Subota, 4 prosinca

Pričest na jezik ili ruke? [video]


Pričest na jezik ili ruke? Kako bi se katolik trebao pričešćivati, kako smo došli u današnju situaciju i u čemu je zapravo problem? Prije nego nastavimo valja napomenuti da će ovdje fokus biti na primanju Tijela Kristova pod prilikom kruha, iako sve rečeno u svojoj biti može vrijediti i za primanje pod prilikom vina.

Redak iz Djela apostolskih (2, 42) navodi da prvi kršćani  “bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama”. Ovdje je fokus na lomljenju kruha koje valja shvatiti kao euharistiju ili misu. Nije potrebno argumentirati da je tijek mise kroz povijest mijenjao svoj oblik i razne elemente, no uvijek je misa spomen-čin Kristove muke smrti i uskrsnuća. Uz to, oduvijek postoji i određena nepromjenjiva struktura koja je prepoznata u Isusovim gestama s Posljednje večere: uze, zahvali, razlomi i dade.[1] Prema tome, možemo govoriti o “tri obredne slike: priprava darova (uze), euharistijska molitva (zahvali ili iskaza hvalu), obredi pričesti (razlomi i dade)”.[2] Nas trenutačno najviše zanimaju obredi pričesti, konkretno blagovanje kruha koji je Tijelo Kristovo. Vidimo da je jedan veliki naglasak u lomljenju kruha. To je u počecima sâm naziv za euharistiju (fractio panis = lomljenje kruha), to je također čin u kojem su učenici na putu za Emaus (Lk 24, 30) prepoznali Isusa.

Za naše potrebe valja imati na umu i to da je misa vezana uz Pashu na kojoj se također blagovao kruh (beskvasni). Za Židove je to bila svojevrsna gozba, što znači da se za zajedničkim stolom jelo i pilo. Utoliko uz shvaćanje crkvenog oltara doslovno kao žrtvenika poradi spomen-čina muke smrti i uskrsnuća, iz vida ne smijemo izgubiti moment stola na kojem se blaguje.

Sve nam ovo već jasno daje naslutiti kako je mogao izgledati konkretan način pričešćivanja tj. jedenja Tijela Kristova. Budući da se radilo o kruhu koji se lomio i davao, teško da su apostoli isti stavljali svakom pojedinom vjerniku na jezik. To tim više imamo li na umu da se nije blagovao tek jedan komadić kruha. Pritom u obzir možemo uzeti Pavlovu opomenu Korinćanima (1 Kor 11, 11-34) da se na misi ne smiju prežderavati i opijati. Tu jasno vidimo da ova misa nije bila takva da se pojede tek neki sitan komad kruha jer se s malo kruha nije moguće natrpati niti drugi može prigovarati da je ostao gladan jer nije dobio komadić kruha. Osim toga, nemamo nikakav podatak da bi Židovi blagovali beskvasni kruh tako što bi im ga netko drugi stavljao na jezik. Prema svemu sudeći, kruh se razlomio i onda jednostavno dijelio na ruke da bi ga onda vjernici sami stavljali u svoja usta.

Dojam da se razlomljeni kruh dijelio vjernicima na ruke dodatno pojačavaju povijesni izvori koji govore o načinu pričešćivanja. Primjerice freska[3] iz katakombe koja datira u 2. st. prikazuje 7 vjernika koji sjede za stolom na kojem se nalaze kruh, vino i riba. Očito je da se ovdje miješaju neki elementi koji su danas strože odvojeni, ali freske jasno pokazuju da se kruh blagoslovio, da se lomio te da se uzimao u ruke i jeo. Nemamo nikakav prikaz procesije ili stavljanja kruha na jezik.

