»Krist zato umrije i oživje da gospodar bude i mrtvima i živima.« (Rim 14,9)

Populističko kršćanstvo


Populizam nije novost. Kruha i igara iz rimskog doba zadržao se i danas kao jedan od njegovih izričaja. Jednim od preteča populizma mogli bismo označiti i Poncija Pilata. Pilat ima sve elemente jednog suvremenog populiste. U odnosu prema rimskoj vlasti kojoj služi spreman je na sve. U odnosu prema onima kojima upravlja je nemilosrdan. U odnosu prema istini i stvarnosti pravi se nemušt i nevješt. U odnosu prema masi mudro uočava pogodan trenutak kada joj treba ispuniti zahtjeve. Kada mu se prijeti Rimom, Pilat obećava ispuniti sve zahtjeve svojih neprijatelja. Kada treba upravljati podređenima, nemilosrdno i bez trunke milosti daje se na progone, ubijanja i kažnjavanja. Kada je odgovoran, vješto izbjegava odgovornost pranjem ruku. Kada se populistički igra s masom koga da im pusti – Isusa ili Barabu, pravi se nevješt kao da ne zna tko je Isus, a tko je Baraba. Ispunjava zahtjeve mase i pušta Barabu. Kada nakon ispunjenja zahtjeva mase želi izbjeći odgovornost, pere ruke doslovno, a ne figurativno ili metaforički.

Pilat je protopulist. Svaki populist se boji vlasti koja ga kontrolira i služi joj na sve moguće načine samo da ostane na vlasti. Svaki populist da bi se dopao vlasti kojoj služi ponaša se nemilosrdno, grubo i prostački prema onima koji su mu podređeni. Svaki populist shvaćanje istine i stvarnosti temelji na mišljenju (ako masa uopće može imati mišljenje) i zahtjevima mase koja svojim iracionalnim djelovanjem definira što su istina i stvarnost. Svaki populist kada zadovolji potrebe mase izbjegava odgovornost za loše i pogrešne posljedice zavođenja mase.

Ako smijemo govoriti o populističkom kršćanstvu kao novom fenomenu onda ono nastaje kroz sličan proces. Populistički kršćanin se uvijek boji crkvene vlasti i crkvenog autoriteta i nema niti hrabrosti niti snage niti znanja kritički se prema njoj postaviti u onim pitanjima koja se ne tiču istina vjere i kršćanske objave. Iz straha i prijezira prema crkvenoj vlasti i crkvenom autoritetu, prema njemu se postavlja dvolično, nespreman za kritičku razmjenu mišljenja s tom vlašću i s tim autoritetom. Populistički kršćanin nezdravo i pogrešno crkveni autoritet i vlast promatra kao apsolutno sredstvo kontrole, kažnjavanja i ušutkivanja i nesposoban je uvidjeti kako se iz odnosa, pa i kritičkog, prema crkvenoj vlasti i autoritetu mogu roditi dobri plodovi vjere, iako možda ne izgleda tako, jer populističkim kršćaninom vladaju strah i prijezir prema vlasti i autoritetu.

Populistički kršćanin pristupa jednoj vrsti kamufliranog mehanizma, gdje od crkvenog autoriteta i vlasti koji želi s njim stupiti u iskren i otvoren kritički razgovor i raspravu na temeljima istine, vjere i teologije, stvara opakog neprijatelja koji je surov i nemilosrdan. I populistički kršćanin od dvoličnog čovjeka, stalno zatvorenog za kritičku raspravu i za samokritiku, postaje iluzorni ili umišljeni mučenik progona od strane crkvenog autoriteta i vlasti. Cijeli proces se vješto kamuflira u neku vrstu vjerničko-teološkog progonstva od strane autoriteta, bez da se prethodno razotkrilo na koji način i kako su se istinski i stvarno crkveni autoritet i vlast odnosili prema populizmu dotičnog.

Populistički kršćanin će na svoju stranu lako pridobiti masu jer to je u konačnici krajnji cilj kršćanskog populizma. Pridobiti u sadašnjem trenutku masu na svoju stranu. U taj proces pridobivanja mase na svoju stranu uključen je i jedan inteligentni i pametan potez populističkog kršćanina. Njegovo nevješto i nemušto ponašanje i djelovanje u smislu da ne zna o čemu se radi i nije mu jasno o čemu se govori, poput Pilata koji vješto i manipulativno glumi neznanje pred masom kada ih pita o Isusu i Barabi. Pilatov potez pokazuje suprotno. Pokazuje Pilatovu snalažljivost i inteligenciju u sadašnjem trenutku potreba koje pred njega stavlja masa.

Populistički kršćanin je poput Pilata inteligentan i snalažljiv u manipuliranju masom, s tim što ovdje nije riječ o Isusu i Barabi, nego o njemu osobno i crkvenom autoritetu i vlasti. Praveći se nevješt i iznenađen, u navodnom neznanju on za sebe pridobiva masu proglašavajući na taj način sebe Barabom, onim kojega masa želi u sadašnjem trenutku. I kao što je Baraba bio razbojnik i ubojica, populistički kršćanin je u opasnosti da, zaveden zahtjevima, potrebama i željama mase, zaboravi na vlastite grijehe, nedostatke i slabosti, pogotovo jer u sadašnjem trenutku njegovog nastupa ni sama masa nije svjesna težine njegovih grijeha, zala i pogrešaka, kao što je masa bila slijepa za činjenicu da je Baraba bio razbojnik i ubojica.

