Pismo pape Franje svećenicima Rimske biskupije

Posljednjeg dana svog boravka na apostolskom pohodu u Portugalu i susreta s mladima cijeloga svijeta papa Franjo je 7. kolovoza 2023. uputio pismo svećenicima Rimske biskupije. Nadahnjujuće je i poticajno za sve svećenike općenito, i donosimo ga u prijevodu na hrvatskom jeziku.

Draga braćo svećenici,

želim vam se obratiti promišljanjem pridruživanja i prijateljstva, koje bi vas moglo, nadam se, poduprijeti u vršenju vašega služenja, s njegovim ljepotama i tegobama, nadama i razočaranjima. Potrebno nam je da međusobno izmijenimo gledišta puna brige i samilosti, učeći od Isusa koji je tako promatrao apostole, bez da je od njih zahtijevao hodogram diktiran kriterijem uspješnosti, nego nudeći ljubaznost i osnaženje. Tako, kad su se apostoli vratili sa zadaće, oduševljeni ali umorni, Učitelj im reče: „Hajdete i vi u osamu na samotno mjesto, i otpočinite malo“ (Mk 6,31).

Mislim na vas ovog časa u kojem se, skupa s ljetnim aktivnostima, može također malo odmoriti nakon pastoralnih napora proteklih mjeseci. I želio bih prije svega ponoviti vam svoju zahvalu: „Zahvaljujem za vaše svjedočenje, zahvaljujem za vaše služenje; zahvaljujem za toliko skrivenog dobra koje činite; zahvaljujem za opraštanje i za utjehu koju pružate u ime Božje [ … ]; zahvaljujem za vašu službu, koja se često odvija usred toliko tegobā, neshvaćanjā i malo priznanjā“ (Homilija na Misi Krizme, 6. travnja 2023.).

Uostalom, naša svećenička služba ne mjeri se pastoralnim uspjesima (sam Gospodin ih je imao, s protekom vremena, sve manje!). U središtu našeg života nije ni pomama za aktivnostima nego ostati u Gospodinu da se plod donese (usp. Iv 15). On je naša snaga (usp. Mt 11, 28-29), i nježnost koja nas jača izvire iz njegova milosrđa, iz primiti „najviše“ od njegove milosti koja nam omogućuje ići naprijed u apostolskom radu, podnositi neuspjehe i promašaje, radovati se jednostavnošću srca, biti blagi i strpljivi, uvijek iznova krenuti i iznova početi, pružiti ruku drugima. Ustvari, naši nužni „trenutci ponovnog punjenja“ ne događaju se samo kada se odmaramo fizički ili duhovno, nego također kad se otvaramo bratskom susretu među nama: bratstvo okrepljuje, pruža prostore nutarnje slobode i da se ne osjećamo sami pred izazovima službe.

I tim duhom vam pišem. Sudionik sam zajedničkog hoda s vama i htio bih da osjetite da sam vam bliz u radostima i u patnjama, u projektima i u naporima, u pastoralnim gorčinama i radostima. Iznad svega dijelim s vama želju zajedništva, čuvstvenog i stvarnog, dok prikazujem svoju svakodnevnu molitvu da ova naša majka Rimska Crkva, pozvana da predvodi u ljubavi, njeguje dragocjeni dar zajedništva prije svega u samoj sebi, čineći da ono klija u različitim stvarnostima i sposobnostima koje je sačinjavaju. Rimska Crkva neka svima bude primjer suosjećanja i nade, sa svojim pastirima uvijek, baš uvijek, spremnim i raspoloživim dijeliti Božje opraštanje, kao kanali milosrđa koji napajaju suhoće današnjeg čovjeka.

A sad, draga braćo, pitam se: u ovo naše vrijeme šta od nas traži Gospodin, kamo nas usmjerava Duh koji nas je pomazao i uputio kao apostole Evanđelja? U molitvi mi dolazi: da Gospodin od nas traži da idemo do kraja u borbi protiv duhovne svjetovnosti. Otac Henri de Lubac na nekoliko stranica teksta koji vam upućujem da pročitate definirao je duhovnu svjetovnost kao „najveću pogibelj za Crkvu – za nas, koji smo Crkva – najlukaviju kušnju, onu koja se uvijek nanovo rađa, najpodmuklije, kad su druge nadvladane“. I dodao je riječi koje mi se čine da pogađaju u srž: „Ako bi ta duhovna svjetovnost prožela Crkvu i radila da je iskvari, napadajući i samu njezinu bit, bila bi beskrajno razornija od svake jednostavno moralne svjetovnosti“ (Meditazione sulla Chiesa, Milano 1965, 470).

