Podnosite

Zbunjuje nas nekada Sveto pismo. Tako Pavao veli: „Podnosite jedni druge.“ Da se samo podnosimo? Upravo to. Hajde da se, za početak, podnosimo. Evo, mladi roditelji podnose plač svojega dojenčeta kojeg muče grčevi. Kasnije podnose prkos i neposlušnost te iste djece. Kada se Isus jednom prilikom susreo s nevjerom i nesposobnošću svojih učenika, uzdahnuo je i rekao: „O rode nevjerni i opaki! Dokle mi je biti s vama! Dokle li vas podnositi?!“

Međutim cijela Pavlova rečenica glasi: „Podnosite jedni druge iz ljubavi.“ Ne zbog toga što nemamo drugog izbora, ne samo zbog toga što „pametniji popušta“, ne samo zbog toga što smo u podređenom položaju, nego iz ljubavi. To je i Isus učinio. Podnosio je nevjeru svojih sunarodnjaka, ali je iz ljubavi za sve njih pošao na križ. Treba nam te strpljivosti, te predanosti, toga obzira. Okruženi smo s previše ljudi koji imaju „kratak fitilj“. Potrebno je stati na loptu, primiriti se, duboko udahnuti i prihvaćati da su ljudi oko nas drugačiji, da imaju drugačije poglede i interese, da im je važno ono što je nama nevažno, da im je nevažno ono što je nama važno. Pa će onda profesor podnositi učenike i studente, koji baš nisu zagrijani za određeni predmet, pa će onda roditelj podnositi svoje dijete koje baš i nema radne navike, pa će onda župnik podnositi  one koji baš za Crkvu ne mare, osim kada trebaju neku uslugu.

Kako podnositi? Čuli smo. U ljubavi. Kao što roditelj podnosi svoje dijete, kao što djed i baka imaju razumijevanja za ludosti svojih unuka, baš zato jer ih vole. Konačno, zar mislimo da i drugi nas ne podnose? Itekako. Zato, ako želimo da nas drugi podnose – podnosimo i mi druge. Ako želimo da nas drugi susreću s ljubavlju i razumijevanjem, onda i mi trebamo biti takvi prema drugima. Naravno, i ovdje treba započeti od vlastite obitelji, pa promisliti koliko podnosim i koliko me podnose, koliko ljubim i koliko me ljube. Jer, veli Isus: „Mjerom kojom mjerite i vama će se zauzvrat mjeriti.“