Sveto Pismo o obilju
U tekstu se tumači značenje hebrejske imenice revaja, grčkih imenica perisseía i perisseũma, grčkoga glagola perisseúō, pridjevâ perissós i perissóteros, prilogâ perissón, perissō̃s i perissotérōs. Te riječi prožimaju Sveto Pismo gdje god se Božja milost, ljubav i moć prikazuju kao da nadilaze ljudske granice. Bog uvijek daje, zapovijeda i postiže „više“ – nikada tek dovoljno. U njima se očituje posebnost Objave, poimanje koje ljudi nisu mogli smisliti. Ti pojmovi prikazuju povijest spasenja kao kretanje od dostatnosti pod zakonom do preobilja pod milošću i pokazuju jedinstvenost kršćanstva u odnosu na sve druge religije.
Grozd riječi koje se tiču izdašnosti često pojačava osobine i svojstva koja se pridijevaju imenicama ili izriču radnju, stanje ili zbivanje. To uobičajeno govorničko sredstvo novozavjetni pisci rabe kako bi prenijeli nadmašujući značaj Kristova djela te izvanredne zahtjeve i užitke učeništva. Njihova poraba odražava namjeran izbor da se ključni trenutci uzdignu iznad običnoga, postavljajući Božju objavu i otkupljeni ljudski odgovor u smjelim ispupčenjima.
Revaja na hebrejskom
1. Hebrejska imenica ženskoga roda רְוָיָה / revaja znači prelijevanje, preplavljenost, obilje, izdašnost, ispunjenje, zasićenje, zasićenost. Prikazuje stanje preobilja – bilo da je riječ o doslovnoj čaši prepunoj gostoprimstva ili o prenesenom obilju koje slijedi nakon božanskoga izbavljenja. Izraz ne podrazumijeva puku dostatnost, nego višak koji očituje Božju milosnu značajku. U Svetom Pismu Staroga Zavjeta izraz se rabi dva puta u psalmima.
Prvi je primjer u Psalmu 23, 5:
i pitje tvoje opojilo me je koliko prosvijetljeno jest (Vatikanski hrvatski molitvenik),
i pitje moje opojilo me je koliko prisvijetlo jest (Dubrovački psaltir),
i časa tvoja napajajući me koliko izvrsna jes meni (Marko Marulić),
i kalež moj opijajući koli svital jest (Luka Polovinić Bračanin),
čaša moja opijajuća, koliko je zamierna (Bartol Kašić),
Čaša izbrana slava je tvoja / kom se opila duša moja (Andrija Vitaljić),
I mene preizvrsnom opoji časom tvom (Ignjat Đurđević),
i kupa moja opijajuća kako je vridna (Petar Katančić),
moja napoiteljna čaša, oh koliko je plemenita (Ivan Matij Skarić),
te je čaša preopuna puna (Ognjeslav Utješinović Ostrožinski),
i čaša je moja preopuna (Đuro Daničić, Bogoslav Šulek, Milan Rešetar),
i čaša moja opojna kako je sjajan (Petar Vlašić),
i čaša je moja puna (Lujo Bakotić),
čaša se moja prelijeva (Ivan Evanđelist Šarić, Filibert Gass, Silvije Grubišić, Đuro Martinjak, Rajko Telebar),
čaša je moja prepuna (Petar Čule, Jure Radić) i
pehar se moj prelijeva (Ljudevit Rupčić).
Tu se revaja predočava za posluženim pastirskim stolom. Davidova prepuna čaša služi kao primjer sigurnosti Saveza usprkos neprijateljstvu koje ga okružuje. Obilje teče od Domaćina, koji ugošćuje, ističući zaštitu i zajedništvo, a ne uklanjanje neprijatelja.
Psalam 23. obrazac je Božje nazočnosti koja podupire, podržava i jača usred prijetnje. Iskazivanje duhovnih i tjelesnih djela milosrđa i svetootajstvo Pričesti zrcale prelijevanje čaše utjelovljujući gostoprimstvo prema onima koji su u nevolji.
Mesijanski Pastir iz Psalma 23. nalazi ispunjenje u Isusu Kristu, koji je pomazan Duhom Svetim:
Duh Gospodinov na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene (Luka 4, 18),
i prinosi čašu novoga saveza:
I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha (Matej 26, 27–28),
I uze čašu, zahvali i dade im. I svi su iz nje pili. A on im reče: »Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se za mnoge prolijeva (Marko 14, 23–24),
Tako [uze] i čašu, pošto večeraše, govoreći: Ova čaša novi je Savez u mojoj krvi koja se za vas prolijeva (Luka 22, 20).
Eshatološki, slike preobilja odjekuju Janjetovom svadbenom gozbom (Otkrivenje 19, 9), gdje obilje postaje vječita zbilja.
Drugi je primjer revaje u Psalmu 66, 12:
i izvel si nas u ohlajenje (Luka Polovinić Bračanin),
izveo si nas na razbladjen’je (Bartol Kašić),
I po tvoj si nas milosti / od zla toga ti slobodi, / i u pokrov i hlad mili, izvel si nas u tvoj sili (Andrija Vitaljić),
da prednje sve trude kon tvoje razblude / svijes naša smirena razsladit uzbude (Ignjat Đurđević),
i izveo si nas u razlađenje (Petar Katančić),
ali si nas ti izveo u hladište (Ivan Matij Skarić),
al izvede opet u obilje (Ognjeslav Utješinović Ostrožinski),
ali si nas izveo na odmor (Đuro Daničić, Bogoslav Šulek, Milan Rešetar),
pa si nas izveo na odmor (Petar Vlašić),
Ali si nas izveo i obilje nam dao (Lujo Bakotić),
ipak si nas doveo u slobodu (Ivan Evanđelist Šarić, Đuro Martinjak),
onda si pustio da odahnemo (Filibert Gass),
pošto si nas od obilja odveo (Silvije Grubišić),
ali si nas izveo u slobodu (Ljudevit Rupčić) i
ali si nas izveo na bogato mjesto (Rajko Telebar).