Stvari su to koje sam spomenuo u drugim prigodama, ali dopuštam si da ih iznova istaknem, držeći ih prioritetnim: duhovna svjetovnost, ustvari, pogibeljna je jer je način življenja koji duhovnost svodi na prividnost: vodi nas k tomu da budemo „zanatlije duha“, ljudi obučeni sakralnim formama, koji u stvarnosti nastavljaju misliti i raditi prema svjetovnim modelima. To se događa kada pustimo da nas očaraju zavodljivosti prolaznoga, osrednjosti i uobičajenosti, kušnje moći i društvenog utjecaja, i još k tomu taštine i narcizma, doktrinarnih nepomirljivosti i liturgijskih estetizama, oblika i načina u kojima se svjetovnost „krije iza prividne religioznosti i čak ljubavi za Crkvu“, a u stvari „sastoji se u traženju umjesto slave Gospodnje, slave ljudske i osobne dobrobiti“ (Evangelii gaudium, 93). Kako u svemu tome ne prepoznati osuvremenjenu verziju onog licemjernog formalizma kojeg je Isus vidio kod određenih onovremenih vjerskih poglavara, i koji je tijekom njegova javnog života činio da pati više nego od bilo koje druge stvari?

Duhovna svjetovnost je „otmjena“ napast, i zato još podmuklija. Uvlači se znajući se dobro sakriti iza valjanih prividnosti, čak unutar „religioznih“ motivacija. A ako je i prepoznamo i udaljimo je od nas, prije ili kasnije javlja se ponovno, preobučena na neki drugi način. Kao što Isus kaže u Evanđelju: „Kad nečisti duh iziđe iz čovjeka, luta bezvodnim mjestima tražeći spokoja. Kad ga ne nađe, rekne: ‘Vratit ću se u kuću, odakle iziđoh’. Došavši, nađe je pometenu i uređenu. Tada ode i uzme sa sobom sedam drugih duhova, gorih od sebe, te uđu i nastane se ondje. Na kraju bude onomu čovjeku gore nego na početku“ (Lk 11, 24-26). Potrebna nam je unutarnja budnost, čuvati um i srce, podržavati u sebi pročišćujući plamen Duha, jer se svjetovne kušnje vraćaju i „kucaju“ na dražestan način; to su „odgojeni demoni“: ulaze s odgojem, bez da sam ja toga svjestan“ (Govor Rimskoj Kuriji, 22. prosinca 2022.).

Htio bih se ipak zaustaviti na jednom aspektu te svjetovnosti. Ona, kad uđe u srce pastira, poprima specifičan oblik, onaj klerikalizma. Oprostite ako to iznova ponavljam, ali kao svećenici mislim da me razumijete, jer također i vi na domišljat način razmjenjujete među sobom ono što smatrate, prema onom finom tipično rimskom (novo-rimskom!) ponašanju, za koji iskrenost usana proizlazi iz srca, i zna srcem! I ja, kao starac i od srca, kažem vam da me zabrinjava kada upadamo u razne oblike klerikalizma; kada, makar da nismo svjesni, hoćemo da narod vidi da smo viši, povlašteni, smješteni „gore“ i stoga odijeljeni od ostatka svetog Božjeg Naroda. Kao što mi je pisao nekoć neki dobri svećenik, „klerikalizam je znak svećeničkog i laičkog života koji pokušava živjeti u glumačkoj ulozi, a ne u stvarnoj vezi s Bogom i braćom“. Označava, jednom riječju, bolest koja čini da zaboravimo sjećanje na primljeno Krštenje, ostavljajući u pozadini našu pripadnost istom svetom Narodu i čineći da pokazujemo vlast u različitim oblicima moći, da više ne primjećujemo dvoličnosti, bez poniznosti, a razdvajajućeg i bahatog ponašanjem.

