Nedjelja Pedesetnice – Duhovi

U zadnje se vrijeme u nekim župnim i inim duhovnim zajednicama s oduševljenjem govori o duhovskom bdjenju, koje u određenoj mjeri nalikuje vazmenom bdjenju ili se barem na njemu nadahnjuje. Ima li to uporišta u liturgijskoj tradiciji i koliko je opravdano slaviti takvo bogoslužje koje bi na neki način bilo konkurencija vazmenom bdjenju ili u nekom smislu njegova kopija? Što o tome kažu važeće liturgijske i knjige? Da bismo bolje razumjeli ove dvojbe, bit će korisno da na kratko zavirimo u prošlost, da bismo onda pogledali važeće liturgijske odredbe.

Vazmeno vrijeme

Nakon što se sredinom 2. st. počeo slaviti Uskrs, kršćani su uskoro počeli slaviti i vazmenu pedesetnicu. U ovom slučaju izraz „pedesetnica” znači „pedesetodnevlje”, tj. razdoblje od Uskrsa do Duhova. Grčki izraz pentekoste znači pedeset (dana). Naglasimo da je tek puno kasnije izraz Pentekoste počeo značiti zadnji, pedeseti dan pedesetnice (kako je to vidljivo u romanskim i germanskim jezicima), dok se na hrvatskom ovaj zadnji dan pedesetnice naziva Duhovi.[1]

Vazmena je pedesetnica zamišljena kao sedam sedmica plus zaključni dan (7×7+1 = 50). Vrlo je važno naglasiti da je početna, iskonska zamisao bila ta, da se vazmeno otajstvo slavi pedeset dana od kojih bi svi bili međusobno jednaki. Jednostavno se produživalo vazmeno slavlje kroz 50 dana.[2] Toliko je za njih bilo važno slaviti vazmeno otajstvo! To znači da u počecima zadnji, pedeseti dan (Duhovi) i četrdeseti dan (Uzašašće) nisu imali nikakvo posebno obilježje.

Epistola apostolarum, dokument iz 150. govori o godišnjem slavlju Uskrsa te spominje i vazmenu pedesetnicu kao dane radosnog iščekivanja ponovnog dolaska Gospodnjeg. Tertulijan svjedoči da pedeset dana iza Vazma treba provesti u velikoj radosti. Spominjemo također da je kroz ovo vrijeme bio zabranjen svaki post i da nije bilo dopušteno klečati. Za Ireneja Lionskog dani pedesetnice su po dostojanstvu izjednačeni nedjelji. Bazilije Veliki to ovako obrazlaže:

Čitava nas pedesetnica prisjeća uskrsnuća koje nas očekuje na drugom svijetu. Ovaj dan, jedan i prvi, umnožen sedam puta ispunjava sedam tjedana svete pedesetnice. Ona završava istog dana (tj. u nedjelju) kojeg je i započela: prvi, koji se razvija pedeset puta u rasponu jednakih dana. Budući da je, kao u nekom kružnom kretanju, njegovo polazište jednako odredištu, ova istovjetnost čini da pedesetnica izražava vječnost. Doista, crkveni nam zakoni kroz pedesetnicu nalažu uspravan stav kod moljenja. Ovo spomen-slavlje koje je u toku gotovo da prenosi naš duh iz sadašnjosti u budućnost.[3]

Međutim, jedinstvo i jednakost Vazmene pedesetnice uskoro je bilo narušeno uvođenjem Vazmene osmine i pokorničkih procesija, to jest velikih i malih litanija,[4] a još kasnije uvođenjem Duhovske osmine.

Nadalje, budući da Novi zavjet izvješćuje da se Isus četrdeset dana ukazivao svojim učenicima da bi onda uzašao na nebo, počeo se četrdesetog dana poslije Uskrsa slaviti blagdan Uzašašća, kako to svjedoči već Ivan Zlatousti i Augustin. Prema rubrikama Misala Pija V. (važećeg do 1970.), nakon što bi se na Uzašašće pročitalo evanđelje o uzašašću, gasila bi se uskrsna svijeća. Time se praktički zaključivalo vazmeno vrijeme. Danas vazmena svijeća gori do Duhova uključivo i time se ponovno želi naglasiti značaj pedesetnice.

