Nevjerodostojnost međugorske podloge
Prenosi se Opći zaključak iz knjige Djevice premudra: O Međugorju iz ljubavi prema istini, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2024., str. 224–231.
Na kraju bismo kao dokaze za neautentičnost „ukazanja“ s njihovim porukama naveli nekoliko događaja ili pitanja i odgovora iz prvih sedam dana, makar se pojedini pojmovi protezali i kroz daljnje godine „ukazanja“. Želimo pokazati koliko se neke poruke, „ukazanja“, doživljaji protive razboritosti kakvu je Blažena Djevica Marija pokazala, prema stranicama Svetoga Pisma, i kako je mi zazivamo u crkvenim litanijama.
1. Noćna ukazanja
Don Luka Pavlović (1947.–2021.), župnik i ravnatelj Biskupijskoga svetišta Kraljice mira u Hrasnu (1980.–1983.), neposredno nakon čudne pojave u Međugorju 1981. pošao je sa svojim starijim kolegom u Međugorje. Pita on djevojke koje su nizale duhan u jedne obitelji pred kućom u Bijakovićima, jesu li bile na „ukazanjima“ i jesu li vidjele Gospu. Djevojke spontano odgovaraju:
„Bile jesmo na ‘ukazanjima’, ali mi nismo ništa vidjele, osim djece koja kažu da vide – Gospu. Djeca počnu moliti i mi s njima. Najednom zastanu i gledaju u nešto. Onda, usred Očenaša, kažu: ‘Evo je…’. I: ‘Ode!’ Mi buljimo onako u njih, a oni bulje u nešto ispred sebe. Djeca kažu da je to Gospa. Tumače nam kakva je, kako izgleda, u što je obučena. Ne govore da ima išta na nogama, je li bosa ili obuvena. […]. – Nekako prvih dana bijaše ovako, nastavlja jedna od njih: nama su djeca rekla, ti vidioci, da im je Gospa poručila da dođu kao sutra navečer u 11 sati da će im se ‘ukazati’ na brdu. Na kakvu brdu, po noći, Gospe draga? Nama je to bilo malo čudno, što jest – jest, a i kod kuće su nam govorili stariji: ‘Bože mi oprosti, kako vas Gospa zove u ova doba, posred noći?!’ Ali nas pustili. Došao svijet sa svih strana. Netko ponio bateriju, netko fenjer, netko ništa. Idemo mi gore, veremo se po onom kamenju, kad u neka doba netko od vidjelaca podiže glas: ‘Gasite baterije, Gospa se neće ukazati ako ne ugasite sva svjetla!’ Kad je narod pogasio svjetla, čusmo kako vidioci rekoše: ‘Evo je…’. I, tako, nekoliko trenutaka svatko šuti. Što ako je stvarno tu Gospa, misliš u sebi… I moliš se. Onda nam rekoše da će Gospa doći sutra isto tako po noći, oko ponoći. – Te mi sutradan o ponoći opet gore. Pustili nas i ovaj put roditelji. Došle mi gore na brdo. Sjede ljudi. Netko se moli, netko pjeva, netko šuti i puši. I tako, svijet ko svijet. Najednom netko zavika: ‘Gasite cigarete!’ Neki neće da utrnu. ‘Ako ne ugasite cigarete, Gospa se neće ukazati’, dočekaše. I, naravno, neki pogasiše, a neki stadoše vikati na one koji još neće da utrnu cigarete. I stvarno svi prestadoše pušiti…[…], djevojke su stvarno vrlo lijepo pričale, baš onako kako su doživjele, čule i vidjele, vjerujući i ne vjerujući u sva ta događanja. S jedne strane ne smiješ reći da ne vjeruješ Gospi, a opet ti čudno da ne može čudnije kako će Gospa tako postupati s fenjerima i cigaretama. Kako ćeš njoj, ako je ona, prigovarati što ‘vidioce’ i narod s njima po noći nagoni po brdu, i to po hercegovačkom kršu, a opet vidiš da je to nešto mimo uobičajene ljudske pameti“.[1]
– Biblijska Gospa nije samo mudra nego i premudra, nije samo razborita nego i vrlo razborita, prudentissima, i stoga ne samo kao Djevici, nego osobito kao Majci i majčinskom osjećaju protivi se da poziva djecu „vidioce“ i narod da se „veru“ po hercegovačkom kamenjaru usred crne noći. To je duboko zasmetalo i zdravo razumne, razborite i mudre roditelje radoznalih djevojaka, ali su opet u strahu popustili i djecu pustili pred noćnom „Gospom“! A ta se međugorska pojava ukazuje po noći, prema zapisima u Kronici župe, najmanje 20-ak puta između 1981. i 1991. godine. A nema nikakvih bitnih i životnih poruka. Ako ta međugorska pojava tako voli mrak, noć, ponoć, gdje se svi spontano plašimo, a osobito djecu odvraćamo od takvih noćnih izleta, zar ne možemo bez straha zaključiti da je sve to pod utjecajem mračnih sila kojima nije do svjetla i sjaja, nego do pomrčine i tame i u razmišljanju i u ponašanju? Ne vidimo da to može biti biblijska Gospa kakvu nam Evanđelja predstavljaju kao mudru i razboritu. Da je, na primjer, navodna Gospa naredila da se utrnu baterije i fenjeri, pa i cigarete, a onda ona obasjala u ponoći brdo kao da je podne, svi bi nazočni ostali bez daha, pod silnim dojmom čuda. A ovako? – pravo čudovište! Ona koja je „od sunca sjajnija“, kako pjevamo u pjesmi „Djevice nevina“, kako ovako voli crnu noć?