Nakon pročišćavajućih kušnja, zajednica je uvedena u revaju. Riječ označava preokret na vrhuncu muka, od ugnjetavanja do obilja. Psalmist ističe zajedničko svjedočanstvo – Bog vodi svoj narod saveza od kušnje do obilja, potvrđujući svoju vjernost kroz naraštaje.
Obilje u Svetom Pismu u biti je izraz odnosa. Revaja uzdiže blagoslov iznad tvarne mjere do iskustva samoga Boga. U oba navedena retka, preobilje slijedi prisnost – Davidovo osobno zajedništvo i Izraelovo skupno štovanje. Slika predviđa kasniju objavu života „u punini“ (Ivan 10, 10) i rijeke žive vode za vjernike (Ivan 7, 38), smještajući revaju unutar kanonske niti Božje darežljivosti. Božja sposobnost uvijek nadilazi ljudsku molbu i maštu. Sveto Pismo stalno prikazuje Boga kao izdašna, a ne škrta, u svakom području – stvaranju, objavi, otkupljenju, dovršenju.
Drevno bliskoistočno blagovanje označavalo je savez. Prepuna čaša za stolom domaćina jamčila je da će gostu biti dobro. Slično tomu, Božji štovatelji nakon Babilonskoga progonstva pjevajući Psalam 66. prisjećali su se oslobođenja na način Izlaska iz egipatskoga ropstva, tumačeći trenutne poteškoće u svjetlu prošloga spasenja. Revaja je stoga djelovala kao liturgijska potvrda: Bog koji je nekoć vodio kroz Crveno more i pustinju još uvijek otvara prostrana mjesta (obilje, odmor), ἀναψυχήν/anapsykhḗn u Septuaginti: hlađenje, osvježenje, olakšanje, oporavak, predah; refrigerium u Vulgati: razblaženje, ublažavanje, hlađenje, rashlađenje, hlad.
Taj pojam donosi pouku o upravljanju sredstvima. Revaja upozorava na pogled o oskudici; velikodušnost proistječe iz povjerenja u Božje neograničeno opskrbljivanje: „A Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim darom da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo“ (Druga Korinćanima 9, 8).
Psalam 66 potiče svjedočenje, da vjernici prepričavaju kušnje i slave ishod koji je obilato Božji.
Vjernici pogođeni „ognjem i bujicom“ mogu usidriti nadu u Boga koji ih u konačnici dovodi u prostrano obilje, preoblikujući patnju kao uvod u preplavljenost radošću.
Pojmovi povezani s revajom su:
- božanska gostoljubivost: Posjet trojice anđela Abrahamu (Postanak 18, 1–15) i Prispodoba o svadbenoj gozbi (Matej 22, 1–14),
- punina radosti („Pokazat ćeš mi stazu u život, puninu radosti pred licem svojim, sebi zdesna blaženstvo vječno“ – Psalam 16, 11) i
- duhovna ispunjenost zbog koje je kršćanska zrelost dinamična; uvijek postoji „više“ za shvatiti Kristovu ljubav (da mognete „spoznati nadspoznatljivu ljubav Kristovu da se ispunite do sve Punine Božje“ – Efežanima 3, 19).
Perisseía na grčkom
2. Grčka imenica ženskoga roda περισσεία / perisseía u više novozavjetnih poraba znači obilje, izobilje, višak, suvišnost:
„Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome, Isusu Kristu“ (Rimljanima 5, 17).
Pavao uspoređuje vladavinu smrti s nadmašujućom vladavinom života u Kristu. „Izobilje milosti“ ističe milost kao više nego dovoljnu da preokrene Adamov neuspjeh. Obilje Božje milosti tješi one koji se bore s krivnjom, potvrđujući da Kristov život nadvladava vlast smrti.
„A nadamo se da ćemo s uzrastom vaše vjere među vama i mi – po našem mjerilu – prerasti u izobilje“ (Druga Korinćanima 10, 15).
Apostol naroda predviđa budućnost u kojoj će „vaša vjera uzrasti“ tako da će područje njegova služenja „prerasti u izobilje“, uvelike se proširiti. Očekuje se da će duhovni rast u Korinćanima stvoriti prelijevanje dosega Evanđelja izvan trenutačnih granica. Kako vjera u zajednici sazrijeva, njezini obzori se prirodno šire. Živa zajednica bi trebala planirati širenje, a ne održavanje.
Izraz ima i priložnu uporabu: preobilno, suvišno, izvan mjere:
„unatoč mnogim kušnjama i nevoljama, izobilna njihova radost i skrajnje siromaštvo preli se u bogatstvo darežljivosti“ (Druga Korinćanima 8, 2).
U Makedoniji prvoga stoljeća državno oporezivanje i glad iscrpili su stanovništvo, no Crkve su i dalje obilovale davanjem. One, iako siromašne, imaju „izobilnu radost“ koja se prelijeva u darežljivost. Njihov primjer dokazuje da prava velikodušnost proistječe iz unutarnjega duhovnoga bogatstva, a ne materijalnoga obilja. Pavao koristi njihov primjer kako bi izazvao napredniju korintsku zajednicu. Materijalna oskudica nije preprjeka obilju velikodušnosti kada su srca ispunjena radošću u Kristu. Znanje da Gospodin uzvraća „neograničeno“ oslobađa kršćane da daju žrtveno („Dajite i dat će vam se: mjera dobra, nabijena, natresena, preobilna dat će se u krilo vaše jer mjerom kojom mjerite vama će se zauzvrat mjeriti.“ – Luka 6, 38). Navjestitelj evanđelja može raditi neopterećen strahom od oskudice, uvjeren da granice postavljaju božanska sredstava, a ne ljudske pričuve.
Znači i ostatak, ono što preostane ili zaostane (u kršćaninu iz njegova stanja prije obraćenja):
„Zato odložite svaku prljavštinu i preostalu zloću i sa svom krotkošću primite usađenu riječ koja ima moć spasiti duše vaše“ (Jakovljeva 1, 21).