Da se otresemo te napasti, dobro je da poslušamo ono što prorok Ezekijel kaže pastirima: „Mlijekom se hranite, vunom odijevate, ovnove tovne koljete, a stada ne pasete. Nemoćnih ne krijepite, bolesnih ne liječite, ranjenih ne povijate, zalutalih natrag ne dovodite, izgubljenih ne tražite, nego nasilno i okrutno njima upravljate“ (Ez 34, 3-4). Govori se o „mlijeku“ i o „vuni“, onom što hrani i grije; pogibelj koju Riječ stavlja pred nas je, dakle, to da mi hranimo sami sebe i naše interese, zaodjenuvši se ugodnim i komfornim životom.

Sigurno – kako tvrdi sveti Augustin – pastir treba živjeti također zahvaljujući potpori koju pruža mlijeko njegova stada; ali tumači biskup Hipona: „Neka uzimaju mlijeko od ovaca i uzdržavaju se u njihovoj oskudici. Ipak, neka ne zanemare slabost ovaca, to jest u svom djelovanju neka ne traže, takorekuć, svoju korist, dajući dojam da naviještaju Evanđelje kako bi sami osobno sastavili kraj s krajem, nego neka drugima dijele svjetlo riječi istine koja ih rasvjetljuje“ (Nagovor o pastirima, 46,5). Na isti način Augustin govori o vuni, poistovjećujući je s častima: vuna, koja pokriva ovcu, može značiti da se misli na sve ono čime se možemo izvana uresiti, tražeći pohvalu ljudi, prestiž, glas, bogatstvo. Veliki latinski Otac piše: „Tko nudi vunu, iskazuje počast. Ovo su dvije koristi koje od naroda traže oni pastiri koji pasu same sebe, a ne ovce: sredstva za zadovoljenje vlastitih potreba i posebne obzire koji se sastoje u odličjima i pohvalama“ (ondje, 46, 6). Kad smo zabrinuti samo za mlijeko, mislimo na našu osobnu korist; kad na opsesivan način tražimo vunu, mislimo kako se pobrinuti za naš lik i povećati uspjeh. I tako se gubi svećenički duh, žar za služenje, briga za narod, a završava razmišljanjem svjetovne ludosti: „Šta me se tiče? Svatko neka radi što mu se sviđa; moje uzdržavanje je osigurano, a tako i moja čast. Imam dovoljno mlijeka i vune. Svatko neka ide kamo hoće“ (ondje, 46, 7). 

Briga se, tada, usredotočuje na „ja“: vlastito uzdržavanje, vlastite potrebe, pohvale dobivene za sebe same umjesto za slavu Božju. To se događa u životu onoga tko sklizne u klerikalizam: gubi duh zahvale jer je nestalo osjećaja milosti, čuđenja besplatnosti s kojom ga Bog ljubi, one jednostavnosti srca pune pouzdanja, koja čini da se ruke pružaju Gospodinu, očekujući od Njega hranu u prikladno vrijeme (usp. Ps 104, 27), svjesni da bez Njega ne možemo činiti ništa (usp. Iv 15, 5). Samo kad živimo u toj besplatnosti, možemo živjeti službu i pastoralne odnose u duhu služenja, prema Isusovim riječima: „Besplatno primiste, besplatno dajte“ (Mt 10, 8).

Trebamo gledati upravo na Isusa, na suosjećanje s kojim On vidi naše ranjeno čovještvo, na besplatnost s kojom je predao svoj život za nas na križu. Evo svakidašnjeg ustuka svjetovnosti i klerikalizmu: promatrati raspetog Isusa, upirati pogled svakog dana na Njega koji je snizio sama sebe i ponizio se za nas sve do smrti (usp. Fil 2, 7-8). On je prihvatio poniženje da nas podigne iz naših padova i da nas oslobodi iz vlasti zla. Tako, gledajući Isusove rane, gledajući Njega ponižena, učimo da smo pozvani da predamo sami sebe, da postanemo razlomljeni kruh za onoga tko je gladan, da preuzmemo putovanje onoga tko je umoran i podjarmljen. To je svećenički duh; biti sluge Božjeg Naroda, a ne gospodari, prati noge braći, a ne gaziti ih pod našim nogama.