Ciprijan Kartaški navodi slučajeve vjernika koji nisu mogli približiti ruke ustima jer su bili nedostojni pričesti.[4] Apokrifna Djela Tome apostola spominju vjernika koji je počinio grijeh pa su mu zbog toga ruke odbile poslušnost kad ih je htio primaći ustima.[5] U oba se ova navoda ne dovodi u pitanje način pričešćivanja, već moralno stanje onoga koji želi primiti pričest. Ukratko, problem za pričest je grijeh ili nevjera, a ne to što je netko prima na ruke. Spomenimo još Bazilija koji navodi ne samo da vjernici u crkvi primljeno Tijelo Kristovo sami stavljaju u svoja usta, već navodi da ga nose kućama da bi ga u vrijeme progona mogli blagovati pa čak i bez prisustva svećenika.[6] Mogli bismo nanizati još na desetke primjera.[7] No i ovi su dostatni da pokažu da je dojam koji stječemo na temelju Biblije potvrđen praksom u povijesti: vjernici su primali Tijelo Kristovo na ruke.

No, povijesni su nam izvori važni još više zbog toga koliko češće pozornost posvećuju tome da vjernicima objasne da se ne radi više o običnom kruhu već Tijelu Kristovom. Tih navoda ima toliko da ih nema smisla niti spominjati.[8] Fokus prvog tisućljeća s pravom nije bio na pitanju hoće li se Tijelo Kristovo primati na jezik ili na ruke. Fokus je apostola i crkvenih otaca na tome da vjernicima protumače da blaguju Kristovo Tijelo i da s njime trebaju dostojno postupati, da ga ne razbacuju po stolu, da ga ne mrve po podu, da ne dopuste da se oskvrnjuje.

U tom ključu valja promatrati promjenu koja se događa u drugoj polovici prvog tisućljeća. Slijedom raznih okultnih zloporaba Tijela Kristova, heretičkih nijekanja realne prisutnosti, uzdizanja dostojanstva klera, praksa primanja pričesti na ruke biva zamijenjena praksom primanja pričesti na jezik. Iako postoje indikacije da je i ta praksa bila prisutna ranije, čini se da je pravi zamah uzela Sinodom u Rouenu koja zabranjuje primanje pričesti na ruke i dopušta isključivo primanje pričesti na jezik.[9] Iako se radi tek o sinodi vjerojatno održanoj sredinom 7. st., to nije bila jedina naznaka promjene koja će se proširiti na čitavu Crkvu. U isto vrijeme za potrebe mise se počinje koristiti isključivo beskvasni kruh,[10] a u 9. st. se uvode hostije koje zamjenjuju klasičan kruh.[11] Ne treba niti naglašavati da je Reformacija kod katolika pobudila još veći žar za snažnijim čašćenjem Kristove realne prisutnosti u hostiji te istu još tješnje povezala s kleričkim staležom.

Sve u svemu, posvećena hostija se počela sve više percipirati u ključu dogmatske teologije, a manje u ključu liturgijske dinamike. Zapravo se iz sjećanja gotovo potisnulo da se nekad pričest moglo primiti na ruke pa se i danas može čuti pogrešno tumačenje da je takvo primanje nešto novo što je došlo s Drugim vatikanskim saborom. Ironija je da taj Sabor uopće ne spominje način pričešćivanja, a niti to čini novi Misal, (tzv. Novus ordo). Što se zapravo dogodilo?

Teško je deducirati koji su bili motivi,[12] ali ostaje činjenicom da se nakon Sabora u brojnim crkvama omogućilo tradicionalno primanje pričesti na ruke. Valja imati na umu da je takva praksa tada još uvijek bila zabranjena, no jer se nije mogla suzbiti papa Pavao VI. biskupima šalje upit.[13] Oko 1200 biskupa smatralo je da se tim željama ne treba zamarati, dok je oko 600 biskupa smatralo da se ta želja uzme pod razmatranje (315 ih je bilo za, ali s rezervom); oko 1200 biskupa bilo je protiv toga da se ta praksa pričešćivanja isproba u manjim zajednicama, dok ih je oko 700 bilo za; oko 1200 biskupa smatralo je da vjernici neće gledati naklono na novi način pričešćivanja, dok je oko 800 biskupa smatralo da hoće.[14]

