Papa Grgur X.: 1271.-1276. i Drugi lionski koncil: 1274.
Pogledajmo jedno kratko a burno razdoblje u crkvenoj povijesti u 13. stoljeću, ljudsko natjecanje za uzvišenim prijestoljem, onim vrhovnim, i kako je i preko takvih crta prepoznatljiv Božji prst i tekst.
Najdulje konklave. Kardinalske borbe da se popuni Rimska stolica – Papina katedra trajale su ne tjednima i mjesecima, nego godinama. Nakon smrti pape Klementa IV. (29. IX. 1268.), Rimska je biskupska stolica ostala prazna 1006 dana, malo manje od tri godine, najdulje konklave u povijesti Crkve. Političke strasti držale su grimizne stožernike u konklavama u papinskoj palači u Viterbu nesložnima u izboru novoga Pape. Bilo je u početku 19 kardinala izbornika ali su dvojica umrla tijekom konklava. Skrletnici su bili podijeljeni u dvije političke struje: francusku – njih sedam-osam i talijansku – njih desetak. Povrh te bila je i ona osobna ili obiteljsko-plemićka čak četverostruka podjela. Malo je bilo izgleda da se dvotrećinskom većinom dogovore za prikladnu osobu, namjesnika Kristova na zemlji. Kada su civilne mjesne vlasti, po nekom svom političkom nadahnuću, poduzele neke nepopularne fizičke mjere: Papinu palaču i izbornike u njoj ključem zatvorile (clausi cum clave – odatle prvi put riječ „kon-klave“), a rastvorile krov nad palačom da po njihovim glavama pljušti kiša ko iz kabla ili ih žarko sunce žeže iz vedra neba, neki su još uvijek nošeni osjećajem za humor govorili da će rastvaranjem krova olakšati silazak Duha Svetoga da prosvijetli članove Grimizna gremija u izboru Petrova nasljednika. K tomu, vlasti su zaprijetile oskudicom svježe hrane pa je 17 izbornika napokon svoje ovlasti izbora predalo Odboru šestorice kardinala koji mogu izabrati za Papu i ne-kardinala.
Grgur X., papa (1271.-1276.). Dne 1. rujna 1271. izabran je kandidat ne samo ne-kardinal, nego i ne-biskup i ne-svećenik, u osobi Tedalda Viscontija, arhiđakona, koji je od 1267. bio kapelan u križarskoj vojni u Svetoj Zemlji.
Tedaldo – neki ga pišu Teobaldo – rođen je oko 1210. u Piacenzi u sjevernoj Italiji. Talentiran, uvažavan i utjecajan intelektualac među svojim suvremenicima. Pomogao je u pripremi Prvoga lionskoga koncila (1245.). Studirao je crkvenu kulturu u Parizu (1248.-1252.) zajedno s dominikancem Tomom Akvinskim i franjevcem Bonaventurom iz Bagnoreggia. Kada je kapelan Tedaldo, više mjeseci nakon kardinalskog izbora, u Palestini čuo i jedva došao k sebi da je on novi Rimski biskup – Prvosvećenik, odluči prihvatiti izbor (možda i zato da se konklave ne otegnu druge tri godine!). Ode u Jeruzalem pomoliti se na Isusovu grobu, gdje je izgovorio psalmistov zavjet: „Nek se osuši desnica moja, Jeruzaleme, ako tebe zaboravim!“[1] (137,5). Ubrzo će se razaznati je li mislio više na desnicu s blagoslovom ili s križarskim mačem. Otisnu se na put u Viterbo, 70-ak km od Rima, kamo prispje 10. veljače 1272. Pozdravi Kardinalski zbor, obavijesti ga da uzima ime Grgur X., dade se zarediti za svećenika pa posvetiti za biskupa. Do dva mjeseca preseli se u Rim koji nije vidio Pape već 15 godina. Posvećen za Papu 27. ožujka 1272. u bazilici sv. Petra, a odatle odjaha na bijelome kao snijeg konju u Lateranske palače gdje ga za ručkom posluživaše kralj Karlo Anžuvinac, a tu bijaše i bivši latinski car iz Carigrada Balduin II. Flandrijac. Novi Papa održa govor u koji uključi glavne probleme svoga doba: priznao je propast križarskih vojni (Sedme: 1248.-1254. i Osme: 1270.) kao i slab uspjeh u pregovorima sa sultanom s obzirom na Svetu Zemlju; nemiri u gradovima sjeverne Italije između gvelfa, pobornika Papinih, i gibelina, njihovih zakletih protivnika; povratak Bizantskoga carstva na čelu s Mihaelom VIII. Paleologom, koji ga ote Balduinu 1261., a Turci pred vratima; vizija jedinstva Crkve Rima i Carigrada; a onda u Crkvi na Zapadu raspuštena stega klera koja se uočljivo čitala i u razdoru među kardinalskim izbornicima; borba protiv stalnih domaćih heretičnih ideja i struja i tomu slično i različno.
