Oporuka Stjepana Horžića

Vid Vučak, *Poprsje Stjepana Horžića u Mrkoplju*, 2024., detalj: križ i palma na prsima desno

Samo deset mjeseci prije nego je bačen u žrvanj uhićenja, mučenja, montiranoga suđenja i pogubljenja svjedok vjere Stjepan Horžić, prezbiter i mučenik, sastavio je oporuku koja se ovdje po prvi put cjelovito objavljuje prema kasnijem prijepisu tipkopisom. Prvi dio oporuke duhovna je ostavština dostojna svetca, a drugi dio raspolaganje pokretninama, jer nekretnina nije imao. Od oporuke su u materijalnom smislu trebali imati koristi: siromasi u Mrkoplju, poglavito obitelji samohranih majki; Stjepanov otac Mihovil Horžić, senjski i modruški biskup dr. Viktor Burić, klerici Senjske i Modruške biskupije, mrkopaljski župnik Ivan Butorac te Stjepanov gimnazijski nastavnik klasičnih jezika Petar Grgec.

Oporuka

U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.

Došli su teški dani, u kojima je malo tko siguran za svoju osobnu slobodu i za svoj život. Imajući pred očima tu činjenicu i primjenjujući je na samoga sebe, kod potpune svijesti, slobodan od svake vanjske ili nutarnje sile, želim zabilježiti ovo.

Ako mi se što dogodi, to jest ako nenadano umrem naravnom ili poginem nasilnom smrću, želim umrijeti kao rimokatolički svećenik, u vjernosti prema Bogu, prema sv. Ocu Papi, mome biskupu i mojoj hrvatskoj domovini. Najčarobniji ideal moga života, najžarča želja moje duše od djetinjstva bila je: postati svećenik i živjeti kao dobar svećenik. I postao sam svećenik, milošću Božje providnosti, koja ne gleda tko je tko, pa nije gledala ni na moju potpunu nevrijednost, nego me je milostivo učinila svojim službenikom. Po ljudsku govoreći, trebalo je do toga svladati mnogu poteškoću, zatomiti koju suzu, ali što je to sve prema cilju: Minister Dei, alter Christus! [Službenik Božji, drugi Krist!]

Svećenikom sam postao primanjem svetog presbiterata dne 17. kolovoza 1941. u kapelici nadbiskupskoga dvora u Zagrebu, od preuzvišenoga gospodina pomoćnog biskupa Dr. Franje baruna Salis Seewisa. Malo je vremena, što premda nedostojan, nosim sveti pečat svećeničkog Reda na svojoj duši, ali i kroz to malo vremena osjetio sam kadkada njegovu težinu, ali sam uza sve to s njim sretan i potpuno zadovoljan. I mogao bih reći, da se još koji put rodim, želio bih i opet postati svećenik.

Smjerno i ponizno priznajem, da mi je dragi Bog u životu dao bezbroj milosti i da sam Mu bio bezbroj puta nezahvalan, te ga vrijeđao lahkim i teškim grijesima protiv većine njegovih zapovijedi. Skrušeno Ga molim, da mi to oprosti, te Mu ujedno zahvaljujem na milosti da Ga nisam vrijeđao još više. Osobito sam griješio u višim razredima gimnazije i ne stidim se to priznati. Ali otkako sam postao svećenik, premda sam slab, nevrijedan i grješan kao i svi ljudi, ipak mislim da, jedino pomoću Božjom, Blažene Djevice Marije i moje zaštitnice sv. Terezije od Maloga Isusa, nisam uvrijedio dragoga Boga nijednim teškim smrtnim grijehom u kom bi bila sva tri njegova uvjeta i materia gravis [teška stvar], advertentia plena [puna svijest] i consensus perfectus [potpun pristanak]. Pojedinih je uvjeta, nažalost, bilo, a našlo bi se i grijeha „in causa volitum“ [u području volje].

Mnogo sam popustio od svoje mladomisničke revnosti, ali molim Gospodina za pomoć da se popravim i da živim i umrem zaista dostojno svećenika, a osobito molim za svetu ustrajnost na smrtnom času.

Ispovijedam ovdje svoju vjeru u svetu Rimokatoličku Crkvu i u sve što ona predlaže vjerovati. Molim za oproštenje sve one, koje sam svjesno ili nesvjesno, riječju ili nastupkom u životu uvrijedio ili sablaznio, a tko je što meni nažao učinio rado, i iskreno opraštam.

U životu sam bio i kao đak i kao svećenik siromašan, i zato ne pišem oporuku u najužem značenju riječi. Ali ako me dragi Bog ne bi trebao već sada, te bi dopustio da ovaj život zamijenim drugim, neka se s mojom ostavštinom (ako što ostane i ako prilike dozvole), ovako rasporedi.

Od novca neka se namire svi moji vjerovnici kojima sam dužan oko 5 – 6 tisuća kuna. Ako što ostane, neka se odsluži za mene 10 svetih Misa sa nagradom od 400 kuna, a drugo podijeli najsiromašnijima u Mrkoplju, u prvom redu obiteljima s djecom, a bez hranitelja. Rublje i odijelo neka se stavi na dvoje: jedna polovica za siromašne i najpotrebnije u župi Mrkopalj, a druga polovica neka se po mogućnosti sačuva i pošalje mome ocu Mihovilu u Kalnički Rakovec, zadnja pošta Novi Marof ili unovči i pošalje mu se novac. Svećenički talari pripadaju preuzvišenomu gospodinu Biskupu, jer mi ih je on kupio. Njegovi će biti i ostali dijelovi crkvenoga ruha i rublja, što ga posjedujem kod sebe.

Knjige (ako ne propadnu!) stručno bogoslovske i asketske neka se podijele među klerike Senjske i Modruške biskupije, a ostale su na raspoloženju prečasnomu gospodinu župniku Ivanu Butorcu. Stvari, to jest razne bilježnice i papiri, napisani mojom rukom, bili svjetovnog ili duhovnog značaja, neka se po mogućnosti izruče gospodinu Petru Grgecu, profesoru u Zagrebu, kao znak moje velike zahvalnosti, što mi je u kritičnom času pomogao doći do oltara. Ako to ne bi bilo moguće, ovdje mu posebno izričem svoju duboku zahvalnost na iskazanoj ljubavi.

Isto tako zahvaljujem svima, koji su mi bilo čime pomogli da sam postao svećenik, i svim onima koji su mi učinili bilo koje dobro, te im molim od Boga nagradu, a također se usuđujem zamoliti za posljednje dobročinstvo, da se pomole za dušu jednoga grješnoga svećenika.

U Ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

U Mrkoplju dne 6. prosinca 1943.

Stjepan Horžić, vlastitom rukom
svećenik