Polaganje ruku

Polaganje ruku je jedan od najznačajnijih i najpoznatijih obrednih znakova u Svetom pismu i u bogoslužju Crkve. Htjeli bismo dati kraći povijesni prikaz te geste i njezino mjesto u današnjoj liturgiji, s osobitim naglaskom na polaganje ruku u slavlju sakramenta potvrde.


3


1. Polaganje ruku u Svetom pismu


Već je u starih Grka bila poznata gesta polaganja ruku kojim su neki posebni ljudi mogli liječiti bolesnike. Septuaginta daje polaganju ruku trostruko značenje. Polaganje ruku je znak blagoslivljanja, pri čemu sam čin govori, bez nekih posebnih riječi (usp. npr. Post 48,18). Polaganje ruku nadalje označava poistovjećivanje: tim činom svećenik prenosi grijehe zajednice na žrtvenu životinju. Konačno, polaganje ruku je znak posvećivanja, tj. uvođenja u službu. Tako Mojsije po Božjoj zapovijedi polaže ruke na Jošuu i tako na nj prenosi svoje dostojanstvo i svoj duh mudrosti: „A Jošua, sin Nunov, bio je ispunjen duhom mudrosti jer Mojsije bijaše na nj položio svoje ruke. Njega su Izraelci slušali i činili kako je Jahve naredio Mojsiju.“ (Pnz 34,9; usp. još Br 27,18-23)

U Novom zavjetu epitithemi tas heiras (polagati ruke) dolazi 40 puta, dok epithesis ton heiron (polaganje ruku) samo 4 puta. U većini je slučajeva polaganje ruku povezano s čudesnim izlječenjima, a što je znak dolaska novih, mesijanskih vremena. U prvoj je Crkvi polaganje ruku povezano s davanjem Duha Svetoga (Dj 8,17; 9,17; 19,6), iako se ni jedan od navedenih slučajeva ne može vezati s podjeljivanjem sakramenta potvrde kako mi to danas shvaćamo.

Naime, u prvom slučaju (Dj 8,14-17) govori se o tome kako je Filip krštavao u Samariji, pa su tamo tek kasnije došli Petar i Ivan i polagali na novokrštenike ruke. Donedavno se bilo shvaćalo da su vjernici Samarije tek nakon krštenja polaganjem ruku dobivali Duha Svetoga, tj. sakrament potvrde: Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana. Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga. Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa. Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.

Egzegeti se uglavnom slažu u sljedećem tumačenju: Kad su apostoli krštavali, oni tom prigodom nisu polagali ruke. Krštenje je samo po sebi davalo i Duha, kako smo gore vidjeli. Međutim, đakon je Filip u određenom trenutku morao bježati u Samariju pa je tamo privatno, bez naloga apostola propovijedao i krštavao, što znači da novonastala zajednica nije bila u jedinstvu s Apostolskom crkvom u Jeruzalemu. Stoga Petar i Ivan dolaze i polažu ruke na krštene Samarijance koji onda primaju istoga Duha kojeg su primili i apostoli i tako postaju punopravnim članovima Apostolske crkve.

Da se polaganje ruku ovdje ne mora nužno povezati sa sakramentom potvrde, osobito je vidljivo iz drugog primjera: na još nekrštenog Pavla silazi Duh Sveti po polaganju ruku (Dj 9,17). Tek se u trećem primjeru vidi kako se neposredno nakon krštenja po polaganju ruku podjeljuje Duh Sveti (Dj 19,6).