Rani židovski vjernici kojima se Jakov obraća bili su u iskušenju da izraze razočarenje zbog tlačenja; apostol upozorava da će takvo „prelijevanje“ ljutnje i ćudorednoga blata ugušiti usađenu riječ. Zato su vjernici pozvani odbaciti svaki izraz zla, svaku nečistoću i „obilnost zlobe“ (Bartol Kašić), „obilnost zloće“ (Petar Katančić), „svaki uzrestaj zloće“ (Ivan Matij Skarić), „suvišak zlobe“ (Bogoslav Šulek, Milan Rešetar), „ostatak zloće“ (Franjo Zagoda, Ivan Šarić, Gracijan Raspudić, Ljudevit Rupčić), „pretjeranost lukavstva“ (Lujo Bakotić), „preostalu zloću“ (Duda-Fućak) i rasti u riječi koju su primili. Slika preokreće uobičajenu uporabu pokazujući kako se i neprovjereni grijeh može gomilati sve dok se ne prelije. Zato je vjernik pozvan prepoznavati i uklanjati svaki nagomilani „višak“ grijeha, zamjenjujući ga riječju koja donosi spasenje.
Perisseía ističe zamisao prelijevanja, nečega što premašuje očekivanu mjeru. Bilo da opisuje milost, velikodušnost ili zloću, riječ prikazuje višak toliko velik da se prelijeva preko granica obična iskustva.
Milost nadmašuje grijeh (Rimljanima 5, 17); velikodušnost nadilazi siromaštvo (Druga Korinćanima 8, 2); učinak službe prelazi njezine sadašnje granice (Druga Korinćanima 10, 15), a zaostali grijeh premašuje obuzdavanja (Jakovljeva 1, 21). Nit koja povezuje ta mjesta jest načelo da što god se ukorijeni u srcu – bilo milost, vjera ili zlo – ne će ostati sputano. Umnožit će se i širiti. Stoga Sveto Pismo poziva vjernika da njeguje ono što bi trebalo obilovati i da iskorijeni ono što ne bi trebalo.
Hebrejsko pjesništvo često ističe božanski višak pojmovima kao što su „obilje“, „punina“ i „više nego dovoljno“. Kada su prevoditelji Septuaginte došli do izraza poput „čaša se moja prelijeva“ (Psalam 23, 5) ili „Ti otvaraš ruku svoju, do mile volje sitiš sve živo“ (Psalam 145, 16), redovito su birali grčke riječi s osnovom periss- kako bi prenijeli taj osjećaj obilne opskrbljenosti, pa perisseía ukazuje na Božju velikodušnost. Bog Svetoga Pisma uživa u tome da čini „više obilja“ nego što Njegov narod može izmjeriti ili zaslužiti.
Perisseía u prijevodu Sedamdesetorice znači i nadmoć, premoć, prednost, nadmoćnost:
„I spoznadoh da je bolja mudrost od ludosti, kao što je svjetlost bolja od tame“ (Propovjednik 2, 13),
„Jer po čemu je mudrac bolji od luđaka“ (Propovjednik 6, 8).
A znači i dobitak, korist, valjanost:
„Kakva je korist čovjeku od svega truda njegova kojim se trudi pod suncem? (Propovjednik 1, 3),
„A onda razmotrih sva svoja djela, sve napore što uložih da do njih dođem – i gle, sve je to opet ispraznost i pusta tlapnja! I ništa nema valjano pod suncem“ (Propovjednik 2, 11),
„Koja je posleniku korist od njegovih napora?“ (Propovjednik 3, 9).
Perisseũma na grčkom
3. Grčka imenica srednjega roda περισσεῦμα / perisseũma znači višak, obilje, izobilje, mnoštvo, ostatak, zaostatak, a pojavljuje se pet puta u grčkom Novom Zavjetu: o čudesnom hranjenju mnoštva, kod Kristova učenja o govorenju i u Pavlovu poziva na velikodušno davanje. Izraz ističe zbilju koja je više nego dovoljna – bilo da je riječ o hrani, imovini ili sadržaju srca – i stoga sposobna preliti se na blagoslov ili štetu.
Obilje u tvarnom svijetu očitovalo se kao posljedica Isusova hranjenja četiri tisuće ljudi, kako bilježi Marko 8, 8:
„I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka odniješe sedam košara.“
Višak ističe da ih je Isus posve namirio. On ne samo da zadovoljava potrebe, nego opskrbljuje u izobilju, pojačavajući svoju istovjetnost s mesijanskim Pastirom iz Ezekiela 34 koji hrani svoje stado. Ono što je preostalo pokazuje Božju vjernost savezu u Isusu, zrcaleći Psalam 23, 5: „Čaša se moja prelijeva.“
Pavao dva puta rabi tu riječ u Drugoj Korinćanima 8, 14 dok potiče poganske vjernike da pomognu svetima pogođenima glađu u Jeruzalemu:
„U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost.“
Ovdje se višak ne gomila, nego se preraspodjeljuje, utjelovljujući zajedničko ćudoređe viđeno u Djelima apostolskim 2, 44–45. Prikupljanje priloga u Jeruzalemu vjerojatno se zbilo tijekom gladi sredinom 40-ih godina prvoga stoljeća (Djela apostolska 11, 27–30). Pavao temelji velikodušnost na Kristovu utjelovljenju: „Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite“ (Druga Korinćanima 8, 9). Predviđa uzajamna razdoblja u kojima Bog opskrbljuje obiljem jednu skupinu kako bi se druga mogla održati, jačajući međuovisnost tijela Kristova. Materijalni suvišak usporedan je s „preobilnom milošću Božjom“ (Druga Korinćanima 9, 14). Kao što se milost prelijeva od Boga vjernicima, tako bi se i njihova sredstva trebala prelijevati prema drugima.