2. Apokrifi zbog – jedne laži – uklonjeni
U početku kršćanstva kroz 2–3 stoljeća nastalo je više od 50 „evanđelja“, ponajviše iz trgovačkih motiva. Crkva je vrlo strogo postupala u odabiru kanonskih evanđelja. Ako bi se uočila samo jedna izričita laž protiv kršćanske istine, pa makar sve drugo sličilo istini, Crkva nije prihvaćala autentičnost takvih knjiga.
– Zašto se međugorska „ukazanja“ čine nevjerodostojnima? Istina nas, prije svega, i oslobađa i obvezuje! Oslobađa nas od ropstva laži i carstva prijevare i obvezuje nas na pravdu i poštenje te na istinu u ljubavi proučenu i izrečenu. Svekolika „ukazanja“ i „poruke“, „čudesa“ i „obraćenja“; ispovijedi i pričesti; svi radoznalci i prolaznici u svih ovih 40 i toliko godina ne mogu opravdati ni najmanju neistinu koja je namjerno konstruirana ili nenamjerno producirana i pripisana „Gospi“ ili da ju je pojava sama izrekla. To je jasno svakomu vjerniku, bez obzira na stalež i službu, koji ponizno štuje Blaženu Djevicu Mariju i iskreno voli svetu Crkvu Božju. Laž je otrov koji truje, a nije lijek koji iscjeljuje.
3. Prerušenja
Sveti Pavao navodi da se protubožja sila zna, izvana, prerušiti iz đavla tmine u „anđela svjetla“ (2 Kor 11,14), da zavede i prevari pravovjerne; on koji je „čovjekoubojica od početka“ i „otac laži“ (Iv 8,44) ostaje i ubojica i lažac. A ovdje, u nekim međugorskim zbivanjima, nekim čudovišnim trikovima i magičnim igrama režisera međugorskoga fenomena i iz naravne i iz mimonaravne sfere, prerušuje se Prečista, Bezgrješna, Neoskvrnjena, Kraljica anđela u tamnu crninu, u mračnu noć, u dim i tamu, štoviše sam se „grijeh“ hvata njezinih haljina i koprene. I da je, prema iskazu jedne „vidjelice“, sva ostala „pocrnjena“? Valjda kao ugljen. I tu užasnu nečiju parodiju evanđeoske Gospe, koju R. Laurentin besmisleno tumači kao „proročku sliku“, tj. ako se grijeh na bilo koji način hvata Gospe, znači da grijeh s pojedinih osoba prelazi na Gospu, a to bi bio znak da se te osobe trebaju ispovjediti. I što je još čudnije, sama „Gospa“ zove i mami prisutnike da je dodiruju i škaklju, a oni nekada nešto osjete, nekada ne osjete. A eto neki ostave i svoj grijeh na njezinoj haljini!
– Komu je palo na pamet da Najsvetiju od svih ljudi ovako ponižava i blati, parodira ili izruguje, i to da ona sama to traži, da postane „crna“? Ovakvo nešto može se pripisati samo čovjekoubojici od početka i ocu laži da se naruga svemogućemu Bogu i da na bilo koji način pokaže kako se i Gospa može barem vanjštinom, na haljini ili na kopreni, onečistiti, oskvrnuti. Zdrav nam razum, pogotovo katolička vjera, kaže da to nema veze s Majkom Isusovom kakvu časti Katolička Crkva. I to treba jasno reći, bez uvijanja i straha!