U Dj 6,6 polaganje ruku označava uvođenje u đakonsku službu, slično kao što u Dj 13,3 polaganje ruku prethodi slanju Pavla i Barnabe u misionarsku službu. U 1 Tim 4,14 i 2 Tim 1,6 polaganje ruku se jasno pojavljuje kao obred ređenja po kojem je Timotej postavljen u službu biskupa. Valja zapaziti sljedeće: kad god se polaganje ruku povezuje s uvođenjem u određenu službu, ono se prakticira od različitih ali uvijek kvalificiranih osoba. To su apostoli (Dj 6,6), proroci i učitelji (Dj 13,13), prezbiteri (1 Tim 4,14), apostol Pavao (2 Tim 1,6). Nadalje valja zapaziti kako je polaganje ruku uvijek popraćeno zagovornom molitvom, odnosno zazivanjem Božje sile i Božjeg Duha. Tako polaganje ruku označava sigurnost Crkve da je uslišana u svojoj molitvi.


2. Polaganje ruku u prvoj Crkvi


Prema Traditio apostolica osim kod krštenja, polaganje ruku bilo je i kod biskupskog, prezbiterskog i đakonskog ređenja. Prema Constitutiones apostolicae (sirskom dokumentu iz 4. st.) ruke su se polagale i kod uvođenja u službu đakonisa, subđakona, čitača i ispovjedalaca.

Kad govorimo o polaganju ruku kod sakramenta potvrde, valja imati na umu da se u prvoj Crkvi krštenje smatralo otajstvom koje podjeljuje Duha Svetoga, a polaganje ruku (kasnije popraćeno pomazanjem) se smatralo nadopunjavajućim obredom. Tako u Hipolita nema govora o tome da bi biskupovo polaganje ruku i pomazanje nakon krštenja na poseban način davalo Duha Svetoga. Tertulijan promatra obred krštenja kao jedinstvenu cjelinu i ne smatra da bi se Duh Sveti podjeljivao u trenutku polaganja ruku. Ova se razlika počinje javljati u pitanju krštenja heretika (sredina 3. st.). Naime, vjerovalo se da su heretici valjano kršteni, samo što ne primaju Duha Svetoga. Međutim ni tada se nije smatralo da bi primanje Duha Svetoga bilo vezano uz polaganje ruku. Ciprijan nije priznavao krštenje heretika tvrdeći da nema krštenja bez Duha Svetoga, a papa Stjepan I. je tvrdio da je krštenje neponovljivo, a u slučaju krštenja heretika Duh Sveti počinje djelovati tek nakon što heretik uđe u pravu Crkvu. Augustin svjedoči kako se na heretika polažu ruke kad se vrati u pravu Crkvu, što bi bilo znak pomirenja s Crkvom i znak primanja Duha Svetoga. Nejasno je je li Augustin to shvaćao kao sakrament potvrde. Ukratko, u patrističkoj teologiji nema svjedočanstva o davanju potvrde izvan krštenja. Možemo reći da u prvom tisućljeću ne postoji ni u teologiji ni u praksi vlastiti sakrament potvrde u smislu kasnije katoličke nauke o sakramentu krizme. To dolazi tek sa skolasticima (kao i jasna određivanje broja sakramenata). Međutim, nećemo tvrditi da su 1. tisućljeću vjerovali kako se krštenjem podjeljuje samo jedan sakrament. Oni sebi jednostavno nisu postavljali takvo pitanje.

Još je nešto pridonijelo da se krštenje u razlučuje od krizme: papa Inocent I. (početak 5. st.) određuje da samo biskup može polagati ruke i pomazivati nakon krštenja. To je ostalo praktički do naših dana. Naime, kad bi biskup krštavao, podjeljivao bi odmah i krizmu, makar krštenici bili i djeca, kako to npr. svjedoči Grgurov sakramentar. No kako su biskupije postajale sve veće, samo su stanovnici gradova gdje bi stolovao biskup mogli biskupu donijeti djecu  na krštenje. Na župama je krštavao svećenik (nije se moglo lako doći do biskupa, pogotovo zbog velike smrtnosti djece), a on nije smio krizmati. Tek kad bi biskup povremeno obilazio svoje župe, krizmao bi svu djecu koja nisu bila krizmana.