S obzirom na te rezultate biskupima je strogo napomenuto da se pričešćivanje na ruke ne smije dopustiti osim u izuzetno rijetkim slučajevima. To je konkretno značilo da biskupske konferencije moraju pomno ispitati potrebe, da ukoliko potreba za pričešćivanjem na ruke postoji provedu tajno glasanje i da tek s dvotrećinskom većinom mogu poslati upit u Vatikan koji će onda donijeti konačnu odluku.[15] Očito je iz navedenog da je norma ostala pričest na jezik, dok se primanje na ruke moglo dopustiti tek u iznimnim okolnostima.

Suprotno onome što se očekivalo, molbe za dopuštenjem su kroz desetak godina poslale gotovo sve biskupije.[16] Ostaje pritom nejasno i vrlo indikativno kako su biskupi gotovo preko noći od stava da u njihovim biskupijama vjernici takvu praksu ne žele, došli do stava da je ipak žele. Jasno, jednom kad iznimka postane pravilo onda više nije iznimka. I tako danas imamo situaciju da se u svim relevantnim crkvenim dokumentima dopuštaju oba načina pričešćivanja.[17]

A to je, kako god okrenete, vrlo žalostan način razvoja situacije. Naime, tradicionalna praksa koja u euharistijskoj dinamici možda ima više smisla[18] postaje legalnom kroz određenu vrstu neposluha u kontekstu svojevrsne liturgijske krize. I tako gesta pružanja ruke poput prosjaka koji prima nezasluženi dar,[19] u očima mnogih nepoučenih katolika izgleda kao gesta umišljenog, bahatog, liberalnog, modernističkog, lijevog katolika koji možda niti ne vjeruje u realnu Kristovu prisutnost. Predrasude nažalost mogu ići i u obrnutom smjeru.

Pokušajmo rezimirati rečeno. Primanje pričesti na ruke je prema svemu sudeći starija praksa. U drugoj polovici prvog tisućljeća primat polako počinje preuzimati praksa primanja na jezik da bi u drugom tisućljeću postala jedina prihvatljiva. Ne radi se o dogmatskom pitanju jer niti jedno ne utječe na ono ključno, a to je da se prima Tijelo Kristovo. Danas su oba načina dopuštena i oba imaju svoje opravdanje u liturgiji.

Nevjerojatno je, a možda i žalosno, koliko se katolici iscrpljuju oko ovog pitanja. Opravdanja za forsiranje ovog pitanja nemamo niti u Bibliji, niti u Tradiciji, niti u bilo kojoj dogmi. Naravno, postoji mogućnost da u određenim okolnostima Crkva kao normu postavi jedan način, kao što je trenutačno to slučaj zbog pandemije. Ali to nikako ne znači da je trenutačno jedini prihvatljiv način bolji od drugog trenutačno neprihvatljivog. Ma koliko se god netko trudio objasniti vam teološke razloge zašto biste morali držati da je jedna praksa bolja od druge i pritom vam nabijao osjećaj krivnje, vjerojatno se radi tek o maskiranju jednog dubljeg problema. Iako braća po krštenju, slabo se poznajemo, izgubili smo povjerenje u autoritete i onda sigurnost pronalazimo u ovoj ili onoj duhovnosti (primjerice, zagovornici će isključivog primanja na jezik navoditi savjete svetaca ili navodne egzorcizme prema kojima je primanje na ruke nešto što je Sotoni po volji), ovom ili onom povijesnom izvoru (primjerice, zagovornici će primanja na ruke tvrditi da je “njihova” praksa starija pa utoliko tradicionalnija i bolja), ovom ili onom društvenom narativu (primjerice, zagovornici će pričesti na jezik reći da je praksa primanja na ruke plod zavjere koja želi uništiti vjeru u realnu prisutnost). Fali nam poniznosti. U cijelom kontekstu kao da zaboravljamo da primamo nezasluženi dar, kao da nismo svjesni da netom prije primanja pričesti kažemo da nismo dostojni da Gospodin uđe pod krov naš. Dakle, ne samo da tvoje ruke nisu dostojne, čitavo tvoje tijelo nije dostojno, ne zaslužuje milost koju prima. A čovjek koji je svjestan svoje nedostojnosti, teško da može svisoka gledati brata svoga jer prima pričest na način na koji mu Crkva dopušta.