Ostanimo stoga budni prema klerikalizmu. Da budemo daleko od toga, neka nam pomogne Apostol Petar, on koji je, kako nas podsjeća tradicija, u času smrti se ponizio s glavom na dolje, da ne bude na visini svoga Gospodina. Neka nas od toga sačuva Apostol Pavao, koji je zbog Krista Gospodina sve dobiti života i svijeta smatrao smećem (usp. Fil 3, 8).

Klerikalizam, znamo to, može se ticati svih, također laika i pastoralnih djelatnika: može se, uistinu, poprimiti „klerikalni duh“ u obnašanju službi i karizmi živeći vlastiti poziv na elitistički način, zatvorivši se u vlastitu grupu i podigavši zidove prema vani, razvijajući posesivne veze u pogledu uloga u zajednici, njegujući bahata i arogantna ponašanja prema drugima. A simptomi su upravo gubitak duha zahvalnosti i radosne besplatnosti, dok se đavao uvlači pothranjujući kuknjavu, negativnost i kronično nezadovoljstvo za ono što ne ide, ironiju koja postaje cinizam. A tako se postaje obuzet klimom kritike i srdžbe koja se udiše uokolo, umjesto da se bude onaj koji jednostavnošću i evanđeoskom blagošću, ljubaznošću i poštovanjem pomaže braći i sestrama da izađu iz prevrtljivih pješčanih sprudova nepodnošljivosti.

U svemu tome, u našim krhkostima i našim neprimjerenostima, kao i u današnjoj krizi vjere, ne obeshrabrimo se! De Lubac je zaključio tvrdnjom da je Crkva, „također danas, unatoč svim našim neprozirnostima […], kao Djevica, Sakrament Isusa Krista. Nijedna naša nevjernost ne može spriječiti da bude ‘Crkva Božja’, ‘službenica Gospodnja’“ (Meditazione sulla Chiesa, cit., 472). Braćo, to je nada koja podržava naše korake, olakšava naše terete, daje zanos našoj službi. Zasučimo rukave i prignimo koljena (vi koji možete!): molimo Duha jedni za druge, zaprosimo ga da nam pomogne da u osobnom životu kao u pastoralnom djelovanju ne padnemo u religiozni privid pun toliko stvari ali lišen Boga; da ne budemo funkcionari svetoga, nego oduševljeni navjestitelji Evanđelja; ne „klerici Države“, nego pastiri naroda. Potrebno nam je obraćenje osobno i pastoralno. Kao što je tvrdio otac Congar, ne radi se o svođenju na dobro opsluživanje ili na reformiranje izvanjskih ceremonija, nego o vraćanju na evanđeoske izvore; da se otkriju svježe snage za nadvladavanje naviknutosti; da se utisne novi duh u stare crkvene ustanove, kako se ne bi dogodilo da bude Crkva „bogata u svojoj vlasti i svojoj sigurnosti, ali malo apostolska i osrednje evanđeoska“ (Vera e falsa riforma nella Chiesa, Milano 1972., 146). 

Zahvaljujem za prihvaćanje, koje ćete iskazati, ovih moji riječi, razmatrajući ih u molitvi i pred Isusom u svakodnevnom klanjanju; mogu vam reći da su mi došle iz srca i iz ljubavi koju imam prema vama. Idimo naprijed s entuzijazmom i odvažnošću: radimo skupa, među svećenicima i s braćom i sestrama laicima, pokrećući oblike i sinodalne tokove, da nam pomognu da se oslobodimo naših svjetovnih i „klerikalnih“ sigurnosti, da ponizno tražimo pastoralne puteve nadahnute od Duha, da utjeha Gospodinova dođe doista svima. Pred slikom Salus Populi Romani molio sam za vas. Tražio sam od Gospe da vas čuva i štiti, da obriše vaše skrivene suze, da oživi u vama radost službe i da vas čini svakog dana pastirima zaljubljenim u Isusa, spremnim davati bez mjere život za njegovu ljubav. Hvala za ono što činite i za ono što ste. Blagoslivljam vas i pratim vas molitvom. I vi, molim, ne zaboravite moliti za mene.

Bratski

Lisabon, 5. kolovoza 2023., Spomen Posvete bazilike Svete Marije Velike,

FRANJO

Preveo: dr. Velimir Blažević