Duhovi

Posljednji dan pedesetnice (vazmenog vremena) imao je na početku jednostavno značaj zaključnog dana. Međutim, već od 3. st. ovaj se dan počeo svečanije slaviti. Prema svjedočanstvima Euzebija Cezarejskog, Maksima Torinskog i Egerije, u početku se toga dana slavilo uzašašće Kristovo. Egerija (4. st.) precizira da se u Jeruzalemu toga dana slavio i silazak Duha Svetoga i Kristovo uzašašće, tako da se bogoslužje slavilo od zore pa do ponoći. Ta dva događaja su na svoj način povezana prema onome što je Isus rekao: „Bolje je za vas da ja odem: jer ako ne odem, Branitelj neće doći k vama .“ (Iv 16,7) Kasnije (kao što je to i danas slučaj) ovaj je dan ostao spomen silaska Duha Svetoga, što, istini za volju, odgovara kronologiji Djela apostolskih.

Duhovsko bdjenje u drevnoj liturgiji

Nadalje, već od 4. stoljeća zabilježeno je da se u duhovskom bdjenju podjeljivalo krštenje onima koji iz bilo kojih razloga nisu bili kršteni u vazmenom bdjenju. O tome svjedoče Ambrozije i Augustin. Zato je ovo bdjenje nalikovalo vazmenom bdjenju. Čitalo se više čitanja iz Starog zavjeta, blagoslivljao krsni zdenac i onda bi slijedilo krštenje i podjeljivanje sakramenta potvrde. Poslije toga se slavila je misa koja je započinjala nakon litanija. Blagoslova ognja i svijeće nije bilo, osim u nekim galskim crkvama. Budući da je duhovsko bdjenje nastalo po uzoru na vazmeno bdjenje, bio je čak uveden i post uoči Duhova, nasuprot drevnoj odredbi da se u cijeloj pedesetnici (vazmenom vremenu) ne smije postiti. Nadalje, budući da su novokrštenici nakon krštenja trebali imati tjedan dana za mistagoške kateheze, uvedena je Duhovska osmina, kako nam to svjedoči Rimski epistolarij iz 7. st. Tako je već u tome vremenu nestala Vazmena pedesetnica (nije više trajala pedeset nego pedeset i sedam dana). Duhovska je osmina dokinuta reformom kalendara 1969. tako da vazmeno vrijeme ponovno traje točno pedeset dana. Međutim, u nekim je krajevima ostao običaj da se – kao državni praznik – slavi Duhovski ponedjeljak (kao što je neradni dani i Sv. Stjepan, dan nakon Božića). Spomenimo kao zanimljivost i sljedeće. Odlukom pape Franje i dekretom Kongregacije za nauk vjere 2018. godine određeno je da se Spomendan Marije Majke Crkve uvede kao obvezatan za cijelu Crkvu i to u ponedjeljak poslije Duhova, s time da se može uzeti i neki drugi dan u krajevima gdje je običaj slaviti Duhovski ponedjeljak, što u nas nije slučaj jer se spomendan Marije Majke Crkve u nas već slavio ponedjeljkom poslije Duhova.[5]

Duhovsko bdjenje – po uzoru na ono vazmeno – zadržalo se sve do sredine 20. st. Evo kako je to izgledalo, odnosno kako je moglo izgledati. Svećenik i poslužitelji u ljubičastoj boji dođu do oltara, svećenik poljubi oltar i započinju proroštva, to jest šest čitanja iz Staroga zavjeta: o Abrahamovoj kušnji, kada je trebao žrtvovati svoga sina Izaka (Post 22,1-19); izvješće o prijelazu preko Crkvenoga mora (Izl 14,24-31, 15,1); Mojsijev oproštajni govor (Pnz 31,22-30); Izaijino proroštvo o mesijanskim danima: „U onaj će dan izdanak Gospodnji biti na diku i na slavu“ (Iz 4,1-6); poticaj proroka Baruha: „Čuj, Izraele, životne propise, prisluhni da naučiš mudrost.“ (Bar 3,9-38) te Ezekielovo viđenje o suhim kostima (Ez 37, 1-14). Nakon svakog čitanja slijedila je vlastita zborna molitva. Osim toga poslije drugog, trećeg četvrtog i šestog proroštva slijedila je još i zavlaka (tractus). Nakon toga bio je blagoslov krsnoga zdenca kao u vazmenom bdjenju što je uključivalo blagoslovnu molitvu nad zdencem i Litanije svih svetih. Međutim, ako se krsni zdenac nije blagoslivljao, molile su se samo Litanije svih svetih, nakon kojih bi svećenik obukao ruho crvene boje i započeo misu.

