šutim, odgovoran sam. Ako vidim da u mojoj zajednici stvari idu loše, a šutim, odgovoran sam.
U razgovoru s ljudima vidim da ne vide u čemu bi cjepivo bilo problematično. Tu je nažalost zakazala moja Majka Crkva. Vodeći ljudi u Crkvi (čast iznimkama) su već desetljećima propustili katehizirati, evangelizirati mlade i odrasle vjernike zdravim naukom i zato ne mogu očekivati drugačija razmišljanja i ponašanja. Sve dok me nije briga za spasenje bližnjega, ni meni ne može biti dobro. Kad-tad to dolazi na naplatu. A to vidimo sada na primjeru pandemije. Ovakvi mentaliteti se rješavaju osobnim obraćenjem i vraćanjem Bogu i njegovu putu spasenja. Tek kad prepustim svoje putove Njemu, onda mogu živjeti punim plućima.
Osobno nisam protivnik cijepljenja kao takvoga, ali jesam protivnik ovih cjepiva koja su u Hrvatskoj i Europi na snazi, jer nisu moralna i za vjernike su neprihvatljiva. Dok ne dođe cjepivo koje će biti prihvatljivo. Ovdje mi na pamet dolaze duhovna djela milosrđa. Lako je gladna nahraniti i žedna napojiti, ali jedno od duhovnih djela milosrđa je i grješnika pokarati, drugo dvoumna svjetovati, treće neuka poučiti. Jesmo li mi kao Crkva grješnika pokarali (a svi smo grješnici) osobno u četiri oka, ali i javno (političare koji se nazivaju katolicima a donose nemoralne zakone)? Jesmo li mi kao Crkva dvoumne svjetovali, ljude podučili pravom nauku Kristovu da se treba većma pokoravati Bogu a ne ljudima, dakako poštujući zdravu stručnost i djelovanje za zajedničko dobro?
Mislim da smo kao kršćani zakazali najprije u duhovnom životu, jer ne dopuštamo Bogu da nas čisti od sebičnosti i grijeha u sakramentu Pomirenja. Zakazali smo kao kršćani što se u sakramentu Euharistijske žrtve ne nadahnjujemo Kristovom otkupiteljskom žrtvom i ne blagujemo sa Žrtvenika njegove Ljubavi. Jer da to činimo Njemu na spomen On bi nam zasigurno dao Duha da nas prosvijetli novim načinom mišljenja i življenja. I onda bismo bili i odgovorni, prema Bogu, sebi i drugima. I na kraju, što mi je činiti? Neprestano se testirati i tako svoje zdravlje dovoditi u opasnost? Bože moj, utočište moje, pomozi mi!