Već 13. travnja 1272. Papa najavi Opći koncil, Drugi lionski, navodeći tri teme: nova križarska vojna za oslobođenje svetih mjesta od muslimana u Palestini; sjedinjenje Latinske Crkve i svih Crkava bizantskog obreda i obnova katoličkoga klera u Crkvi.
Križarska vojna. Da organizira takvu vojnu, Papa smišljaše kako uspostaviti slogu među zapadnim vladarima: Francuzima, Englezima, Nijemcima, Talijanima. Politički svijet u Italiji bijaše razdijeljen u gvelfe i gibeline. Papa pomiruje koliko može. Prihvaća Rudolfa Habsburgovca, kojega 7 njemačkih prinčeva 22. rujna 1273. izabra, a on ga u rujnu 1274. proglasi „Rimskim kraljem“. Papu, koji krunjenje kralja zakaza za 2. srpnja 1276., predusrete smrt u Arezzu u siječnju 1276. Sve poduzimaše da se povede križarska vojna u kojoj je i sam želio sudjelovati, ali sve ostade samo pusta varka, samo pusti snovi. Nakon toga posve će zamrijeti ideja da se Evanđelje propovijeda s mačem u ruci, jer je mač proturječje Blagoj vijesti.
Lionski koncil. Dok još boravljaše u Palestini, Tedaldo đakon, budući Grgur X., susrete se s bizantskim carem Mihaelom VIII. i s njime razmijeni misli o potrebi sjedinjenja Rima i Carigrada. Obojica bijahu za sjedinjenje, svaki iz svojih motiva više zemaljskih nego nebeskih. Kao papa Grgur X. posla svoje predstavnike u Carigrad zamoliti cara Mihaela da pošalje delegaciju na Koncil. Koncil bî otvoren 7. svibnja 1274., a već 24. lipnja Papa primi carigradsku delegaciju u Lionu. Mihael VIII. od početka svoga carevanja bijaše za kršćansko jedinstvo iz političkih razloga, jer je trebao pomoć Svete Stolice protiv napada Karla Anžuvinca i njegovih pristaša, kojima bijaše premalo talijanskih pokrajina pa se uželio dočepati Albanije i Grčke. Car, što snagom uvjerenja, što uvjerenjem snage, zatvorivši učena Ivana Bekosa, ljuta neprijatelja Rima, po svojim legatima, posla Ispovijest vjere koju mu još 1267. bijaše predložio papa Klement IV. Na tom Drugom lionskom koncilu, četrnaestom ekumenskom po redu, bijaše 500 biskupa, a pozvani su i najugledniji teolozi: Albert Veliki, Toma Akvinski,[2] koji je umro na putu u Lion, 7. ožujka 1274., kardinal Bonaventura (umro je za vrijeme Koncila, 15. srpnja, kojemu je osobno predsjedao). Dne 29. lipnja 1274. u nazočnosti pape Grgura X. Grčka se Crkva, po svojim delegatima, s Latinskom Crkvom svečano pomiri i potpisom sjedini. U konstituciji o izlaženju Duha Svetoga od Oca „i Sina“ = Filioque, prihvati se zajedničko mišljenje Otaca i Učitelja Crkve Grčke i Latinske, tako da se Grke ne prinuđuje u nicejski Simbol unositi umetak riječi Filioque,[3] ostadoše stari obredi na Istoku, patrijarhu se priznaše prijašnje povlastice, a Papi vrhovna vlast u Crkvi. Tako se 16. siječnja 1275. na svečan način proglasi sjedinjenje i u Carigradu. Car pozatvara istaknute protivnike unije, a postavi za patrijarha učena Bekosa, koji postade gorljivi promicatelj sjedinjenja.[4]
Ali se, unatoč takvu rješenju s obzirom na Filioque, sjedinjenju suprotstaviše uobičajene zaprjeke bilo bizantskoga klera, osobito monaha, bilo zapadnih vladara.