IZVORI:

  • BAZILIJE, Letters, u: The Complete Works of the Church Fathers, 2016.
  • BRIAN, Early Church Fathers on Receiving Communion in the Hand, u: Practical Apologetics (https://practicalapologetics.blogspot.com/2013/07/early-church-fathers-on-receiving.html).
  • CDW (Sacred Congregation for Divine Worship), Memoriale Domini. Sacred Congregation for Divine Worship, u: EWTN (https://www.ewtn.com/catholicism/library/instruction-on-the-manner-of-distributing-holy-communion-2195).
  • CIPRIJAN, T. C., The Treatises of Cyprian, u: The Complete Works of the Church Fathers, 2016.
  • CRNČEVIĆ, A. – ŠAŠKO, I., Pred liturgijskim slavljem. Odgovori na najčešća liturgijska pitanja, 2011.
  • DJELA TOMINA, The Acts of Thomas, u: Gnostic Scriptures and Fragments (http://gnosis.org/library/actthom.htm).
  • DRAGANI, D. A., Leavened and Unleavened Bread, u: From East to West. Introducing the West to Eastern Catholicism (https://east2west.org/sp_faq/leavened-and-unleavened-bread/).
  • LOFTON, M., The Western Practice of Communion in the Hand with Michael Lofton, u: Reason & Theology (https://www.youtube.com/watch?v=X4xHAc4PRT4).
  • PAŽIN, Z., Misa: pričest na jezik i pričest na ruku, u: Vjera i djela. Portal katoličkih teologa (https://www.vjeraidjela.com/misa-pricest-na-jezik-i-pricest-na-ruku/).
  • SCROSATI, L., The True Story of Communion in the Hand Revealed, u: OnePeterFive (https://onepeterfive.com/communion-hand-true-story/)
  • SEELEY, B. K., Fathers of the Church on the Eucharist, u: The Real Presence Of Christ In The Eucharist (http://www.therealpresence.org/eucharst/father/fathers.htm).
  • SILVER, S. S., Communion in the early Church, u: Early Church History (https://earlychurchhistory.org/beliefs-2/communion-in-the-early-church/).
  • ŠAŠKO, I., Per signa sensibilia. Liturgijski simbolički govor, 2004.

[1] Usp. Crnčević-Šaško, 101.

[2] Crnčević-Šaško, 101.

[3] Freska o kojoj je ovdje riječ nosi naziv “Fractio Panis” i nalazi se u katakombama u Rimu. Usp. Silver.

[4] Usp. Ciprijan, 3, 26.

[5] Usp. Djela Tomina, 6, 51.

[6] Usp. Bazilije, Letter 93.

[7] Usp. Brian.

[8] Usp. Seeley.

[9] Usp. Šaško, 106.; također usp. Lofton.

[10] Usp. Dragani.

[11] Usp. Crnčević-Šaško. 139.

[12] Primjerice, Kongregacija za bogoštovlje navodi želju da se blaguje onako kako se to činilo u stara vremena. Protivnici takve prakse poput dr. Taylora Marshalla kao motiv navode nevjeru u Kristovu realnu prisutnost ili protestantizaciju liturgije.

[13] Usp. Scrosati.

[14] Usp. CDW.

[15] Usp. CDW.

[16] Usp. Scrosati.

[17] Pažin: “Naša je Biskupska konferencija tražila i dobila takvo dopuštenje od Svete Stolice.”

[18] Usp. Crnčević-Šaško 138.-143. Također usp. Šaško 106.-112.

[19] Usp. Šaško 106.