Prelijevanje srca
Isus primjenjuje taj pojam u prenesenom smislu na dva mjesta:
„Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Ta iz obilja srca usta govore!“ (Matej 12, 34).
„Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore“ (Luka 6, 45).
Govor, bio dobar ili zao, prirodno je prelijevanje onoga što je u čovjeku. Izgovorena riječ stoga razotkriva iluziju da se riječi mogu odvojiti od značaja; umjesto toga one otkrivaju unutarnja stanja, pozivajući vjernike da njeguju srca ispunjena istinom i milošću. Izrjeke o obilju srca utemeljuju ćudorednu odgovornost u obnavljanju čovjekove nutrine. Novo srce (Ezekiel 36, 26) prirodno će prelijevati pravednim govorom. Sredstva kojima se prati obilje srca su ispit savjesti, ispovijed, razmatranje Svetoga Pisma i molitva. Njima se unutarnjega čovjeka ispunjava sadržajem koji izgrađuje.
Sâm Isus utjelovljuje sveti suvišak. On je Kruh života čijih razlomljenih komadića nikad ne nestaje (Ivan 6, 35: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, ne će ogladnjeti; tko vjeruje u mene, ne će ožednjeti nikada“). Njegovo srce preplavljeno je riječima života (Ivan 6, 68: „Gospodine, komu da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!“). Na križu je Njegov izliveni život postao neiscrpni višak otkupljenja, tako da „od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost“ (Ivan 1, 16).
Gdje god Sveto Pismo rabi ovaj izraz, pouka je jasna: Bog hoće da obilje kruži, a ne da zaostaje. Materijalno, ono zadovoljava potrebe; duhovno, obiluje u milosnom govoru; vjerovjesnički, unaprjeđuje evanđelje. U Kristu Crkva ima trajni višak, pozvana ga je dijeliti dok se On ne vrati i dok se svaka čaša ne bude zauvijek prelijevala.
Perisseúō na grčkom
4. Grčki glagol περισσεύω / perisseúō pojavljuje se 39 puta u 35 redaka Novoga Zavjeta. Može se prevesti kao: biti u obilju, biti suvišan, biti prekobrojan, biti u višku, obilovati, čim izobilovati, preobilovati, odlikovati se, izvrstan biti, više vrijediti, učiniti da tko izobiluje, obasuti koga čim, mnoštvom nadvisiti, premašiti, nadmašiti, preostati, još ostati, ostati (preko i iznad), odlikovati se, činiti da tko ima izobila, obilno davati, prouzročiti obilje. Prikazuje prekoračenje određene mjere – viška koji nadilazi ono što se očekuje ili zahtijeva. Primjenjuje se na razne vidove života: opskrbu potrepštinama, duhovni rast, napredovanje Evanđelja, pa čak i božanski sud. Ukupnost pojava toga glagola u Novom Zavjetu dosljedno je svjedočanstvo kako je Bog koji spašava – Bog koji dijeli napretek. Rečenice u kojima je περισσεύειν / perisseúein prirok skreću pozornost s ljudskih ograničenja na božansku puninu, pozivajući vjernike da žive, služe i trpe iz obilja koje imaju u Kristu.
5. Taj glagol znači premašiti određeni broj ili mjeru; biti preko i iznad određena broja ili mjere, preostati, preteći:
„Dijeli svoj kruh s gladnima, a svojom odjećom odjeni gologa. Sve što ti je suvišno daj drugima, a kada dijeliš milostinju, neka ti oko ne bude stisnuto“ (Tobija 4, 17),
„A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!“ (Ivan 6, 12),
„I jeli su svi i nasitili se. Od preteklih ulomaka nakupiše dvanaest punih košara“ (Matej 14, 20),
„I jeli su i nasitili se. A od preteklih ulomaka nakupiše sedam punih košara“ (Matej 15, 37),
„Jeli su i svi se nasitili. I od preteklih ulomaka nakupilo se dvanaest košara“ (Luka 9, 17),
„Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali“ (Ivan 6, 13).
Čuda hranjenja ocrtavaju fizičko obilje stavljeno u službu vjere. Nakon što je nahranio pet tisuća muškaraca, osim žena i djece, s pet ječmenih kruhova i dvije ribe, i četiri tisuće muškaraca, osim žena i djece, sa sedam kruhova i malo riba, učenici nakupiše dvanaest, odnosno sedam košara punih preostalih ulomaka. Višak potvrđuje Isusovu pomazaničku vlast i nagovještava preobilnu milost koju On pruža u spasenju. Isti rječnik pojavljuje se u prispodobi o rasipnom sinu, gdje očevi najamnici „imaju kruha napretek“ (Luka 15, 17), suprotstavljajući siromaštvo grijeha s obiljem Očeve kuće.
6. Glagol perisseúō znači i postojati, biti pri ruci u izobilju, obilno se isplatiti:
„Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje“ (Luka 12, 15),
„Svi su oni zapravo ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak“ (Marko 12, 44),
„Svi su oni zapravo među darove ubacili od svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sav žitak što ga imaše“ (Luka 21, 4),
„Jer kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša“ (Druga Korinćanima 1, 5),
„Jer ovo bogoslužno posluživanje ne samo da podmiruje oskudicu svetih nego se i obilno prelijeva u mnoge zahvalnice Bogu“ (Druga Korinćanima 9, 12),
„da ponos vaš mnome poraste u Kristu Isusu kad opet dođem k vama“ (Filipljanima 1, 26),
„Ali s darom nije kao s grijehom. Jer ako su grijehom jednoga mnogi umrli, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja, milost darovana u jednom čovjeku, Isusu Kristu“ (Rimljanima 5, 15),
„unatoč mnogim kušnjama i nevoljama, izobilna njihova radost i skrajnje siromaštvo preli se u bogatstvo darežljivosti“ (Druga Korinćanima 8, 2),
„Ako je, doista, istina Božja po mojoj lažljivosti obilno zasjala njemu na slavu, zašto da ja još budem suđen kao grješnik?“ (Rimljanima 3, 7),
„Tako se Crkve učvršćivahu u vjeri i broj im se danomice povećavao“ (Djela apostolska 16, 5).
