Petak 16. tjedna kroz godinu: Vi, dakle, poslušajte prispodobu

Meditacija uz Evanđelje: Mt 13,18-23

Jednom prilikom Isus mnoštvu govori prispodobu o sijaču koji sije sjeme, pri čemu zrnje pada na različito tlo. Značenje te prispodobe po sebi bi trebalo biti jasno. Pa ipak, Isus učenicima nasamo razjašnjava značenje te prispodobe. Nama je danas posve jasno njezino značenje – toliko smo puta čuli ovo Isusov tumačenje.

Vjerujem, međutim, da se ovdje krije još jedna posebna pouka za nas. Možemo pretpostaviti da su apostoli – ili barem većina njih – još dok je Isus propovijedao mnoštvu odmah shvatili značenje te prispodobe. Pa ipak, za njih Isus daje, rekli bismo, autentično, sigurno tumačenje. Tu vidimo sliku Crkve. Naravno, svatko od nas ima dar Duha Svetoga da vidi i razabire što je dobro. Svatko od nas – darom toga istoga Duha – može shvatiti i razumjeti poruku Božje riječi koja se u bogoslužju naviješta. U tome smislu po sebi uopće nije velik nedostatak ako svećenik u misama kroz tjedan ne propovijeda. Ta sama Božja riječ ima tu moć da prodre u ljudsko srce! Pa ipak, u nekim prilikama kada dvojimo, u nekim prilikama kada – u najboljoj vjeri – zastranimo ili prenaglasimo nešto što po sebi nije bitno, u tome je slučaju važan pravorijek Crkve. Važno je imati te poniznosti. Uzmimo, na primjer, neke disciplinske odredbe. Ako liturgijska pravila kažu da vjernik može primiti pričest na ruku ili na jezik, onda trebamo prihvatiti slobodan izbor vjernika da se pričeste onako kako najviše odgovara njihovoj duhovnosti. Možemo i smijemo razgovarati o ovim ili onim postupcima crkvenoga vodstva i imate određene, pa i opravdane primjedbe. Ali to je uvijek naša Crkva, ona koju ljubimo, koja je naša mati. Ona je čuvarica Poklada vjere, ona je Tijelo čija je glava Krist. Zato je važno slušati i o tome „razmatrati u svome srcu“, poput Marije. Rekao bi Isus: „Tko ima uši, neka čuje.“