3. Daljnji razvoj polaganja ruku u potvrdi


Što se tiče polaganja ruku kod sakramenta potvrde, u počecima se u Rimu i Aleksandriji sakrament potvrde podjeljivao polaganjem ruku, a na Istoku, u Milanu i u Galiji pomazanjem, a kasnije se ono proširuje i u Rimskoj crkvi. U Rimsko-germanskom pontifikalu piše kako biskup drži ispružene ruke nad svim krizmanicima (nije mogao zbog množine krizmanika polagati ruke pojedinačno na svakoga), a zatim svakog pojedinačnog pomazuje uz riječi: Confirmo et consigno te in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti. Amen. Pax tecum. Budući da je polaganje ruku zajedničko, a pomazanje pojedinačno, jasno je da se onda počelo shvaćati kako je pomazanje osnovni sakramentalni znak. Vjerojatno je tu bila prisutna i bojazan da se ovo polaganje ruku ne pobrka s polaganjem ruku kod ređenja. Benedikt XIV. u 18. st. pomiruje ove dvije geste pa određuje da biskup treba imati položenu ruku na glavu dok pomazuje uljem po čelu, ali i tada ostaje polaganje ruku nad svima, a polaganje ruku u času pomazanja ostaje praktički nezamjetljivo.

Što se tiče današnjeg slavlja sakramenta potvrde, liturgičari primjećuju kako liturgijska obnova ovog sakramenta nije posve logična i to upravo u sakramentalnom znaku. Naime, iako apostolska konstitucija Divinae consortes naturae tvrdi da je od samih početaka Crkva podjeljivala ovaj sakrament polaganjem ruku, ipak određuje: „Sakrament potvrde podjeljuje se pomazanjem krizmenim uljem na čelu koje se izvodi polaganjem ruke i riječima: Primi pečat dara Duha Svetoga“.

Današnji Red potvrde kao što smo upravo vidjeli pomiruje oba znaka. U posvetnoj molitvi biskup ima ispružene ruke nad krizmanicima, da bi imao položenu ruku na glavi pojedinog krizmanika dok ga pomazuje po čelu.


4. Polaganje ruku u današnjem bogoslužju


Ne bismo u prvi mah ni pomislili koliko je ovaj znak prisutan u današnjoj liturgiji. Katekumenska liturgija predviđa polaganje ruku na katekumene uz otkletvene molitve i blagoslove. Kod krštenja djece svećenik ništa ne govoreći polaže ruke na dijete nakon molitve koja zamjenjuje pretkrsno mazanje katekumenskim uljem. U euharistijskoj molitvi je epikleza (zaziv Duha Svetoga) povezana s polaganjem ruku nad darovima. Slično je i sakramentalno odrješenje popraćeno gestom ispruženih ruku ili barem desnice. U sakramentu bolesničkog pomazanja nakon molbenice svećenik polaže ruke na bolesnika ništa ne govoreći. O važnosti polaganja ruku u ređenju i potvrdi je već bilo govora. Konačno, u mnogim je blagoslovima zadržano polaganje ruku.

Zaključimo. Polaganje ruku je drevna gesta, prisutna već u Starom zavjetu. Njime se prenosi Božja sila i Božja milost, a u kršćana je to redoviti znak zaziva Duha Svetoga. Nikakvo dakle čudo da se polaganje ruku javlja u svim sakramentalnim slavljima kao i u blagoslovima. Valja zamijetiti da je u katoličkoj liturgiji posebno naglašeno polaganje ruku kod ređenja, dok je u drugim slavljima manje uočljivo, jer se, naizvan gledano, tu redovito radi o rukama ispruženim nad nekim (ili nekima), a ne položenim na glavu. Nasuprot toga, sigurno bi liturgijski bilo ispravno nastojati da se polaganje ruku naglašava i u ostalim slavljima izvan ređenja, jer je to jedna od najstarijih gesta.