Pavao često rabi taj glagol kako bi potaknuo darežljivo davanje. Makedonski vjernici, iako siromašni, dopustili su da se „izobilna njihova radost i skrajnje siromaštvo“ preliju „u bogatstvo darežljivosti“ (Druga Korinćanima 8, 2). Potiče Korinćane da slijede njihov primjer: „kao što se u svemu odlikujete – odlikujte se i u ovoj darežljivosti“ (Druga Korinćanima 8, 7). Božje obećanje podupire takvu darežljivost: „Bog vas može obilato obdariti… da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo“ (Druga Korinćanima 9, 8). Nasuprot tomu, bogati koji daju samo od „suviška“ (Marko 12, 44; Luka 21, 4) otkrivaju srce netaknuto božanskim obiljem.
Obilje nije ograničeno samo na blagoslove; ono opisuje i patnju: „kao što su obilate patnje Kristove u nama, tako je po Kristu obilata i utjeha naša“ (Druga Korinćanima 1, 5). Gospodinov odgovor na poteškoće nikada nije goli minimum; Njegova utjeha dosljedno nadmašuje kušnje. Obrazac ima oblik križa: obilje patnje poklapa se s obiljem utjehe, dapače, ona nadmašuje bol osiguravajući da nikakva kušnja ne premaši Božju sućutnost.
U apostolska vremena pojedine su se Crkve svaki dan povećavale brojem (Djela apostolska 16, 5), povezujući rast količinom s istim izrazom koji se koristi za preobilje kakvoćom. Propovijedanje Evanđelja, potaknuto božanskim obiljem, umnaža učenike.
7. Glagol perisseúō znači i obilovati, prelijevati se, biti obilno opskrbljen, imati napretek, imati u izobilju, biti u izobilju:
„Došavši k sebi, reče: Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi!“ (Luka 15, 17),
„Tako i vi, budući da čeznete za darima Duha, nastojte njima obilovati radi izgrađivanja Crkve“ (Prva Korinćanima 14, 12),
„Znam i oskudijevati, znam i obilovati! Na sve sam i na svašta navikao: i sit biti i gladovati, i obilovati i oskudijevati“ (Filipljanima 4, 12),
„Imam svega i u izobilju; namiren sam otkad po Epafroditu primih ono od vas, miris ugodan, žrtvu milu, ugodnu Bogu“ (Filipljanima 4, 18).
8. Glagol perisseúō znači i biti nadmoćan, isticati se, odlikovati se, dobivati:
„čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost“ (Propovjednik 3, 19),
„Poboja se, dakle, da ne će, kako je već bivalo, imati odakle podmiriti troškove i smoći darove što ih je prije dijelio podašnom rukom, premašujući u tom svoje prethodnike“ (Prva o Makabejcima 3, 30),
„Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, ne ćete ući u kraljevstvo nebesko“ (Matej 5, 20),
„A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga“ (Rimljanima 15, 13),
„A k Bogu nas ne privodi jelo. Niti što gubimo ako ne jedemo; niti što dobivamo ako jedemo“ (Prva Korinćanima 8, 8),
„Tako, braćo moja ljubljena, budite postojani, nepokolebljivi, i obilujte svagda u djelu Gospodnjem znajući da trud vaš nije neplodan u Gospodinu“ (Prva Korinćanima 15, 58),
„Jer ako je služba osude bila slavna, mnogo je slavnija služba pravednosti“ (Druga Korinćanima 3, 9),
„Stoga kao što se u svemu odlikujete – u vjeri, i riječi, i spoznanju, i svakoj gorljivosti, i u ljubavi svojoj prema nama – odlikujte se i u ovoj darežljivosti“ (Druga Korinćanima 8, 7),
„I molim za ovo: da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju“ (Filipljanima 1, 9),
„ukorijenjeni i nazidani na njemu i učvršćeni vjerom kako ste poučeni, obilujte zahvaljivanjem“ (Kološanima 2, 7),
„Uostalom, braćo, molimo vas i zaklinjemo u Gospodinu Isusu: primili ste od nas kako treba da živite da biste ugodili Bogu. Vi tako i živite pa sve više napredujete!“ (Prva Solunjanima 4, 1),
„Samo vas, braćo, potičemo da u tom još više uznapredujete“ (Prva Solunjanima 4, 10).
Duhovna zrelost prikazuje se kao neprekidno preobilje. Govor na gori ističe načelo o osobnoj pravednosti: ona mora „biti veća“ od pravednosti pismoznanaca i farizeja (Matej 5, 20), dokazujući da je život u Kraljevstvu nebeskom nemoguć bez preobilne pravednosti koja se daje u Kristu. Pavao moli „da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu pronicanju“ (Filipljanima 1, 9), kako bi vjernici imali „svagda svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo“ (Druga Korinćanima 9, 8) i kako bi obilovali zahvaljivanjem“ (Kološanima 2, 7). Potiče ih da sve više napreduju kako bi se svidjeli Bogu (Prva Solunjanima 4, 1) i moli Boga da bi oni „prema svima rasli i obilovali ljubavlju“ (Prva Solunjanima 3, 12). Takav napredak traži stalan trud: „obilujte svagda u djelu Gospodnjem“ (Prva Korinćanima 15, 58).
9. Glagol perisseúō znači i učiniti da obiluje, bogato opskrbiti nekoga tako da ima obilje:
„Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima“ (Matej 13, 12),
„Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima“ (Matej 25, 29),
„A Bog vas može obilato obdariti svakovrsnim darom da u svemu svagda imate svega dovoljno za se i izobilno za svako dobro djelo“ (Druga Korinćanima 9, 8),
„Nju preobilno u nas uli zajedno sa svom mudrošću i razumijevanjem“ (Efežanima 1, 8).