4. Laži od početka: najprije „znak“
Na stranu što su i neke „vidjelice“ u početku lagale i tvrdile da su prvoga dana pošle u brdo tražiti ovce, a nisu nego su išle „pušiti“,[2] ovdje se već od 2. dana, pogotovo 4. i 5. dana govori o „znaku“ koji će „Gospa“ ostaviti. Taj će se znak ubrzo dogoditi. I taj je „znak“ ili „veliki znak“ ujedno takozvana „treća tajna“ od njih deset.
– Evo već 43 godine nikakva znaka, nikakve treće tajne. „Gospa“ izmanipulirala „vidioce“, „vidioci“ narod, u narodu neki fanatično povjerovali i svoj fanatizam šire, a drugi ostali vjerni katoličkom nauku o Gospi kao Djevici premudroj, a ne nedosljednoj.
5. Petljanja i raspetljavanja oko „znaka“
Kada je „znak“ iz prvih sedam dana došao na češalj Dijecezanske komisije najprije 1982., onda je „Gospa“ peteroma „vidjelaca“ zabranila da ne odaju „znaka“ ni Komisiji. Ali međugorska pojava nije mogla dosegnuti do Visokoga, ni telefonom, gdje je bio Ivan „vidjelac“, i njemu nije zabranila. On opisao „znak“. Godine 1985., Druga proširena komisija želi stvar raščistiti, jer je Ivan davao protuslovne izjave. Ali se ubacio fra Slavko Barbarić, manipulator, koji je na svoju ruku poduzeo akciju širokih razmjera da sav čvor on konačno raspetlja. Tu se redaju kontradikcije, laži, petljanije. Ne može im ni fra Slavko stati u kraj. Svi sletjeli s puta istine: i njegova „Gospa“ upada u kontradikcije, i pojedini „vidioci“, a pogotovo se sam fra Slavko ne snalazi u mnoštvu nedosljednih izjava.
– Kada se susretnemo s jednim ovakvim „znakom“ kao što je evidentna laž, onda to ne možemo pripisati Djevici premudroj ili razboritoj. A u ovom slučaju što više kontradikcijâ oko „znaka“, kao da su međugorskim fanaticima „ukazanja“ vjerodostojnija.
6. „Još tri dana“ ukazanja
U utorak 30. lipnja 1981., dakle „sedmoga dana“ ukazivanja, pripisuje se izričita laž samoj pojavi, kada sve petero „vidjelaca“ svjedoči u župnom uredu da je „Gospa“ izjavila da će se „još tri dana“ ukazivati, i ne će više.
– Međutim pojava prelazi preko svoje izjave i, evo, više od četiri desetljeća ne prestaje iznenađivati svojim igrarijama da se uzburka, smete i ne snađe ne samo normalna ljudska duša nego i nemalen dio Crkve Božje. Čak i Ruinijeva komisija (2010.–2014.) ne snalazi se u brojenju prvih „sedam dana“: hoće li povrh „sedam“ uključivati „još tri dana“ ili će ih ispustiti. Ipak ih je uključila, ali onda nije samo prvih sedam dana! Takvo pripisivanje danâ Djevici premudroj nije ni razborito ni razumno. A pogotovo što ta pojava ne drži do svoje riječi!
7. Kraljica mira
Nije se do danas stišalo sporenje oko dana kada je navodna „Gospa“ izjavila da je ona „Kraljica mira“. Nijedno od „vidjelaca i „vidjelica“ ne stavlja taj naslov u prvih sedam dana, nego tek od kolovoza 1981. nadalje. Ali jedna doktorica sjetila se nakon 30-ak godina da ustvrdi da je Vicka njoj bila rekla „petoga ili šestoga dana“ da je ta pojava – Kraljica mira. I to je Ruinijeva komisija primila kao dokazanu činjenicu, kao što je primila i fra Jozinu prazninu u izjavi od 29. lipnja kao „Kraljicu mira“. U Vickinim razgovorima, a nije ih malen broj, nema ni na jednom mjestu da bi taj naslov ušao u prvih sedam dana.
– Sve do objavljivanja teksta Ruinijeve komisije na talijanskom jeziku 2020. godine općenito se prihvaćalo da se međugorska pojava u prvih sedam dana nije ni jedanput predstavila kao Kraljica mira. Ali budući da je, barem nekima, u Ruinijevoj komisiji stalo da i taj naslov uđe u prvih sedam dana, prihvaćeno je doktoričino svjedočenje kao autentično i protiv svjedočenja fra Joze Zovke i svih šestero „vidjelaca“. „Gospe moja, što to od tebe čine?!“ govoraše biskup Žanić u Međugorju u glasovitoj propovijedi 1987. Manipulatori ne rade kako je istinito, nego kako je njima milo!