Zapadni vladari sa svoje strane čeznuše obnoviti razvikano Latinsko carstvo, koje ne bî svugdje ni dokinuto, želeći ga uspostaviti u samome Carigradu.
Napomenimo da Grgur X. preminu 1276. godine. Nakon njega u 20 godina izmijeni se 8 papa. Nasljednici blaženoga Grgura X. poniješe se najprije prestrogo, a onda posve nerazumljivo prema caru Paleologu.
Papa Ivan XXI. (1276.-1277.) naredi, na svoju ruku, protiv Koncila, 1277. godine da se Filioque unese u Simbol, u Vjerovanje.
Car zamoli papu Nikolu III. (1277.-1280.) da to ne čini, jer to ni Lionski koncil nije naredio. Bizantski se kler još žešće usprotivi caru i njegovoj popustljivosti i uniji.
A papa Martin IV. (1281.-1285.), popuštajući pred zapadnim političkim interesima i prijeteći Carigradu, pod pritiskom kralja Karla Anžuvinca konačno izopći cara Paleologa, koji 1282. umrije u izopćenju. A Papa nastavi obasipati Karla Anžuvinca raznim častima i povlasticama. Tako ionako papirnato sjedinjenje posve splasnu i nestade. Kroz četrdeset godina (1282. do 1323.) ne bijaše nikakva službenog odnosa ni susreta između Carigrada i Rima.[5] Sve nekakve ljudske i političke zategnutosti koje nemaju veze s Kristovim duhom. Te nekakvi prestiži i ambicije koje se ni na koji način ne mogu pozvati na Evanđelje.
Obnova klera trebala je početi od glave, a capite. U konstituciji Ubi periculum maius [Gdje je veća opasnost] Papa za vrijeme Lionskoga koncila (7. VII. 1274.) odredi da izbor novoga pape bude što prije nakon smrti prethodnoga. Tu čitamo i ovu odredbu: „Neka se konklave zatvore sa svake strane tako da nijedan kardinal ne može niti ući niti izaći… Ako ne bi – ne daj Bože – u roku od tri dana nakon što su konklave najavljene i u njih ušli kardinali, bio izabran opći Pastir opće Crkve, kroz pet sljedećih dana neka i za ručak i za večeru budu zadovoljni samo jednim tanjurom; a ako ni tada ne bi bio izabran, neka se kardinalima od tada poslužuje samo kruh, vino i voda, dok se izbor ne zbude.“[6] Da se i Papa i Koncil spuštaju na ovakve „prehrambene“ recepte i unose ih u kanone u vezi s izborom Pape, a ne na duhovnu snagu i odgovornost samih kardinala, znak je degradacije opće situacije u Crkvi. Taj koncilski kanon ukinu već Grgurov nasljednik Ivan XXI.[7]
Osvrt. Carigradski kler smatrao je Mihaela Paleologa izdajnikom Pravoslavne Crkve. Stalno ga je podsjećao na tolika bezakonja koja su učinjena u vrijeme Latinskoga carstva (1204.-1261.) u Bizantu, tako da tomu kleru nije uopće padalo napamet pristati i na kakvo jedinstvo. Ako su za kršćansko pomirenje vojevali uglavnom ljudski i politički motivi, tj. da se ujedinjenim snagama udari na „saracene“, a jesu, a ne božanski razlozi s Posljednje večere (Iv 17), ljudski će propasti, gamalielski rečeno (Dj 5,38). Bilo je još ljudskih pokušaja i političko-religioznih potpisa, na Firentinskom koncilu 1438., uoči pada Carigrada pod Turke, ali i to je samo još više učvrstilo razlaz između Istoka i Zapada. I ne samo da se ni danas, nakon 747 godina pokušaja i promašaja, ne vidi nebeski dar sjedinjenja između pravoslavlja i katolicizma, nego ovih dana moskovski patrijarh u okviru ranjena pravoslavlja pokušava isukati mač izopćenja ekumenskoga patrijarha kojemu u skladu s milenijskom ortodoksnom tradicijom pripada pravo priznanja autokefalnom neke pravoslavne Crkve u nekoj zemlji (na pr. u Ukrajini). Zasjedanje Svetoga Sinoda u Moskvi odgođeno je do proljeća!