Isus upozorava protiv pohlepe: „koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje“ (Luka 12, 15). Kad se obilje gomila, ono postaje kumir; kad se ga se odrekne, postaje provodnik, cjevovod milosti (Filipljanima 4, 18; Prva Korinćanima 8, 8). Eshatološke usporedbe pojačavaju tu svrhu: „Tko ima, dat će mu se… a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima“ (Matej 13, 12; 25, 29).
10. Glagol perisseúō znači i učiniti obilnim ili izvrsnim, da se ističe:
„A sve je to za vas: da milost – umnožena – zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu“ (Druga Korinćanima 4, 15),
„Vama pak Gospodin dao te jedni prema drugima i prema svima rasli i obilovali ljubavlju kakva je i naša prema vama“ (Prva Solunjanima 3, 12).
Služba pravednosti „nadilazi“ opadajuću slavu zakona (Druga Korinćanima 3, 9). Milost se širi na sve više ljudi da „zahvaljivanjem mnogih izobiluje Bogu na slavu“ (Druga Korinćanima 4, 15). I nada izobiluje: „Bog nade napunio vas… da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga“ (Rimljanima 15, 13).
Perissós na grčkom
11. Grčki pridjev περισσός / perissós (muški rod), περισσή / perissḗ (ženski rod) i περισσόν / perissón (srednji rod) znači preko obične mjere, prekomjeran, izvanredan, obilan, obilno nadmašujući, nadodan, osobit, znatan, odličan, izvrstan, vrli, važan, neobičan, suvišan, prevelik, na pretek, obilan, preobilan, prekomjerno obilan iznad, preko svake mjere, više, čak i više, puno više, više nego dovoljan, još više, suviše, veći, preobilan; koji nadilazi obično ili mjeru, broj čega drugoga, preko mjere; na neobičan način, čudan, gorostasan, čestit; koji pravu ili potrebnu mjeru nadilazi, koji se mjere ne drži; koji određenu mjeru ili određen broj nadilazi; koji je izvan onoga što se očekuje, premašuje očekivanja. U Novom se Zavjetu pojavljuje 23 puta, 22 puta kao pridjev i jednom kao prilog (perissón, Ivan 10, 10).
Taj pridjev uvijek ukazuje na nešto što nadilazi uobičajenu mjeru. Bilo da je riječ o moralnoj dužnosti, Božjoj milosti, materijalnu davanju ili apostolskoj vlasti, zamisao je višak – u kakvoći, količini, jačini ili važnosti. Sveto se Pismo višekratno služi tim izrazom kako bi vjernike potisnulo izvan golih minimuma u područje preobilja.
Iako knjige Svetoga Pisma nastale na hebrejskom imaju zamisao „prelijevanja“ (usp. čaša koja „prelijeva“ u Psalmu 23, 5), grčki izraz dolazi do izražaja u Septuaginti, gdje često prevodi hebrejske korijene za obilje i višak. Do vremena Novoga Zavjeta, riječ je već nosila bogate teološke prizvuke Božje raskošne opskrbe i Njegova očekivanja kako će Njegov narod uzvratiti istom mjerom.
Rani kršćanski pisci služili su se perissósom kako bi prikazali povijest spasenja kao kretanje od dostatnosti pod zakonom do preobilja pod milošću. Riječ je obojila propovijedi četvrtoga stoljeća o kršćanskoj ljubavi i benediktinska pravila o gostoprimstvu, uokvirujući društvenu etiku Crkve kao preobilje božanske dobrote.
Perissós nepogrješivo vodi čitatelje Svetoga Pisma preko osnovne crte u onkraj, u onostrano. Kad god opisuje Gospodinovo životvorno poslanje, vjernikovu pravednost ili apostolski trud, najavljuje Boga čija su sredstva neiscrpna i čiji je poziv: živi, ljubi i služi iz toga svetoga obilja.
12. Evanđeoski zapisi u nizu slučajeva stavljaju Isusu u usta pridjev perissós.
a) Ćudoredna cjelovitost (čestitost, poštenje) što nadilazi formalizam
„Vaša riječ neka bude: ‘Da, da, – ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je“ (Matej 5, 37).
Istinska pravednost ne mjeri se rječitošću, usmenim izričajima ili prisegom nego transparentnom istinoljubivošću.
b) Ljubav koja se uzdiže iznad društvenih normi
„I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?“ (Matej 5, 47).
Isus razotkriva minimalističku poslušnost: „Što činite suviše? Posebno?“ Učenici su pozvani ljubiti izvan uobičajenih granica, odražavajući Očevu savršenu ljubav. Kršćaninu je težiti životu koji je primjetno iznad kulturnih normi u govorenju istine, ljubavi i velikodušnosti.
c) Razlučivanje veličine u Kraljevstvu
„Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka“ (Matej 11, 9),
„Ili što ste izašli vidjeti? Proroka? Uistinu, kažem vam, i više nego proroka!“ (Luka 7, 26),
„Njega ljubiti iz svega srca, iz svega razuma i iz sve snage i ljubiti bližnjega kao sebe samoga – više je nego sve paljenice i žrtve“ (Marko 12, 33).
Isus dva puta suprotstavlja veličinu s vanjskim stvarima. Izjavljuju kako je Ivan Krstitelj „više od proroka“ i kako je ljubav važnija od svih paljenica i žrtava.
d) Upozorenje protiv razmetljiva licemjerja
„Stoga vas čeka stroži sud“ (Matej 23, 14),
„Stići će ih to oštrija osuda!“ (Marko 12, 40),
„Stići će ih to oštrija osuda“ (Luka 20, 47).
Isus optužuje pismoznance da se „dugo mole“ dok proždiru kuće udovica. Njihov višak vanjske pobožnosti prikriva nedostatak istinskoga suosjećanja. Za to će dobiti obilniji sud, veću osudu. Vjerniku se čuvati pretjerivanja u govoru i djelima, razmetanja kako misli na Boga dok zanemaruje milosrđe.
e) Zaprepaštenje i divljenje pred božanskom moći
„I uziđe k njima u lađu, a vjetar utihnu. I veoma se, prekomjerno, snebivahu“ (Marko 6, 51).