Međutim, valja imati na pameti sljedeće. Iako je u rubrikama stajalo da ovo bdjenje započinje – dicta nona – to jest nakon što izmole deveti čas, u to se vrijeme misa nikako nije smjela slaviti navečer, jer je bio strogi propis da svaka misa mora završiti najkasnije u 13 sati. Tako je bilo određeno zbog euharistijskog posta koji je trajao od ponoći do pričesti. Zato bi svećenik, naravno, izmolio deveti čas prije podne i onda je prije podne mogao slaviti ovo bdjenje, na isti način kako je to, uostalom, činio i na Veliku subotu. Međutim, za razliku od Vazmenog bdjenja na Veliku subotu, za misu duhovskog bdjenja u misalu je stajalo sljedeće: „U tihim misama (in missis privatis) ovoga bdjenja, ispuštaju se proroštva, molitve i litanije, a misa započinje ulaznom pjesmom“ (Ez 36,23.24.25-26) nakon koje slijedi Kyrie, Slava, zborna molitva i čitanje: Dj 19,1-8 („Jeste li primili Duha Svetoga“) i Iv 14,15-21 („Ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja“). Prema tome, svećenik uopće nije morao slaviti sve ove obrede, nego samo misu, tako da se ovo duhovsko bdjenje sa svim navedenim obredima slavilo vjerojatno samo u stolnim crkvama. Prema tome, Vazmeno bdjenje – slavljeno na Veliku subotu prije podne – bilo je obvezatno i slavilo se u svim župama, dok duhovsko bdjenje zapravo nije bilo obvezatno pa se u većini župa i nije slavilo.

Reformom Pija XII. godine 1955. ponovno je bilo uspostavljeno Vazmeno bdjenje u pravom smislu, to jest slavilo se na Veliku subotu navečer (dok je prije toga bilo prije podne), a duhovsko je bdjenje dokinuto. Ostala je samo danja misa Duhova. Time se izbjegla opasnost da se duhovsko bdjenje shvati ako ponavljanje Vazmenoga bdjenja ili pak kao njegova „konkurencija“.

Duhovsko bdjenje u današnjoj liturgiji

U važećoj liturgiji uvedena je misa bdjenja Duhova. Međutim, ovdje valja uzeti u obzir, da se ovdje ne radi o bdjenju u užem smislu, nego jednostavno o misi „uočnici“, to jest misi koja se slavi navečer uoči neke svetkovine. Tako postoji misa bdjenja („uočnica“) 23. lipnja navečer uoči svetkovine sv. Ivana Krstitelja; 28. lipnja navečer, uoči svetkovine sv. Petra i Pavla; 14. kolovoza navečer, uoči Velike Gospe; zatim uoči Božića 24. prosinca navečer (što ne treba brkati s misom polnoćkom!). K tome, u najnovijem misalu iz 2002. uvedene su mise bdjenja uoči Bogojavljenja i uoči Spasova.[6]

Misa bdjenja Duhova (to jest uočnica Duhova) prema važećem misalu nudi na izbor jedno od četiri čitanja iz Staroga zavjeta: o gradnji babilonske kule (Post 11,1-9); odlomak iz Knjige izlaska gdje Bog govori: „Vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika“ (Izl 19,3-8a.16-20b); Ezekielovo viđenje o suhim kostima (Ez 37,1-14) te Joelovo proroštvo koje kaže: „Izlit ću svoga Duha na svako tijelo“ (Jl 3,1-5). Slijedi pripjevni psalam, poslanica Rimljanima koja govori o djelovanju Duha u vjernicima (Rim 8,22-27) te odlomak Ivanova evanđelja gdje Isus govori o Duhu koga će primiti oni koji u nj vjeruju (Iv7,37-39). Prema tome, važeća liturgija ne predviđa duhovsko bdjenje koje bi bilo nalik vazmenom bdjenju. To je samo „misa uočnica“.