Zapadni se vladari nisu maknuli dalje od političkih ciljeva s obzirom na eventualnu križarsku vojnu. Čovjek se pita: Kada se takvi obrati i peripetije događaju na vrhu piramide crkvene zajednice i hijerarhije, kako je tek u sredini i u dnu. I dok gledamo kardinalske trogodišnje prepirke oko toga tko će ustaknuti Papinu kapu na glavu, u tom istom stoljeću napisana su teološka djela – sv. Tome, sv. Bonaventure, sv. Alberta Velikoga – koja su ostala priručnici do dana današnjega.
Grgur X. čeznuo je za križarskom vojnom, a nakon njega, posebno nakon pada posljednjega grada, Akre u Palestini, utrnula je ideja o takvim pothvatima. Unatoč tomu što se nije ostvarilo dugoročno kršćansko jedinstvo za kojim je Papa žarko čeznuo, i što se nije ostvarila ni unutrašnja duhovna renovacija ni vanjska reformacija klera za kojom je on iskreno žudio, Crkva je u njemu prepoznala blaženika.[8] Nakon smrti Grgura X. u Arezzu 10. siječnja 1276. i pokopa u mjesnoj katedrali, odmah je počelo privatno štovanje, a na službeno odobrenje kulta ab immemorabili [od pamtivijeka] čekalo se do 1713. godine. I na tome je ostalo svih daljnjih 308 godina, do danas. Spomendan: 9. siječnja.
[1] F. Molinari, „Gregorio X., beato“, u: Bibliotheca Sanctorum, VII., Rim, 1966., pretisak 1988., str. 381.
[2] Toma Akvinac trebao je predstaviti svoj traktat o skladu grčkih Otaca s naukom Rimske Crkve, koji je on napisao, na poziv pape Urbana IV., 1263. godine. Traktat je sastavio u 72 kratka i pregledna poglavlja.
[3] Katekizam Katoličke Crkve u br. 248. tumači tu formulu na sljedeći način: “Vječni red božanskih osoba u njihovu istobitnom zajedništvu uključuje da je Otac prvi izvor Duha ukoliko je ‘počélo bez počéla’ (DS 1331), ali također da je, ukoliko je Otac Jedinorođenog Sina, sa Sinom ’jedinstveno počélo iz kojeg izlazi Duh Sveti’” (Drugi lionski koncil: DS 850).
[4] Bibliotheca Sanctorum, VII., str. 383.
[5] F. Callaey, Praelectiones historiae ecclesiasticae aetatis mediae et modernae, Roma, 1959., str. 139-140.
[6] Isti, str. 213-214; Talijanski prijevod konstitucije: http://www.conclave.it/documenti.php?id=ubipericulumita
[7] Ime Ivan najčešće je muško ime u kršćanskome svijetu, pa i među Papama. Do sada su bila 23 Ivana. Ali u tome brojenju, pape Ivana XX. nije uopće ni bilo, nije egzistirao ni kao papa, ni kao antipapa. A iz kronološkoga niza Ivanâ ispušten je Ivan XIV. (983.-984.), a ubrojen je i jedan Ivan antipapa, XVI. (997.-998.). Tako u bazilici sv. Pavla izvan zidina u Rimu imamo ovu čudnu kronologiju: „Ivan XVI. ili XVII.“, zatim „Ivan XVII. ili XVIII.“ pa „Ivan XVIII. ili XIX. ili XX.“, vidi Annuario Pontificio 2020., str. 13*, bilj. 22.
[8] L. Gatto, „Gregorio X., beato“, u: Enciclopedia dei Papi, II., Roma, 2000., str. 411-421. Od 16 Papa s imenom Grgur petorica su na oltaru: sv. Grgur I., Veliki (590.-604.); sv. Grgur II. (715.-731); sv. Grgur III. (731.-741); sv. Grgur VII. (1073.-1085.), i blaženi Grgur X. (bila su i dvojica antipapa s tim imenom).