Učenici su bili potpuno zapanjeni, što obuhvaća dodatni utjecaj Kristove moći nad vjetrom i valovima.
„A Isus im zabrani da nikomu ne kazuju. No što im je on više branio, oni su to više razglašavali“ (Marko 7, 36).
f) Obilan život i sigurnost u Kristu
„Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju“ (Ivan 10, 10).
Pastir ne samo da spašava, nego i obogaćuje. Imenica perissón obuhvaća srž Evanđelja – spasenje nije samo izbavljenje, nego život u izobilju.
„A kažem vama, prijateljima svojim: ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju više što učiniti“ (Luka 12, 4).
Isus potiče neustrašivo svjedočanstvo – vjernici se ne moraju bojati ljudskih prijetnji „iznad“ onoga što smrtna moć može nanijeti.
„Komu je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Komu je mnogo povjereno, više će se od njega iskati“ (Luka 12, 48)
Isus uravnotežuje povlastice i odgovornost: više će se tražiti od onoga komu je više dano. Sa svakim upravljanjem – vremenom, darovima, vlašću – Kristov vjernik treba postupati kao s nečim što Bog očekuje da će se umnožiti za Njegovu slavu.
13. Pavlova teologija nadmašivanja milosti
a) Prednost Saveza
„Koja je dakle prednost Židova? Ili kakva korist od obrezanja?“ (Rimljanima 3, 1).
Pavao odgovara: „Velika u svakom pogledu“, priznajući Božji vjerni višak u povijesti Saveza: „povjerena su im obećanja Božja“.
b) Dar služenja i velikodušnosti
„A o posluživanju svetih suvišno je da vam pišem“ (Druga Korinćanima 9, 1).
Govori o velikodušnosti kao o „suvišnoj“ da bi se spominjala, ne zato što nije potrebna, nego zato što Korinćani već obiluju njome. Na drugom mjestu Pavao potiče „veći oprost“ kako bi se obnovio pokajani brat, usmjeravajući milost „obilnije“ nego osudu.
„pa ga vi radije pomilujte i utješite da ga pretjerana žalost ne shrva“ (Druga Korinćanima 2, 7)
c) Apostolska služba obilježena prekomjernim radom
„Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom“ (Prva Korinćanima 15, 10).
Ta je milost navela Pavla da se trudi „više nego svi oni“, što ocrtava kako božanski višak potiče ljudski trud. Božja milost nikada ne vodi neradu i tromosti; ona potiče „obilniji“ rad za Evanđelje.
d) Duhovni darovi koji se ističu u časti
„A udove koje smatramo nečasnijima, okružujemo većom čašću. I s nepristojnima se pristojnije postupa, a pristojni toga ne trebaju. Nego, Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast“ (Prva Korinćanima 12, 23–24).
Tu Pavao tri puta govori o slabijim ili neuglednim članovima koji primaju „veću čast“, okrećući naglavačke svjetovne poretke i dostojanstva.
e) Vlast ublažena izgrađivanjem
„Kad bih se doista i malo više pohvalio našom vlašću – koju nam Gospodin dade za vaše izgrađivanje, a ne rušenje – ne bih se morao stidjeti“ (Druga Korinćanima 10, 8).
Pavao priznaje „više“ (obilnije) ovlasti koje je primio, ali ustraje da se one rabe za izgradnju, a ne za rušenje.
14. Jamstvo, obećanje, pouzdanje u Poslanici Hebrejima
„Tako i Bog: htio je baštinicima obećanja obilatije pokazati nepromjenljivost svoje odluke pa zato zajamči zakletvom“ (Hebrejima 6, 17)
Sveti pisac, najvjerojatnije apostol Barnaba, objavljuje Božji naum da baštinicima obećanja još jasnije pokaže nepromjenjivost svoje odluke, potvrđujući to prisegom. Na drugom mjestu piše:
„To je još očitije ako se drugi svećenik postavlja po sličnosti s Melkisedekom“ (Hebrejima 7, 15)
i otkriva kako je Isusovo svećeništvo „još očitije“ jer počiva na neuništivu životu, dajući vjernicima čvrsto pouzdanje.
Perissō̃s na grčkom
15. Grčki prilog περισσῶς / perissō̃s (kompatativ je περισσότερος / perissóteros) znači prekomjerno, preobilno, izvanredno, izuzetno, iznimno, iznad očekivanja, dalje od gornje granice, preko onoga što se očekuje. Označava sve što preinačava značenje glagola jer nadilazi uobičajeno: „još više“, „daleko izvan“, „posebno“, „sve glasnije“, „s većim žarom“. Pojavljuje se vezano uz zaprepaštenje, ljubav, patnju ili ustrajnost.
Uzdiže radnju u područje prelijevanja i krajnje žestine, ističući iskustvo ili djelovanje koje nadilazi ljudska očekivanja. Potiče vjernika da se od puke dostatnosti okreće obilju – u velikodušnosti, gostoprimstvu ili molitvi. U tomu, ako hoće, mogu biti odraz Boga na čiju u sliku stvoreni, jer je On sklon djelovanju u preobilju, a ne u goloj dostatnosti.
Naznačuje ono što se prelijeva preko ruba – zaprepaštenje, mržnja, revnost, naklonost, trud, hrabrost, pozornost. U svakom kontekstu izaziva čitatelja: hoće li se višak potrošiti u grijehu ili u služenju? Sveto Pismo odgovara pokazujući Kristovu „obilnu“ ljubav i poziva Njegov narod da žestinu uskladi s čistoćom, a žar s vjernošću.
16. Prilog perissō̃s služi evanđelistima u pripovijedanju.
Oni se još većma snebivahu te će jedan drugome: Pa tko se onda može spasiti? (Marko 10, 26).