8. Tri hercegovačka fratra
Trojica hercegovačkih franjevaca osobito su se zauzela u promociji „međugorskih ukazanja“, i, začudo, „Gospa“ se s njima na poseban način sprijateljila: s fra Jozom Zovkom, s fra Tomislavom Vlašićem i s fra Slavkom Barbarićem.
Fra Jozi Zovki, međugorskomu župniku (1980.–1981.), prvomu se od franjevaca ukazuje još 29. lipnja 1981., dakle šestoga dana od početka fenomena. Zatim opet polovicom srpnja iste godine. A dok je bio u zatvoru u Foči godinu i pol dana (1981.–1983.) ponekada se „Gospa“ zajedno s fra Jozom „ukazuje“ međugorskim „vidiocima“. Na istoj razini. Pojava ga proglašava „svetim“, i to dva puta, još za njegova života (Kronika, 21. X. 1981.). Nema nijedne opomene na njegov račun. A on u znak zahvalnosti ustrajao do danas u promicanju kulta „Gospe međugorske“.
Isto tako s obzirom na fra Tomislava Vlašića, koji je već 29. lipnja prisutan u Međugorju i kratko se susreće s „vidiocima“, a početkom 1982. dolazi za „kapelana“ u Međugorje bez biskupova znanja (potvrđen je tek u srpnju 1982.). Godine 1983. javlja Hansu Ursu von Balthasaru da će djeca poći u samostan. Ništa od toga. Propalo. Godine 1984. predstavlja se Papi kao onaj koji „po božanskoj providnosti vodi međugorske vidioce“. Traži da ga Papa primi. Nije nam poznato da ga je primio. I znamo njegov sunovrat do izopćenja.
Fra Slavko Barbarić od svršetka svoga studija stalno je navezan na Međugorje i međugorsku pojavu, od 1982. I nakon fra Tomislavova premještaja nada se da je „Božjom providnošću izabran“ da duhovno vodi „vidioce“. Od početka rujna 1984. on preuzima Kroniku. I toga dana hvali fra Tomislava Vlašića i njegovu razboritost: „Svojim pastoralnim i duhovnim iskustvom kanalizirao je onaj veliki izvor koji je provreo na dan ukazanja“. O tome i jest riječ: da je taj franjevački trio „kanalizirao“ onaj veliki izvor koji je provreo na dan ukazanja, ali nažalost…
– Virgo prudentissima – Prijestolje Mudrosti i Ogledalo Pravde – ne bi nikada dopustila da je fratri mistifikatori vode kamo oni hoće. A ova međugorska točno postupa kako mistifikatori žele. Pod fra Zovkinom sugestijom Mirjani da „Gospu“ „obveže“ da siđe u crkvu, ona „nevoljko“, ali ipak silazi s brda u crkvu. A budući da je biskup zabranio „ukazanja“ u crkvi, sve preneseno u župni ured, pa onda tijekom vremena u sobu fra Slavka Barbarića, gdje se navodi cijela nizanka „ukazanja“ od travnja do rujna 1985. godine. Tako se ionako „privatna“ ukazanja još više „privatiziraju“ čak do vlastite sobe! Možda je sve to najbolje izrekao naivni dječarac Jakov. Kaže on u razgovoru s fra Jozom Zovkom, 30. lipnja 1981.: „Ovako, kad ja postavim pitanje, ja u sebi mislim da će mi ona tako reć i ona mi rekne tako“. Upravo se tako ponašaju ova tri međugorska karizmatika: Kako oni u sebi misle da će im ona tako reć, ona im rekne tako! Fra Jozo je „svetac“, i fra Slavko je sutradan po smrti proglašen da je u raju. Osim toga, fra Tomislav i fra Slavko „po providnosti“ izabrani su za duhovne voditelje „vidjelaca“. I oni se točno drže „Gospinih poruka“!
9. Rođendan: prve tri godine 8. IX., sljedećih četrdeset 5. VIII.
Velika nedosljednost, tj. očita neistina koju navodna pojava manifestira i promovira jest činjenica zapisana u Kronici ukazanja da „Gospa“ 1981., 1982. i 1983. godine slavi svoj rođendan 8. rujna, i to se pokazuje u njezinoj sjajnoj odjeći, u posebnoj razdraganosti i u prihvaćanju čestitaka djece.