U odnosu između populističkog kršćanina, mase i crkvene vlasti, uvijek je na početku gubitnik crkvena vlast, pogotovo kada se vodi istinom, razumom i stvarnošću, s obzirom da masa u sadašnjem trenutku ne reagira na istinu, razum i stvarnost, nego na „populističku“ vjerničko-teološku priču populističkog kršćanina. Poput Pilata koji je pojedinac, i populistički kršćanin je uvijek pojedinac s velikom koncentracijom moći i privlačnosti koja ostavlja dojam apsolutne vlasti i dopuštenja da se čini što se hoće, kako se prohtije i koliko god se želi, sve dok je masa ona koja diktira njegov način djelovanja, nastupanja i razmišljanja. Kao Pilat, populistički kršćanin se unaprijed ograđuje od odgovornosti koju će eventualno snositi zbog onoga što učini i naredi kada se ispostavi na kraju da nije sve onako kako se činilo i da je učinjeno bilo za potrebe mase, a ne za potrebe istine, razuma, pravde, poštovanja. Kao što je Pilat unaprijed neuspješno oprao ruke od onoga što se imalo dogoditi Isusu, s obzirom da je sve to unaprijed i dopustio, znao i na kraju i naredio.

Populistički kršćanin nije glup čovjek niti neznalica. Često je riječ o vrlo obrazovanom kršćaninu i znalcu koji određene stvari unaprijed zna kako će se dogoditi, jer ih sam unaprijed razvija, zna i potiče da se dogode, ne radi istine i vjere, nego radi zahtjeva, želja i potreba mase nad kojom ima moć i koju kontrolira i zavodi. Populistički kršćanin zavodi masu jer nad njom ima ne samo fiktivnu i izmišljenu, nego ponekad i stvarnu moć, zbog čega ga masa još više podupire, ali istovremeno od njega još više zahtijeva i traži, već prema apetitu svojih želja koje stalno rastu. Proces koji se događa na Pilatovu dvoru koji se razvija kao odnos Pilata i mase, prototip je populističkog kršćanstva koje je izrazito inteligentno i intelektualno potkovano i koje se vodi isključivo onim što masi treba u sadašnjem trenutku, koje se pravi nemušto i neznalačko, iako točno osjeća i osluškuje „bilo“ mase i što masa točno traži, koje se unaprijed izvlači i bježi od vlastite odgovornosti kada se masa raziđe i kada treba pogledati istini u oči i sanirati nastalu štetu i stvarne posljedice.

Crkvena vlast i crkveni autoritet u ovom procesu stvaranja odnosa između populističkog kršćanina i mase iz kojega nastaje populističko kršćanstvo unaprijed su označeni kao opaki neprijatelji slobode, autonomije, prava na govor i mišljenje. U procesu nastanka populističkog kršćanstva populistički kršćanin vješto i inteligentno skriva one elemente kritičkog odnosa između njega i crkvenog autoriteta koji bi mogli na neki način otrijezniti masu da pokuša racionalno i kroz istinu i stvarnost sagledati argumente i objašnjenja populističkog kršćanina, koji su ponekad polovični jer svjesno i ciljano skrivaju određene neugodne elemente i momente. Kao što je Pilat na sličan način od mase skrivao ono što je rimska vlast od njega tražila i zahtijevala, zbog čega se masa kasnije osjećala prevarenom, jer se ispostavilo da je Pilat lagao i skrivao neke elemente koji su se kasnije javili kao brutalna i surova razaranja, ubijanja i progoni. Pilat je vješto od svega oprao ruke.

Na sličan način populistički kršćanin, kada se stvari do kraja otkriju i saznaju i mogu biti neugodne i za njega i za masu, lakonski će reći kako je on još na početku rekao masi da pere ruke od onoga što im ima reći i što će učiniti i nije kriv što mu je masa povjeravala, kao što je Pilat mislio da nije odgovoran za ono što se ima dogoditi ritualnim činom pranja ruku. U Pilatovom pranju ruku, koliko god ono bilo ritualno i bezuspješno, zrcale se neke temeljne oznake populističkog kršćanstva i populističkog kršćanina: potreba da se u sadašnjem trenutku svidi masi koja mu se divi, namjerno i svjesno skrivanje istine i stvarnosti ili polovično otkrivanje samo jednog djela istine i stvarnosti, glumljenje i pretvaranje da se ne zna o čemu se radi i o čemu je riječ, mada od samog početka postoji spoznaja što je u pitanju, izbjegavanje odgovornosti od mogućih posljedica vlastitog vjerničko-teološkog populizma kada se masa raziđe, prijezir i strah prema crkvenoj vlasti i autoritetu kao nedostatak hrabrosti, iskrene želje i dobre volje da se u duhu „ljubavi i istine“ kritički razgovara i promišlja, odsutnost samokritike, nastojanje i djelovanje da se ispred istine, razuma, stvarnosti i vjere zadovolje želje i potrebe mase u njihovom sadašnjem trenutku ovdje i sada, ne vodeći računa o mogućim štetnim posljedicama takvog razmišljanja i djelovanja.

U populističkom kršćanstvu masa je temeljni i konačni kriterij istine, kritike, razuma, vjere i stvarnosti i populistički kršćanin je ponekad suvremeni i postmoderni Pilat koji glumi neznalicu, ali s izuzetnom inteligencijom i sposobnošću manipulacije kada suvremenu masu pita: Koga hoćete da vam pustim – Isusa ili Barabu?, kao da ne zna tko je Isus i tko je Baraba, bez obzira što o tome misli razularena masa, koja hoće samo sada i odmah kruha i igara i ništa više, hoće Barabu umjesto Isusa.