Bdjenje uoči nedjelja i blagdana u važećem Časoslovu

Važeći Časoslov u Dodatku kaže:

„Ondje gdje se prema predaji obavlja bdjenje uoči nedjelja, svetkovina i blagdana ili gdje se to nanovo uvodi, najprije se izmoli Služba čitanja. Nakon čitanja mole se hvalospjevi i čitaju čitanja kako je niže [tj. u ovome Dodatku] naznačeno. Ako je zgodno, može se održati i homilija na Evanđelje. Nakon toga se pjeva Tebe Bog hvalimo, izmoli se molitva i Služba čitanja završi kao u Redu časoslova.“

Konkretno, za Duhovsko bdjenje određuje se kako slijedi. Nakon čitanja iz Službe čitanja[7] uzimaju se tri hvalospjeva s pripadajućim antifonama: Iz 63,1-5; Hoš 6,1-6, Sef 3,8-13. Slijedi evanđelje Mt 28,16-20 ili pak ono iz mise bdjenja: Iv 7,37-39. Nakon eventualne homilije slijedi još himan Tebe Boga hvalimo, vlastita molitva i završetak kao u Redu časoslova.[8]

Prema tome, poslije mise duhovskoga bdjenja može se slaviti bdjenje kako je određeno u Časoslovu. Liturgija ne predviđa duhovsko bdjenje – s ognjem svijećama i inim iznašašćima – što bi oponašalo vazmeno bdjenje. Vazmenim bdjenjem započinje vazmeno vrijeme u kojem se vazmena radost prelijeva i proteže kroz pedeset dana, a Duhovi su posljednji, svečani dan toga vremena u kojem se Crkva na poseban način sjeća silaska Duha Svetoga. Prema tome, vazmeno bdjenje jest jedinstveno, neponovljivo, najveće i najčasnije bogoslužje cijele liturgijske godine. Stoga se ne bi se trebalo stvarati bogoslužje koje bi oponašalo jedinstvenu liturgiju vazmenoga bdjenja.

Zaključimo. Naglašavanje duhovskoga bdjenja koje bi bilo nalik onom vazmenom, pri čemu bi se puno toga uvodilo čega nema u službenim liturgijskim knjigama, odiše onom liturgijom koja nije katolička i koja je svojstvena određenim duhovnim pravcima ili pak kršćanskim – nekatoličkim – zajednicama. Zato bi bilo svakako dobro zagrabiti iz blaga Crkve ono što nam ona u svojim liturgijskim knjigama nudi, a to su bdjenja koja se mogu slaviti uoči svake nedjelje i svetkovine, pa tako i uoči Duhova.

[1] Otkud hrvatski izraz „Duhovi”? Evo razjašnjenja: sve do 1970. Duhovi su imali svoju osminu, pa su se ti dani u starini zvali „dani Duha Svetoga”, odnosno (posvojni pridjev) „Duhovi dani”, skraćeno „Duhovi”. Uskoro je posvojni pridjev postao imenica u množini.

[2] Logika je jednostavna. Neki se blagdan slavi jedan dan. Još veći blagdan se slavi (kao i neka svečana svadba) dva dana. Židovi su velike blagdane slavili 7 dana. No, godišnja proslava Kristovog vazmenog otajstva je toliko velika i značajna da se ne slavi samo jedan dan, ili dva, ili sedam dana, nego se slavi sedam puta sedam dana plus završni pedeseti dan.

[3] De Spiritu Sancto, PG 32, 192. Usp. također: R. CABIÉ, La Pentecôte. L’évolution de la Cinquantiaine pascale au cours des cinq permiers siècles, Desclée, Tournai, 1965, str. 51.

[4] Velike litanije uvedene su u 4. st. i slavile su se 25. travnja, na Markovo. U nas su poznate kao blagoslov polja. Male litanije, uvedene u 5. st., bile su pokorničke procesije tri dana prije Uzašašća i u nas poznate pod imenom prosni dani.

[5] Usp. Z. PAŽIN, Spomendan Marije Majke Crkve, u: Vjesnik Đakovačko osječke nadbiskupije 146(2018.)6, 45-47.

[6] Šteta je, međutim, da se donose za mise bdjenja Bogojavljenja i Spasova donose vlastite molitve, ali e i vlastita čitanja.

[7] Usp. Časoslov 2, 739-745.

[8] Usp. Časoslov 2, 1630-1641.1648.