– A onda najednom, na svoju ruku, miješa se u liturgijski raspored i želi promijeniti milenijsku praksu Katoličke Crkve, te iznenada navješćuje da je njezin 2000. rođendan 5. kolovoza 1984. godine. Svi oni koji znaju kako autentična Gospa ne interferira u liturgijski sustav Crkve ni s obzirom na druge osobe, kamoli s obzirom na sebe samu u priznatim ukazanjima u povijesti, ostali su duboko smućeni i izražavali su svoje uvjerenje da se tu ne radi o katoličkoj Gospi. Ne znamo točno ni kada je Gospino Bezgrješno Začeće, pa ga ipak svetkovinski slavimo 8. prosinca, ni njezino Uznesenje na nebo, koje ipak svetkovinski slavimo 15. kolovoza. Kako to nije točno korigirala u tisućama svojih „ukazanja“ u Međugorju? Morala je korigirati barem Bezgrješno Začeće, koje je prema tom najnovijem „njezinu“ kalendaru iz „ukazanja“, majka Ana nosila Mariju samo osam mjeseci od Bezgrješnoga Začeća 8. prosinca do Gospe Snježne, 5. kolovoza. Kako se i Začeće ne pomiče mjesec dana? Ili: zašto to nije jasno poredala u onih 18 autentičnih ukazanja u Lurdu 1858., četiri godine nakon što je papa Pio IX., blaženi, proglasio dogmu o Bezgrješnom Začeću koje se i do tada slavilo 8. prosinca? Očito netko se drugi miješa, a ne razborita Gospa, s takvim intervencijama u sustav Katoličke Crkve. Taj radikalan zahtjev za promjenom u liturgijskoj praksi Crkve pokazuje da „međugorska Gospa“ nije ni Djevica mudra ni Djevica razborita, a kamoli Virgo prudentissima – Djevica premudra, kako je oslovljavamo i zazivamo u Lauretanskim litanijama!
10. Crkva je „stup i uporište istine“
Međugorje kao mjesto „nadnaravnih ukazanja i objava“ podržava određen broj pripadnika klera i puka i ne samo da uporno pohađa to mjesto tvrdeći kako se „Gospa“, unatoč svoj razložnosti crkvene suzdržanosti, ipak „ukazuje“, nego čak vrši pritisak na crkvene ustanove, uključujući i one najviše, da međugorske događaje priznaju kao vjerodostojna ukazanja.
– Međutim, kako će Crkva Kristova, na temelju takvih pohoda jednoj župi, koji sežu od puke radoznalosti do fanatična poleta, takva „ukazanja“ proglasiti nadnaravnima kada su tri zakonito ustanovljena crkvena povjerenstva za ispitivanje onoga što se u Međugorju zbivalo, preko mjesnoga biskupa Žanića i Biskupske konferencije 1991. godine, potvrdila da nije moguće ustvrditi da se radi o nadnaravnim pojavama i objavama? I kako bi Crkva bila „stup i uporište istine“ (1 Tim 3,15) kada bi pod pritiskom takvih zagovornika, nerijetko i fanatika, priznavala onakva i više nego upitna i nevjerodostojna „ukazanja“ koja ne prezentiraju Djevicu premudru, nego neku nejasnu i nedosljednu pojavu?
11. Utrka za nepotvrđenim i neautentičnim
Ono što osobito začuđuje jest činjenica da se takvi vjernici i svećenici, ako već čeznu za viđenjima i porukama, ne napajaju na izvorima autentično priznatih ukazanja, na primjer, u Lurdu, u Fatimi i drugdje, nego se okreću za nepriznatim ukazanjima u Međugorju, gdje misle da se navodna Gospa bez prestanka „ukazuje“.
– Pa već tolika učestalost ukazanja protivna je stilu Djevice razborite i mudre koja se u Novom Zavjetu ukazuje, tj. pojavljuje tek desetak puta, i to posve diskretno, razborito, mudro, bez upadanja u kontradikcije i bez navlačenja crnine na sebe.