Marko predočava zaprepaštenje učenika Kristovim učenjem o bogatstvu: bili su još više zapanjeni, izvanredno zaprepašteni. Njihova pojačana zbunjenost priprema čitatelja za Isusovu proglašenje božanske mogućnosti.
Ali on je upornije uvjeravao: Bude li trebalo i umrijeti s tobom – ne, ne ću te zatajiti (Marko 14, 31).
Marko bilježi Petrovo ushićeno obećanje. Izraz otkriva dubinu ljudske odlučnosti koja je nedovoljna bez milosti, pa će se uskoro pokazati kao puka želja, pogažena vjera, nečasna riječ, uzaludno uvjeravanje. Petrov neuspjeh upozorava kako se bez oslanjanja na Božju snagu čovjek ne može pouzdati u zanosne izjave.
Vikahu još jače: Neka se razapne! (Matej 27, 23),
Povikaše još jače: Raspni ga! (Marko 15, 14)
Evanđelisti prikazuju ubilačko urlanje rulje pred Pilatom. Njihova je dreka izričaj pobude čovječanstva kojemu treba otkupljenje. Ironično je što isti prilog koji može resiti sveti žar ovdje uvećava izopačenu odbojnost, pokazujući da sama žestina može biti moralno nesvrstana, ravnodušna. Njezina vrijednost ovisi o predmetu kojemu služi. Bijes gomile podno Golgote i apostolska hrabrost u Filipima dijele jezičnu jakost, ali stoje na suprotnim moralnim polovima.
17. Revnosnost bez znanja
i po svim ih sinagogama često mučenjem prisiljavao psovati i, prekomjerno bijesan na njih, progonio sam ih čak i u tuđim gradovima (Djela apostolska 26, 11),
te sam u židovstvu, prerevno odan otačkim predajama, nadmašio mnoge vršnjake u svojem narodu (Galaćanima 1, 14).
Luka i sâm Pavao otkrivaju Pavlovu gorljivost prije obraćenja. On je bio žestoko revan za ono što je bio umislio da vjera traži, bijesno bijesan, iznimno ljut. Riječ obuhvaća opasnost religiozne strasti odvojene od istine, najavljujući Pavlovu kasniju odlučnost da tu silinu usmjeri prema Kristu. Duhovna preobrazba preusmjerava ljudsku žudnju. Pavlov nasilni žar postaje žrtvena ljubav nakon što ga obuzme milost, pokazujući preporoditeljsku snagu evanđelja.
18. Pavlove poslanice: preplavljujuća izvornost i privrženost
Čestitost:
A ovo je naša slava: svjedočanstvo naše savjesti da smo u svijetu živjeli – osobito prema vama – u svetosti i iskrenosti Božjoj, ne u mudrosti tjelesnoj, nego u Božjoj milosti (Druga Korinćanima 1, 12).
Pastirska zabrinutost:
Pisah vam uistinu uz mnoge suze, iz velike nevolje i tjeskobe srca, ne da se ražalostite, nego da upoznate moju preveliku ljubav prema vama (Druga Korinćanima 2, 4).
Uvećana radost:
To nas je utješilo. A povrh te naše utjehe još se mnogo više obradovasmo zbog radosti Titove jer svi vi okrijepiste duh njegov (Druga Korinćanima 7, 13),
I njegovo je srce prema vama još nježnije kad se sjeti poslušnosti svih vas, kako ga sa strahom i trepetom primiste (Druga Korinćanima 7, 15).
Najveća patnja i služenje:
Poslužitelji su Kristovi? Kao mahnit govorim: ja još više! U naporima – preobilno; u tamnicama – preobilno; u batinama – prekomjerno; u smrtnim pogiblima – često (Druga Korinćanima 11, 23),
A ja ću najradije trošiti i istrošiti se za duše vaše. Ako vas više ljubim, zar da budem manje ljubljen? (Druga Korinćanima 12, 15).
Te porabe oslikaju služenje obilježeno jasnim značajem, požrtvovnom ustrajnošću i dubokim osjećajnim ulaganjem sebe. Pavao je uzor i učitelj kako govoriti o Kristu s uvjerenjem koje je još više od prirodnoga oduševljenja, ukorijenjeno u snazi Duha Svetoga.
19. Hrabrost i zajedništvo
Pavlovo uzništvo, daleko od toga da guši svjedočenje, ražaruje ga:
a većina braće u Gospodinu, ohrabrena mojim okovima, još se više usuđuje neustrašivo zboriti Riječ (Filipljanima 1, 14)
Apostol naroda opisuje vjerovjesnikovu čežnju za domom:
A mi, braćo, pošto smo za kratko vrijeme ostali bez vas – licem, ne srcem – brže se bolje, u silnoj čežnji, požurismo ugledati vaše lice (Prva Solunjanima 2, 17)
Iskreno zajedništvo nije usputno ili nemarno; ono silno čezne za ponovnim susretom.
20. Poticaji na pomnju i trudoljublje
Poslanica Hebrejima prelazi s nauke na marljivo odgovaranje, radišnost kako se ne bi skrenulo s puta:
Zato mi trebamo svesrdnije prianjati uz ono što čusmo da ne bismo promašili (Hebrejima 2, 1).
Kasnije pisac poziva da se obilnije mole kako bi se on brzo ozdravio:
Usrdnije vas pak molim: učinite to kako bih vam se što brže vratio (Hebrejima 13, 19)
Prilog u komparativu περισσοτέρως / perissotérōs jača i upozorenje i poziv potičući na žurnost. Sveto Pismo rabi taj izraz kako bi istaknulo mar i za sadržaj vjere i za ljudske odnose. Ista preplavljenost koja potiče evanđeosku smjelost trebala bi upravljati osobnom svetošću i jedinstvom zajednice.
Priređeno prema iscrpnoj konkordanciji Biblije Jamesa Stronga s hebrejskim i grčkim rječnikom i grčkom leksikonu Novoga Zavjeta Josepha Henryja Thayera.