12. Istina je jača od bilo koje masovne akcije
Sámo mnoštvo ljudi, pa i vjernika, istinu ne stvara, nego u ovakvu slučaju možda više ugrožava. Gospodin je Isus stajao sam samcat – s njim je suosjećala njegova Majka i pokoji učenik – i na Gabati suđenja i na Golgoti razapinjanja. On stajaše kao jedina Istina nasuprot anonimnoj masi, svemu velikom i malom svećenstvu i svemu domaćem i međunarodnom establishmentu u Jeruzalemu. Kada je Isus posvjedočio da je on Istina, oni su mu na Pilatova usta ironično uzvratili „Što je Istina?“ (Iv 18,38), tj. pokazali su da im je važnija vlastita korist, politička stolica i trenutačna pobjeda od bilo kakve ljudske i Božje istine! Iako je Istina toga Velikog petka poginula i pokopana, ona je za tri dana uskrsnula. Masovnost, dakle, nije dokaz za istinu.
– Pa ni sve valjano obavljene ispovijedi, primljene pričesti i izmoljene krunice u Međugorju, iako su moćne dati djelatne milosti kao i u drugim mjestima, po sebi ne dokazuju nikakvu autentičnost „nadnaravnih ukazanja“ u toj župi.
13. „S mnoštva riječi…“
Svakodnevni „vidioci“ i svakodnevna nezaustavljiva „ukazanja“ više predstavljaju religiozni show negoli istinito crkveno svjedočanstvo o miru, jedinstvu vjere i zajedništvu ljubavi u mjesnoj Crkvi. Komu ta neprebrojiva znamenka djeluje kao ozbiljna stvar? Hoćemo li svoje katoličko pravovjerje pretvarati u čudno praznovjerje? Kada je Isus htio poučiti svoje učenike kako će se Bogu moliti, onda ih je upozorio da se ne uzdaju u množinu govora i da ne budu kao pogani koji „misle da će s mnoštva riječi biti uslišani“ (Mt 6,7).
– Ima nekih koji misle da su „ukazanja“ to autentičnija što su brojnija i češća. Odudara od duha i ponašanja Djevice premudre ili razborite da se desetljećima „ukazuje“, prati „vidioce“ da im se ukaže u naznačeno vrijeme gdje god oni bili i da ponavlja tolike „poruke“ kao da je uvjerena da će joj mjerodavna crkvena vlast zbog „mnoštva riječi“ povjerovati!
14. Međugorska „ukazanja“ po sebi nikoga ne obvezuju
Navodna „ukazanja“ šesteroma „vidjelaca“ u Međugorju, od 1981. godine, od kojih jednoj polovici još uvijek svakodnevno, a drugoj polovici samo jednom godišnje (jedna od tih tvrdi da se njoj Gospa „ukazivala“ svakoga drugoga u mjesecu od 1987. do 2020.!), odavno su prešla granice Župe i Biskupije i po svojoj razglašenosti i po podupirateljima „vidjelaca“ po svijetu. Štoviše, te su pojave našle svoje sljedbenike od trgovačkih putnika, kojima se ukazuje konkretna korist, pa sve do vjerskih oduševljenika, koji prevale tisuće kilometara da se u Međugorju ispovjede i izmole krunicu! Unatoč svemu, ta „ukazanja“ nemaju zakonitu potvrdu, pa prema tomu, nikoga u Crkvi ni na što ne obvezuju ni u moralnom, ni u vjerskom, ni u ljudskom pogledu.
15. Obvezujuća objava je završila
Objava koju je kršćanin dužan prihvatiti završila je smrću posljednjega apostola. Svaku privatnu objavu koju je Crkva priznala, priznala je jer je utvrdila da u njoj nema ničega protivna vjeri ili ćudoređu te da se zapisi o njoj mogu čitati bez opasnosti ili čak s korišću. No time se Kristovim vjernicima ne nameće nikakva obveza da joj vjeruju.
– U međugorskom fenomenu mnoštvo je elemenata koji nisu u skladu s ljudskom razboritošću, dosljednošću, čestitošću i pravovjerjem. Zapisi Kronike ukazanja, intervjua „vidjelica“ i poruke „vidjelaca“ i druga dokumentacija prikupljena u proučavanju toga fenomena poveliku broju slučajeva nije u skladu s katoličkom vjerom i ćudoređem i ne može se čitati bez opasnosti za vjeru i ćudoređe. Događaji i iskustva pojedinaca i skupina vezana uz Međugorje nisu i ne mogu biti zamjena (supstitucija) za prihvaćanje cjelovita poklada vjere i ćudoređa koje nam Katolička Crkva nalaže opsluživati.
[1] Luka Pavlović, „U Međugorju prije 20 godina“, Ogledalo Pravde, Mostar, 2001., str. 17–18.
[2] Biskup Žanić o Međugorju, str. 176.
